OLUJA PRED ZORU
Oluja pred zoru… Zorom rasipanje i tepih koji „pjeva“ od tereta koji smo trpali i ušuškavali za bolje sutra.
Oluja pred zoru isključila je sve mirise svakodnevice, mamurluka i sitosti koja nas potiskuje, unutra, i posprema sve rasute kutije koje smo uredno skupljali.
Sitno perje pada svud po stropu, pod je i onako ostao sklonjen iza rešetaka koje smo podigli kao nešto što nas dijeli, prijeti i utjeruje strah kao teret koji guši i čini nas poniznim i malim.
Podižem knjigu sa poda, guram je pod jastuk – silina promaje prijeti da podigne pod ispod kreveta, škripe daske osušene, ječe stare pregrade i lomi se negdje u dubini nešto, ne znam što, ali to koje me slama i čini ranjivim… Teško da mogu da se uzdignem, da preskočim prag doma, i poskočim jutru u zagrljaj… Teško da mogu da se oduprem toj prašini koja je staložena vijek čekala u dnu ničijeg prostora između ovog i onog svoda, plača svu noć i crnih ratnika koji sijeku sve pred sobom, crnih vitezova kojih još ima. Duboke su podjele među sjenkama kojima se klanjamo sve vrijeme, duboke su rijeke koje nose mulj i sitno kamenje i zrnca sudbine. Guste su magle i teško se diše, čekajući sunce koje će svojom toplinom sve urediti i staviti na svoje pravo mjesto.
Čitam i brojim sve nacrte duše koja se saginje, tajne koje ostaju zavijene još dugo… dugo u svojoj ladici ničega. Sigurno je samo da smo ostali isti, potpuno iskoračili iz nove uloge… tapkamo u mjestu.
Oluja se smije, razbiće sve lončiće koje smo postavili na proštace duž ograde kojom smo opasali još dok smo bili djeca. Oluju čekam kao slamku za spas, za nešto što sam zaboravio ili možda ostavio iza podruma iz kojeg bije „šapat“ smrti i noći koja guta i utišava plač djece i lelek majki…
Oluja pred zoru… Zorom rasipanje i tepih koji „pjeva“ od tereta koji smo trpali i ušuškavali za bolje sutra.