DEŠAVA SE

Morala sam da čekam autobus. Sa leve strane, videla sam spoj plaventila reke i neba, a desnom nogom čvrsto sam stajala na zemlji.

 

Prošlu Novu godinu sam prvi put prespavala sama i nije mi bilo baš ništa.

dešava se

Već prvog dana u mesecu, pojurila sam razdragano prema obližnjem kontejneru i bacila par čizama. Jedna stara, izlizana i crna, druga – ganc nova, sjajna i takođe, crna. To sam tek kasnije shvatila.

Lišena kabastog smeća, pojurila sam praznim ulicama ka praznom autobusu da mi neko ne zauzme mesto. Hod bi bio mnogo brži, ali ja sam samo jednom nogom gazila po zemlji, a drugom ševrdala po vazduhu. Bukvalno!

Pomislih da je to sada nova manifestacija stare bolesti ili ogledalo psihičke nestabilnosti, koja ide s godinama. Elem, dok sam mirno posmatrala Zemunski kej, pogled mi se zaustavi na sopstvene čizme. Leva ima visok đon, šira je spreda i poznate je marke. Desna čizma je niža za santimetar, prljava i bezimena.

Tek tada sam shvatila da su njihove lepše polovine završile u kontejneru, zajedno sa novogodišnjim đakonijama.

Siđoh pre Ušća. Očajna. Zovem taksi i kao prisebno sastavljam rečenice.

– Dobar dan! Molim jedno vozilo ka Prvomajskoj ulici u Zemunu.

– Gde se nalazite?

– Na bulevaru sam, blizu Dunava. Ne znam tačno ime…. uvek mešam… nije Mihajlo Pupin, nego onaj drugi.

– Budite precizniji.

– Znate, iza mene su ljuljaške: crvene, žute i plave, a ja sam kod velikog drveta blizu stanice Džona Kenedija. Bacila sam dve različite čizme. I nije smešno!

– Kažite nam tačnu adresu! – bili su uporni i dosadni.

– Nema adrese, jedno drvo, ljuljaške, možete ih videti odavde… Nema žive duše u mojoj okolini, a par čizama sam čak okačila o ručku kontejnera da ih neko nađe. A i taj neko se usrećio…!

…tu-tu, tu-tu, tu-tu, tu-tu, tu-tu, tu-tu…

Morala sam da čekam autobus. Sa leve strane, videla sam spoj plaventila reke i neba, a desnom nogom čvrsto sam stajala na zemlji. Takav je život!