"Bilo jednom u Holivudu" (Once Upon a Time in Hollywood), novi film Kventina Tarantina (Quentin Tarantino), je vrhunac njegove ljubavi prema filmu i vrhunac postmodernizma kao takvog, jer ovaj film nije toliko film, koliko je ljubavno pismo Holivudu šezdesetih godina, koliko je citat, koliko je Tarantino o Tarantinu. Naravno, u pitanju je stil, jer svaki Tarantinov film je takav. Doduše, neki manje, neki više.
Ovaj je sigurno potonji i u velikoj mjeri pripada kategoriji onih Tarantinovih filmova koji se poigravaju pitanjem istoričnosti i refleksivnosti jer je riiječ o hiperrealističnom prikazu pseudoistorijskih događaja, baš kao u "Prokletnicima" (Inglorious Basterds). Baziran na odličnoj premisi - zvijezda na zalasku (Leonardo Di Caprio), zajedno sa svojim kaskaderom (Brad Pitt), ali i najboljim prijateljem, pokušava da postigne slavu i uspjeh u filmskoj industriji tokom posljednjih godina zlatnog doba Holivuda - film je smješten u kontekst Mensonovih ubistava koja su potresla svijet, što se ispostavilo kao mač sa dvije oštrice. Sa jedne strane bilo je neophodno dati kontekst (godina, lokacija i akteri), dok je sa druge bilo potrebno pronaći balans (zadržati se na likovima Rika Daltona i Klifa Buta, umjesto što se fokus prelio i na Šeron Tejt (Margot Robbie) i tako razvodnio priču bez potrebe). Ovako, u želji da nam se servira što više referenci, da se posjete sva mjesta koja su Tarantinu draga (a ima ih mnogo), bez obzira na to što ne rade ništa kako bi doprinijeli razvoju narativa, te da se kaže sve umjesto da se reklo samo nešto, film je u drugom činu postao ono za šta sam se nadala da "Bilo jednom u Holivudu" neće biti - film bez filma.
Sa druge strane, uloge likova Rika Daltona i Klifa Buta nisu mogle otići u bolje ruke, s tim da je Leonardo Dikaprio ipak dominantan na ekranu. Zapravo njihova igra, pored vizuelnih elemenata, jeste ono što izvlači film iz dubina u koje porine tokom drugog čina. Ni prvi ni drugi čin nisu bez mana, naprotiv, ali sam početak filma i sam kraj, posebno onaj dio koji nas najviše podsjeća na razlog zašto uopšte volimo Tarantina, su, rekla bih, bez greške. Šteta je samo što 45 minuta nije ostalo u montaži, na podu.
Ocjena: 4-/5
Monika PONJAVIĆ, teoretičar i filmski kritičar
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.