Kako su korporacije uništile potkulturu 1

Regan je pokušao da za Ameriku izgradi kulturu samopouzdanja i samopoštovanja, pošto su rat u Vijetnamu, skandal Votergejt i kriza talaca u Iranu odvukli Ameriku u more sumnji.

Reganova era nije glorifikovala samo optimizam, već i čisto slavljenje bogatstva – od one vrste čije su oličenje bili korporativni uspeh Donalda Trampa i njegovi ekscesi (verzija barona razbojnika, nekadašnjih beskrupuloznih biznismena iz osamdesetih).

Kritičari su ukazivali da je Reganova svečana inauguracija bila raskošnija od većine ranijih, a kao što je jasno ukazala Barbara Erenrajh, inauguralna haljina Nensi Regan od 46.000 dolara simbolizovala je očigledno rasipništvo. Regan je kroz svoje političke poteze jasno izrazio svoj politički sentiment – kao kad je skršio štrajk kontrolora leta – ali, velikim delom, i kroz eksproprijaciju popularne kulture.

Jedan od najvažnijih poteza Ronalda Regana bilo je odbacivanje svakog predsedničkog ustezanja od zahvatanja u popularnu kulturu. Kao što je ukazao Majkl Rogin, Regan je bio idol potrošnje, pošto je svoju karijeru prvobitno iskovao u Holivudu.

Regan je iskoristio uzrečicu Prljavog Harija (Klint Istvud) – Ulepšaj mi dan (Make My Day) – da bi izrazio svoje protivljenje redistributivnoj poreskoj politici. A publici je poručio da sad zna šta će uraditi u nekoj narednoj spoljnopolitičkoj zbrci, pošto je pogledao film Rambo, s njegovim pokazivanjem mišića i mačizmom naspram stranih neprijatelja. I u svom slavljenju korporativnog bogatstva i u svom patriotizmu, Regan je negovao ono što je Sidni Blumental nazvao spektaklom optimizma, a Nikolauys Mils opisao kao kulturu zasnovanu na trijumfu.

Posmatrano šire od Reganove upotrebe, popularna kultura 1980-ih bila je obeležena ne samo korporativnom centralizacijom, već i konzervativnim sadržajem. Kao što je pokazala Suzan Džefords snažna tela iz filmova kao što su Rambo (1982), Smrtonosno oružje (Lethal Weapon, 1987) i Umri muški (Die Hard, 1988) promovisala su ružni mačizam, koji se oslobodio svakog balasta osećanja krivice preostalog iz pacifističkih 1960-ih.

Drugi filmovi iz tog perioda, kaže Alan Nejdel, uzdizali su japijevski materijalizam, čime su pokazivali jasnu vezu s Reganovom politikom deregulacije (Nejdel skreće pažnju da je Regan, kao predsednik, svakog vikenda gledao po dva filma). Junak iz malog mesta, iz nekog filma Frenka Kapre, koji se bori protiv profiterskih interesa, delovao je kao strano telo u popularnoj kulturi 1980-ih (iako su filmovi nostalgično uzdizali male gradove).

Umesto toga, popularne televizijske serije kao što su Dinastija i Dalas pružale su glamurozni prikaz novih bogataša iz Sunčanog pojasa (jedan od najvažnijih skupova igrača u novoj Reganovoj koaliciji), smeštajući ih u središte pažnje Amerikanaca. Ti kulturni proizvodi nikad nisu poprimili kvalitet jedinstvene poruke, kao kultura narodnog fronta iz 1930-ih, ali su svakako jasno ukazivali na ukrštanje politike i korporativne kulture tokom 1980-ih.

Zbog tog ukrštanja mladim disidentima koji su se bunili protiv korporativnog uticaja na muziku bilo je lako da u kulturi reganizma vide jasnog neprijatelja – političara i politički pokret u očiglednom dosluhu s velikim korporacijama i popularnom korporativnom kulturom uopšte. Zanimljivo je da su krajem 1970-ih, na početku američke hardkor pobune, neki pankeri voleli da prave sprdnju s liberalima (kao u čuvenoj pesmi Ded Kenedis – California Uber Alles, koja se 1979, kad je originalno snimljena, sprda s liberalnim guvernerom države Džerijem Braunom). Ali do početka 1980-ih, neprijatelj je jasno postao Regan (Ded Kenedis su 1984. ponovo objavili California uber Alles s novim naslovom We’ve Got Bigger Problems Now / Sada imamo veći problem). Antireganovski simboli raširili su se po fanzinima – Regan se prikazivao izboran i s ispraznim izrazom lica, a obavezno iks je precrtavalo njegovu figuru.

Nasuprot orkestriranom optimizmu epohe, mladi buntovnici otvoreno su prihvatili gnev ili ono što se zvalo pozitivni negativizam. U Reganu su videli moćan kulturni simbol koji je bilo lako prezirati, na koji se reagovalo skoro iz utrobe. Kao što je objasnio jedan politički pankerski zin: “Koga bi bilo lakše mrzeti kao predsednika? Regan je predstavljao savršenu sliku idiotskog, svadljivog, mrzovoljnog, reakcionarnog, sklerotičnog čiče, ali ipak dovoljno šarmantnog da bi bio neverovatno iritantan”.

Mnogi pripadnici te potkulture povezivali su Reganovu politiku s korporativnom kulturom 1980-ih protiv koje su se bunili. Urednik zina Third Rail prikazao je – na vrlo oštar način – vezu između Reganove agresivne spoljne politike i korporativne kulture: “Sigurno ste već čuli za sve te priče o nepravdama… Nikaragva, El Salvador, Filipini, Čile, nuklearni otpad, Bopal, Vijetnam, socijalizam za bogate i sve moguće manifestacije naše siledžijske spoljne politike…

Dodajmo tome i sivu, turobnu, izbledelu, dosadnu, usranu egzistenciju koju svi mi, u manjoj ili većoj meri, delimo u ovom takozvanom raju slobodnog preduzetništva, sa svega nekoliko prozaičnih distrakcija koje nas čine mirnim i zadovoljnim”.

Isti duh koji je odbacivao tradicionalnu (to jest, korporativnu) i mejnstrim muziku težio je da odbaci i tradicionalne i mejnstrim političke stilove. Iskustvo stvaranja vlastite kulture vodilo je ka ideji o direktnom bavljenju političkim izražavanjem. Tako su nastojanja da se utiče na odluke predstavničkih političkih lidera počela da blede u poređenju sa idejom o direktnoj i decentralizovanoj političkoj akciji. Protestni marševi bili su suviše pitomi za mlade buntovnike, a redovi disciplinovanih demonstranata nisu mogli da posluže kao odraz njihovog gneva.

Umesto toga, ti mladi ljudi su hteli da kultivišu spontanost i svoj osećaj za igru čak i na protestima. Iako su mislili da osvajaju novi teren, ti mladi ljudi su samo obnovili nasleđe radikalnih protesta iz šezdesetih – kao što je bio gerilski teatar jipija i drugih. Ta etika je u 1980-im kulminirala u spontanim i agresivnim protestima poznatim kao War Chest Tours, akcijama zbog kojih je mejnstrim aktivistima često znalo da bude neprijatno.

Učesnici protesta su izvodili Die-Ins ispred sedišta korporacija za proizvodnju oružja ili banaka koje su podržavale vojne diktatore. Taj čin se sastojao u tome što su se demonstranti rušili na zemlju kao mrtvi, često bacajući nuklearnu prašinu u vazduh (obično puder za bebe ili šljokice), i tako blokirali ulaze i korporacije ili ulice koje bi okupirali. Tu taktiku su u 1980-im upotrebili na Konvenciji Demokratske partije 1984. u San Francisku.

Kao što je opisano u tekstu iz jednog lista iz San Franciska (koji je preneo MRR): “Pankeri, u pocepanim majicama i sa šarenim frizurama, relativno su nova snaga na političkoj sceni, deo nove generacije demonstranata koja radije pribegava uličnom teatru i spontanim akcijama nego da maršira sa transparentima“. To nije bio novi oblik protesta, ali je svakako dovodio u pitanje mirovni pokret iz 1980-ih. Mirovni marševi i protesti tada su po prvi put postali normalizovani, deo uobičajene političke dinamike.

Politizovana potkultura mladih svoj vrhunac je dostigla između 1984. i 1986. U to vreme osnivani su ogranci Pozitivne snage, a koncerti kao što su Rock Against Reagan i Alternatives Festival, kao i koncerti u prilog političkih organizacija, postojali su sve popularniji. Pored toga, širili su se protestni metodi kao War Chest Tours i Die-Ins, što je kulminirao manifestacijom No No Busines as Usual Day. Brojni politički pank zinovi, osnovani u to vreme, na zadnjim stranicama donosili su imena i kontakte mnogih drugih. Izgledalo je da se ta potkultura javlja svuda.

Jedan stariji svedok prisetio se svojih iskustava iz 1984-1985, s posebnim naglaskom na San Francisku (koji je očigledno bio prestonica te popkulture mladih, s Vašingtonom, Okrug Kolumbija, odmah iza njega): “Mnoge grupe bile su deo putujućeg kulturnog političkog programa, koji je obilazio celu Ameriku i koji se zvao <I>Rock Against Reagan<I>. Ekipa s radija i iz štampe izveštavala je o tim događajima i tako u isti mah podsticala novi pokret mladih”. Sredinom 1980-ih mnogi aktivisti i autori zinova su na neposrednu budućnost gledali s mnogo nade. Ali do kraja 1980-ih stvari su se promenile – po njima, na gore.

U to vreme, mnogi mladi politički aktivisti i pankeri udarili su u granice potkulture mladih čijem su razvoju doprineli. Iako se njihov bunt u velikoj meri oslanjao na nezavisnu proizvodnju kulture, mnogi mladi pankeri bili su više zaokupljeni stilom – naročitim frizurama (mohok, razne varijante kratke ili farbane kose, itd), odećom, muzičkim stilovima. Iako stil za tu kulturu nije bio sve, opet je delovao kao tradicionalno sredstvo – često kao prečica – za samodefinisanje i jasnu demarkaciju pripadnosti (naročito za novije preobraćenike). U najmanju ruku, stil se često sudarao s drugim vrednostima te potkulture, što su oni najmudriji pripadnici znali da prepoznaju. Stil je pomagao nekim pripadnicima u stvaranju osećaja kolektivne demarkacije.

Međutim, kako je društvo postajalo sve konzervativnije, s masovnim medijima koji su ih, u najboljem slučaju, predstavljali kao propalitete, stil potkulture je doprineo da se mladi pankeri povuku u sebe, umesto da nastoje da dovedu u pitanje svoju kulturu i politički sistem. Ili kako je to rečeno, u jednoj od najboljih (i retkih) istorija političkog panka iz 1980-ih, “hardkor pank je zauzeo zatvoren gard, režeći i mršteći se ne samo na očigledne novajlije i autsajdere, već i na vlastite veterane“. Pank potkultura je tako postajala sve ekskluzivnija – odvajala je sebe od ostatka društva.

Ta tendencija, međutim, nije prošla bez prigovora. Neki lucidniji mladi ljudi postali su svesni tog suštinskog ograničenja potkultura, sklonosti ka opsesivnom samorazgraničavanju, koje odnosi prevagu nad svime ostalim. Jedan pankerski zin je krajem 1980-ih objasnio samoubistvo pank pokreta na sledeći način: “To je bilo zato što je pank, kulturološki i psihološki, napravio korak unazad, na pozicije ekskluzivnih društvenih grupa.

Većina pankera nije želela da pankera bude više, zato što bi to razvodnilo njihov samosvesni status društvenih otpadnika”. Još gore, krajem 1980-ih neki mladi ljudi su primetili sve veći konformizam unutar svoje potkulture – stvrdnjavanje i pojednostavljivanje, a ne rast kroz pobunu.

Izgledalo je da muzičkom scenom vladaju oni koje je jedan autor zinova nazvao klonovima Sida Višosa. Umesto verovanje u ideale, aktivizam ili debatu, većina mladih ljudi je izgleda više naginjala pukom stilu – izgledu, načinu oblačenja ili sviranje muzike, lišenih svakog dubljeg značenja.

Naravno, taj strah da bi pank mogao postati puka moda bio je prisutan već neko vreme, ali je krajem 1980-ih svakako bio na vrhuncu, što je bilo direktno povezano sa širim promenama u američkom društvu i kulturi. Semi Blu je 1988, u članku Do-It-Yourself Punk, zaključila: “Pank je postao moda”. Mladi ljudi sve su više uviđali destruktivno ponašanje unutar muzičkih scena, uključujući pijanstvo, mačističko nasilje i manje destruktivno, ali ne i manje odbojno pomodarstvo, kao i komodofikaciju samog mladalačkog bunta.

Ta potkultura je, više nego prethodne, prepoznala ograničenja koje je nametnuo oblik konzumerističkog kapitalizma protiv kojeg se bunila, upravo zato što je i počela kao samosvesni bunt protiv korporativne kulture. U drugoj polovini 1980-ih brojni autori zinova počeli su da pišu o kooptaciji pank rok muzike, navodeći kao jedan od dokaza i preskupe ulaznice za koncerte, u velikim salama. Jedan pisac je, u osvrtu na “prodaju andergraund muzičke scene“, pisao: “Prezirem svakog ko se usuđuje da profitira na nečemu što je svih ovih godina bilo tako brižno građeno, negovano i branjeno”.

Pošto je video kako pank grupe počinju da sve više liče na tradicionalne rok zvezde, isti autor se osvrnuo na istoriju kulture mladih -– takvi osvrti su u tim krugovima bili retkost – i došao do pesimističkog zaključka: “Od Elvisa Prislija do Rolingstounsa i Seks pistolsa, nezadovoljstvo mladih bilo je predmet manipulacije i eksploatacije”. Ako se svede na stil, svaki oblik pobune može se lako marketinški obraditi i prodavati masovnoj publici, uključujući i pank.

Pošto je to uvideo, taj autor više nije video zašto bi i dalje bio uključen u tu potkulturu, kojoj je posvetio toliko vremena. Pred sobom je video jasan izbor, koji su videli i drugi politički svesniji pankeri s kraja 1980-ih: “Moram ubiti ili društvenu svest ili muziku. Radije ću ubiti muziku, jer je ona uvek bila pasivno sredstvo za ispraznu zabavu, lišena individualnosti, kao i ova druga”. Pošto je stilizovana pobuna izgledala isprazno, pisac je, kao i još neki, izabrao političku opoziciju. Za njega i druge, granice kulture i bunta mladih u kontekstu konzumerističkog kapitalizma bile su dostignute.

Ako se ima u vidu širi istorijski kontekst, lakše je uvideti gde se ta potkultura mladih saplela i zašto nije uspela da se suprotstavi sopstvenom opadanju, iako ga je bila svesna. Danas je i lakše utvrditi granice bunta mladih krajem 20. veka, u kontekstu korporativne i konzumerističke kulture. Ta potkultura je pokušala da poveže dve tradicije u istoriji radikalizma: kulturni šok koji je izazvao avangardni bunt i tradiciju protesta iz 1960-ih.

Ta sklonost ka povezivanju avangarde i politike imala je svoju preteču u mnogo intelektualnije nastrojenim pokretima, kao što su dadaizam i nadrealizam. Tačnije, protesti iz 1980-ih mogli su da postanu samo drugi oblik épater le bourgeois (zapanji buržoaziju) ili šokiranja malograđanske kulture prema kojoj su mladi pankeri osećali odbojnost. Pokušaji artikulacije političkog gneva bili su opterećeni etikom sukobljavanja i sklonošću ka enkapsulaciji.

To se najbolje videlo u slučaju Die-Ins i War Chest Tours – simboličnim činovima koji su često zbunjivali ili prosto zabavljali prolaznike. Kao što pokazala Barbara Epstajn, pokreti direktne akcije iz 1980-ih – koji su privukli mnoge mlade pankere i bili glavni ostatak levice – pokazivali su nedostatak dalekosežnije političke vizije i sve opsesivnije se bavili izgradnjom zajednice među članovima. Te crte bile su znak opšteg srozavanja američke levice u teatralnu politiku tokom 1980-ih – i ponekad čak u terapeutsku politiku (aktivnosti koje pomažu aktivistima da se osećaju bolje).

Kad je protestna politika postala opsednuta šokom i provokacijom, postala je i sve površnija i ekskluzivnija. Potkultura mladih je na neki način bila odraz u ogledalu te šire sklonosti ka ispraznoj, simboličnoj politici s kraja 20. veka, ironično oličenoj u Reganovom televizijskom predsedavanju. Simbolične namere konfrontacionih protesta kao što su Die-Ins imala je više veze s negativnim marketinškim kampanjama i ispraznim reklamama nego sa sadržajnim protestima i proaktivnom politikom. I jedno i drugo ne oslanja se toliko na racionalan sadržaj koliko na simboličnu provokaciju.

U tom smislu treba obratiti pažnju na širu promenu do koje je došlo u američkoj potrošačkoj kulturi, koja je direktno pogodila i potkulturu mladih. Do kraja 1980-ih i početka 1990-ih, korporativni reklamni menadžeri su došli na ideju da marketinški obrade mlade buntovnike koji će postati poznati kao Generacija X.

Pošto se više nisu rukovodili homogenim pogledom na svet svoje publike (bele, malograđanske i konformističke, kao što su prikazana u reprizama serije Leave it to the Beaver), novi reklamni stručnjaci su za svoje kampanje počeli da preuzimaju alke u nosu, hipstersku ironiju i plitki oblik kulturnog otuđenja.

Kao što je primetio Rasel Berman, kulturna industrija – Holivud i naročito televizija – generisala je “veštačku drugost kao šou pluralizma i pokušaj da se odgovori na ubitačnu istovetnost koju razvijeni kapitalizam neprekidno proizvodi“. U tom kontekstu, bunt fokusiran isključivo na kulturni izraz i politike životnog stila nije mogao da polaže pravo na atribute nečeg naročito radikalnog ili opozicionog.

Nada u pronalaženje nekog alternativnog identiteta kod mladih aktivista iz 1980-ih počela je da se pretače u nove oblike marketinga (Body Shop, pirsing, itd). Bunt potkulture mladih iz 1980-ih razbio se o taj novi etos korporativne kulture. Potrošačka kultura protiv koje su se bunili na kraju je preuzela sam bunt, kao što se to u velikoj meri dogodilo i sa ranijom kontrakulturom iz 1960-ih.

I da li je onda pank bio važan? Rekao bih da jeste, iz nekoliko ključnih razloga. Mladi pankeri su kroz svoju kritiku i aktivnosti jasno pokazali da korporativna kultura rađa samo pasivnu dokolicu. Ti mladi su pokazali da uživanje u kulturi potiče iz njenog stvaranja i deljenja. U isto vreme, međutim, ti mladi ljudi nisu mogli da preobraze korporativnu dominaciju nad kulturom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari