Podstičemo dečji pogled na stvarnost 1Foto: Marija Strajnić

Kada je Ivan Medenica najavio komad Beograd na daljinski, mnogi su verovatno pomislili da on govori o kretanju nas ovde, koji usled rekonstrukcija lutamo gradom, kao da nas vodi neka nevidljiva ruka, kao da smo na daljinac i to neki pokvaren koji nas umesto na pravi, stalno navodi na pogrešan put.

Komad Beograd na daljinski koji su osmislili Štefan Kegi i Anton Rouz iz čuvene trupe Rimini protokol ima dobronamernog i kontemplativnog vodiča.

Grupu od pedeset ljudi sa slušalicama na ušima vodi sintetički glas – onakav kakav poznajemo iz GPS navigacija. Susret sa tom veštačkom inteligencijom navodi grupu da sama na sebi sprovede eksperiment. „Projekat je potpuno imerzivan, jer se u njemu publika ne utapa u scensku situaciju, već je, u nedostatku izvođača, sama stvara, mada ne u potpunosti samostalno“, poručuju selektori Bitefa.

Kako zapravo funkcioniše ovaj projekat, koji se seli iz grada u grad, objašnjava Anton Rouz, reditelj i autor scenarija za Beograd, s kojim je ovaj intervju vođen nekoliko dana pre premijere. Ona se odigrala juče u danu Prologa 53. Bitefa, ali će publika moći da je iskusi tokom čitavog trajanja festivala, svakog dana od 17 sati.

* Kako birate destinacije?

– Postoji određeni koncept predstave koji se postavlja u svakom gradu, uvek tragamo za određenim mestima, a zatim i određenim tačkama kao što su groblje ili park odakle obično kreće šetnja, a zatim i ostale koje su otprilike blizu jedna drugoj, budući da ceo komad mora biti izveden u jednom potezu jer nemamo neograničeno vreme na raspolaganju.

* Ta putanja počinje na groblju, ide do crkve, univerziteta, završava se na balkonu?

– Glavna ideja predstave je da grad koristimo kao scenografiju, da ne gradimo kulise nego jednostavno da budemo u samom gradu i da gledamo na njega kao na predstavu. U svakom gradu postoje određena mesta koja su interesantna. Groblje je recimo veoma posebno mesto i ljudi se tu uvek ponašaju na poseban način. Postoji određena funkcija tog mesta, kao što u malim ulicama postoje stanovi u kojima žive ljudi. Takvi prostori imaju drugačiju funkciju u odnosu na zgradu fakulteta. U ovom komadu istražujemo grad. Meni to uvek proširuje horizonte i čini da razmišljam o stvarima na drugačiji način. Proširi vam se perspektiva jer iako svi dobro znamo čemu služi groblje ili park, glas koji vam govori iz slušalica jeste glas veštačke inteligencije koji ima svoju posebnu viziju. Ovaj glas vas obično navodi da na određenim mestima ostanete duže nego inače i da razmišljate o njima van uobičajenih okvira. Rekao bih da je jedna od glavnih stvari ovog komada da probate da o svom okruženju razmišljate na mnogo naivniji način.

* Koje emocije ili pitanja ste želeli ovim komadom da izazovete kod publike?

– Pre pitanja nego emocije. U svakodnevnom životu dok se krećemo po gradu ne obaziremo se naročito na okruženje, važno nam je da pređemo ulicu, stignemo do određenog mesta, ali ako razmislite duže o nečemu, ako nekom pitanju posvetite vreme i pri tom probate da odbacite sva prethodna znanja, imaćete potpuno drugačiju perspektivu. Ovim komadom upravo to želimo da učinimo – da perspektiva bude naivnija a time produktivnija i dublja. Mislim da kod ljudi želimo da izazovemo naivniji pogled na stvari, da se u njih stvarno zagledaju, a ne samo da prođu pored njih. Nekad je mnogo produktivnije razmišljati i gledati na svet onako kako to dete radi dok zapitkuje – „zašto je ovo ovako, zašto to radimo na ovaj način?“ Tada se i sami zapitate kakvo je ovo mesto, da li mi se dopada tako kako izgleda, da li ga shvatam?

* Ima li neki poseban značaj to što šetnja počinje na groblju, a završava na terasi visoke zgrade?

– Putovanje u ovom komadu nije samo razgledanje grada i razmišljanje o njemu, već i razumevanje grada kao ljudske konstrukcije i organizacije, dakle nešto što su ljudi izgradili nekad zato što su mislili da je tako najbolje, a nekad jer se prosto tako desilo. Ako probleme u saobraćaju ne možemo da rešimo, možda možemo da razmišljamo o njihovom društvenom aspektu – kako je do toga došlo, zašto određeni delovi grada dobro funkcionišu, a neki ne ili zašto funkcionišu dobro za mene ali ne i za nekog drugog? Grad je konstrukcija, na neki način, kao mašina ali i kao organizam. I to je drugi važan aspekt ove predstave – odnos između mašina i ljudi, ima li razlike i koje su?

* Kad neko sluša glas veštačke inteligencije iz vašeg komada, može upravo to da se zapita budući da mašina zvuči mnogo ljudskije po onome što izgovara nego stvarni ljudi.

– Rekao bih da je glas sličan dečjem – da je naivniji ali i dublji na spoznajnom nivou. U svakodnevnom životu učimo mnogo toga i u jednom trenutku zaboravimo da zaista saznajemo o stvarima oko sebe. Opterećeni smo suvišnim i kompleksnim znanjem pa zaboravimo da postavljamo osnovna pitanja. Nadam se da ovaj komad uspeva da da izbaci ljude iz takvog moda i podstakne ih da postave ključna pitanja.

* Kakav je vaš stav prema veštačkoj inteligenciji, relaciji čovek – mašina?

– Nedavno sam saznao da se veštačka inteligencija pojavila u ovdašnjem rijaliti šouu i, generalno, oduševljen sam tom idejom i njen sam veliki fan.

* To nije prava veštačka inteligencija.

– Da, ali hoću da kažem da je na svakom nivou ideja veštačke inteligencije nešto što fascinira. Od kako se ta ideja pojavila postala je velika tema i svaki put nas iznova vraća na bazični ali istovremeno duboko filozofski nivo razmišljanja – kakvi smo to mi, ljudska bića, šta nas čini ljudima, u čemu smo superiorni, a u čemu inferiorni spram veštačke inteligencije. Mislim da je veoma zdravo razmišljati i o mogućnostima i o opasnostima tog problema. S jedne strane smo u strahu da veštačka inteligencija ne prevlada a s druge hranimo zver. Svakog dana namirujemo algoritme svim onim što radimo i ponekad se to približava savršenstvu, mnogo više nego što možemo da zamislimo. Može da bude prilično frustrirajuće, što sam nedavno i iskusio, komunicirajući s ljudima preko imejla. Sedite, pišete mejl nekom, ubeđeni ste da radite nešto unikatno a onda vam Gugl mejl ponudi opciju da dovrši rečenicu koju ste započeli. Isprva sam bio prestravljen i odlučan u tome „ne, ne želim to da prihvatim“, ali s druge strane ponuđena mi je upravo ona varijanta koja mi je bila potrebna – zašto onda ne iskoristiti tu mogućnost? Sada je situacija fift-fifti, nekad prihvatim pomoć Gugla, nekad odbijem. S jedne strane se postidim zbog toga, s druge pomislim „pa, ovo je genijalno!“ Mislim da će nas naša vlastita lenjost poraziti na kraju (smeh).

* Da li biste nam za kraj razgovora otkrili makar rečenicu iz scenarija?

– Molim vas uključite flajt-mod na svojim mobilnim. Od sada vam nije potreban nijedan drugi glas…

Ne moram ja da vam kažem da je ovde saobraćaj loš

Odgovarajući na pitanje kakve su njegove opservacije u vezi sa Beogradom Rouz je između ostalog kazao:

– Ume da bude teško posebno ako ste stranac, da budete neko ko će adresirati probleme koje se tiču ovog društva, a da ne izgleda kao da docirate, ili upućujete ljude na probleme kojih su oni očito veoma svesni. Ne moram ja da vam kažem da je ovde saobraćaj loš. Iskusio sam to dok sam pravio ovu predstavu, ali s druge strane očito je to problem o kome bi trebalo razgovarati. Saobraćaj je ovde važna tema, mnogi se žale, jer se ne slažu sa politikom rekonstrukcije grada. Dok sam boravio ovde, konstatovao sam takođe da su na ulici svi veoma prijateljski nastrojeni i predusretljivi, ali su u prevozu i saobraćaju agresivni. Primetio sam veliku zabrinutost ljudi u odnosu na probleme u vezi sa saobraćajem, politikom, korupcijom. U osnovi, čini se da je svugde ista priča, razlika je samo u gradaciji. I mi u Berlinu imamo problem sa aerodromom koji je odavno izgrađen i trebalo je da bude otvoren pre mnogo godina, ali je projekat opterećen korupcijom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari