Dostupni linkovi

Snežana Bogdanović: Male priče su važne


Snežana Bogdanović potpisuje svoju fotografiju na 25. Sarajevo Film Festivalu
Snežana Bogdanović potpisuje svoju fotografiju na 25. Sarajevo Film Festivalu

Snežana Bogdanović, proslavljena srbijanska pozorišna, televizijska i filmska glumica, u svojoj karijeri ostvarila je značajne uloge, za koje je dobila i prestižne nagrade.

U 2019. godini, ostvarila je glavnu ulogu u filmu Šavovi, Miroslava Terzića, koji je osvojio brojne nagrade, te ulogu u filmu Sin, rediteljice Ines Tanović.

Upravo tim filmom otvoren je, prošle sedmice 25. Sarajevo Film festival.

RSE: Ostvarili ste jednu od značajnijih uloga u filmu Sin, redateljice Ines Tanović. Kako ste doživjeli ovu priču i svoju ulogu?

Bogdanović: Male priče, lične, svakodnevne priče, su podjednako važne, kao i velike teme. Važno je baviti se velikim globalnim previranjima, ratovima i svakakvim konspiracijama, kriminalom, ali je važno obratiti pažnju i na malog čoveka, na malu porodicu. Porodica je danas pod velikim pritiskom i trpi sve ono što se dešava u društvu, ne samo u regiji, nego i generalno, u svetu. Sve se to odražava na život jedne male porodice. Jedna sveopšta izolacija, svakodnevna borba za preživljavanje, stres, sve to utiče.

Moj karakter, moj lik, je žena koja pokušava da tu porodicu zadrži, da je održi, da je skupi zajedno. Za mene je to bio izazov da radim. Drago mi je da je Ines poželela da se bavi ovakvom temom, jednom malom porodicom, unutar koje postoji puno turbulencija, gde ima puno problema. Imaju biološko dete, usvojeno dete i pubertet, kao najkritičniji period u našem odrastanju u životu svih nas.

Nadam se, da ćemo razumevajući tuđu priču, krenuti da se bavimo sobom. Rekla sam na konferenciji za štampu da se ljubav podrazumeva, ali mi svi treba da radimo na sebi samima, da počnemo od sebe i da ne prebacujemo stalno odgovornost na društvo, nego smo sami odgovorni za svoju malu sredinu, kao što je porodica, koju mi kreiramo.

RSE: Ove godine, glumili ste u još jednom filmu, koji je prikazan na brojnim festivalima u svijetu. Riječ je o filmu Šavovi, Miroslava Terzića. Scenarij je baziran na istinitoj priči, o novorođenim bebama, nestalim iz bolnica u Srbiji.

Bogdanović: Tako je. Gde god sam bila prisutna, gde su se Šavovi prikazivali, i van naše regije, uvek bi se neko javio iz publike, novinar ili neko, da kaže da su se slične stvari dešavale i kod njih, u Španiji, u Italiji, u Južnoj Americi, nije to ekskluzivno naš problem. Strašna je to stvar.

Ono što je najstrašnije je to šta je društvo oko toga uradilo. Nažalost, koliko sam upoznata, do sada, ni jedan od tih slučajeva nestalih beba nije rešen u Srbiji, niti je pokrenuta istraga. Postoji veliki pritisak međunarodne zajednice da se to uradi. Nadam se da će uskoro morati po tom pitanju nešto da se uradi. Mislim da ima preko 500 porodica, trenutno u Srbiji, koje imaju isti problem i smatraju da im je dete ukradeno.

Meni je bilo jako veliko zadovoljstvo da uperimo svetlo na ovu temu i ove događaje. To je negde i naša dužnost, kao umetnika, jer mi možda nemamo sposobnost da menjamo svet, ali je jako bitno da uperimo svetlo na neke događaje. Upoznala sam gospođu Drinku Radonjić, provela mnogo vremena sa njom. Kao glumica sam želela da što bolje ispričam njenu priču, ne iz neke moje vizure, nego iz njene.

Osećala sam da sam ja neki njen glas. Sa tim je došla i velika odgovornost. Kada kreirate fiktivne likove, kao glumac, imate slobodu da radite šta hoćete. Kada imate biće ispred sebe, koga treba da odigrate, to je zaista velika odgovornost. Imate potrebu da nekog ne povredite, da je predstavite tačno onako kako jeste. Videćete, kada budete gledali film, kako ona izgleda fizički i kako se ponaša i kako govori. Glumiti u tom filmu, mi je bilo ogromno zadovoljstvo, baviti se tim temama na taj način. Gde god da je film prikazan, publika je taj film jako volela. Moja želja je da što više ljudi dođe i pogleda Šavove.

RSE: Film je, osim Sarajeva, prikazan i u Beogradu na FEST-u, te na festivalima u Puli i Herceg Novom. Kako je regionalna publika doživjela ovaj film?

Bogdanović: Uvek isto. Ovaj film, gde god da se prikaže, dobije neke nagrade publike, što je evo i sada, u Herceg Novom. To je pokazatelj da je ova priča našla svoj put do srca publike. To je jako važno.

Prolaze pored nas problemi i mi se nekada zabijemo u svoj sopstveni svet i ne obraćamo pažnju na druge ljude. Nekada mi se čini da je potrebna ovakva priča, da se okrenemo i da shvatimo šta se dešava. Naš doprinos ovakvoj stvari, nije mali. Čini mi se da mnogo više možemo da učinimo, nego što se nama čini, da damo svoj glas. Uvek imamo mogućnost izbora, u svakoj situaciji, što god se nama desi. I ako nemamo moć, imamo mogućnost izbora kako ćemo se, prema tome, što se desilo, ponašati. Kakav će moj stav prema tome biti. Tu je naš izbor i tu je naša snaga. Mislim da će ova vrsta priče podići svest, regionalno, evo i ovde.

RSE: Mnogi Vas u BiH pamte po filmu Kuduz, Ademira Kenovića. Od premijere tog filma je prošlo 30 godina. Što Vam je uloga u tom filmu donijela?

Bogdanović: To je bio moj prvi film, bila sam jako mlada. Ove godine je film prikazan u Njujorku jer je bio jubilej filma. Stvarno sam imala tremu jer nisam dugo godina, decenijama, gledala taj film. Mislila sam, kako će današnja publike, pre svega njujorška, i neke nove generacije, možda naše, koje su sada rođene i odrasle tamo, primiti ovu priču. Ipak je prošlo toliko godina i to je velika distanca. Ademir Kenović je takođe bio na prikazivanju i isto je rekao da odjednom ima tremu, kao da sada treba prvi put da prikaže film, koji smo tako davno radili. Film je imao svoj životni put i to jako uspešan životni put. Bez obzira na to, želite da vidite šta je vreme uradilo jednoj priči i jednom filmu.

'Ne može jedan čovek da izvuče film. Potrebno je puno energija da se zajedno spoji. To se desilo Kuduzu.'

Iako kopija nije bila savršena, reakcija publike je bila divna. Shvatila sam da je, i posle toliko godina, to jako dobar film. U njemu se mnogo toga poklopilo, mnogo dobrih energija se poklopilo. Ne može jedan čovek da izvuče film, ni dobra priča, ni dobar reditelj, ni dobar glumac. Potrebno je puno energija da se zajedno spoji. To se desilo Kuduzu. Kuduz je nastao u neko humanije vreme, u bolje vreme, i za život i za film. To se jednostavno u ovom filmu još uvek vidi.

RSE: Za ulogu Bademe, u ovom filmu, dobili ste i nagradu, Zlatna arena u Puli. U to vrijeme, nije bilo lako dobiti tu nagradu.

Bogdanović: U svakom slučaju, taj film je doneo meni prepoznatljivost u tom poslu, iako sam i pre toga, a naročito posle toga, jako puno radila u pozorištu. Nagrade su važne, to je kao neki vetar u leđa, one su bitne. Ovaj film je zaista obišao jako puno festivala, i u regiji. Tada je dobio sve moguće nagrade, koje su tada mogle jednom filmu da se dodele, od Pule, do Niša. Glumci su dobijali nagrade, kao i režija. Imali smo pet nominacija na evropsku filmsku akademiju, tada je to bio Feliks, evropski Oskar. Stvarno je imao veliki uspeh.

Međutim, isto toliko koliko su nagrade važne, jako je dobro, za sve kreativne stvaraoce, da odmah zaborave sve te nagrade i da se fokusiraju na svoj kreativni posao, na ono što je najvažnije, naročito u ovako maloj sredini. Čak i onda smo bili mali, a naročito sada, sve su se sredine smanjile. Te nagrade su manje-više irelevantne. Mislim da umetnost ne može da se takmiči, svako je tu za sebe i svaka priča je za sebe.

[Snežana Bogdanović u ulozi Bademe, film Kuduz]

RSE: Kako ste uspjeli savladati tako dobro bosanski akcent?

Bogdanović: To je glumačka tajna. Ima jedna priča, kada glumac dođe na audiciju, ali ne govori engleski. Užasno teško priča, ali treba da ima audiciju za Šekspira. Oni se svi hvataju za glavu jer već vide, dok se on predstavlja, da je njegov engleski katastrofalan i da ima akcent. Ali, kada krene njegov monolog, onda on odjednom počinje da govori fenomenalno. Pitaju pa kako je to uspeo, on kaže - To se zove gluma. Znači, kada privatno govorim, možda mi to ne polazi za rukom, ali onog trenutka, kada uđem u karakter, onda to radi.

RSE: Kada je u pitanju Vaš kreativni rad, što trenutačno radite, i u pogledu teatra, a i na filmu?

Bogdanović: Teatar je stvarno moja najveća ljubav, ali pošto živim u Njujorku, meni je užasno teško. Radila sam neke stvari, imali smo jedan projekt, odavno već. Napravili smo ga po brodvejskom principu, da se projekt mogao igrati mesec dana. Pošto tamo živim, ne mogu repertoarski da uđem, pa da igram tri predstave mesečno. Za mene je to dosta teško.

Stalno mislim da će se nekako otvoriti vrata i za drugu vrstu pozorišta. Predstava može da se eksploatiše, mesec, dva, tri, dok ima interesovanja, ili pet - šest, onda se zatvori. Nažalost, u našoj sredini, je samo repertoarsko pozorište, što znači, da kada jedna predstava izađe, ide par puta mesečno.

Što se tiče filma i televizije, tu se stalno nešto sprema, postoje neke ponude, za koje se nadam da će se i dogoditi. Videćemo.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG