Dostupni linkovi

Senke pakta Ribentrop-Molotov nakon 80 godina


Pakt kojim su prekrojene evropske granice
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:58 0:00

Pakt kojim su prekrojene evropske granice

Sporazum Hitlerove Nemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza o nenapadanju, te tajni protokoli o sferama uticaja u Centralnoj Evropi - potpisan 23. avgusta pre 80 godina – izazvao je šok ne samo na Zapadu, već i među komunistima i nacistima.

Mada dogovor dva diktatora, to je bio izraz surove realpolitike i makijavelističkog pozicioniranja sa neprincipijelnim kompromisima u kojima su učestvovale i zapadne demokratske zemlje.

Ovaj sporazum nije sprečio sukob Hitlerove i Staljinove armade, već ga je samo odložio, a njegov duh se i danas oseća u igrama oko sfera uticaja, pre svega u Ukrajini, pa čak i u energiji.

Stoga projekat, kojim treba da se dopremi ruski gas u Nemačku, mnogi tretiraju kao oživljavanje osovine Berlin-Moskva, odnosno “Gasovod Ribentrop-Molotov”.

Minhenski sporazum kao uvertira

Evropa se po dolasku Hitlera na vlast 1933. našla u haosu. Nezadovoljan ishodom Prvog svetskog rata i obavezama koje su nametnute poraženoj Nemačkoj, lider nacista je hteo da prekroji geopolitičku mapu starog kontinenta.

Nakon ulaska u Rajnsku oblast i anšlusa Austrije, na putu mu se našla Čehoslovačka. Nadajući se da će time zadovoljiti Hitlerove apetite, britanski i francuski premijeri, Nevil Čemberlen i Eduar Daladje, pristali su Minhenskim sporazumom iz 1938. na pripajanje Sudetske oblasti Nemačkoj.

Mapa iz Minhenskog sporazuma iz 1938. godine; osenečni delovi su oduzeti Čehoslovačkoj i dati Nemačkoj
Mapa iz Minhenskog sporazuma iz 1938. godine; osenečni delovi su oduzeti Čehoslovačkoj i dati Nemačkoj

Iako je Sovjetski Savez bio deo odbrambenog saveza sa Francuskom i Čehoslovačkom, delegacije Moskve i Praga nisu bile pozvane na skup u Minhenu.

U svakom slučaju, komadanje Čehoslovačke je ostalo upisano u istoriji kao sraman potez i izdaja od strane zapadnih demokratija.

Istovremeno, to je bila i kratkovida procena, jer se ubrzo pokazalo da je to samo pojačalo Hitlerove apetite da nastavi pohod, pošto je kalkulisao da Francuska i Britanija nisu spremne da mu se suprotstave.

Poljska kao ulog

Kada su nacističke trupe umarširale u Prag u martu 1939, zauzevši i ostatak Čehoslovačke, čak je i kolebljivom Čemberlenu bilo jasno da se Hitler neće zaustaviti.

Na redu je bila Poljska koja je prethodno iskoristila klauzulu iz pomenutog Minhenskog sporazuma i zauzela Tešinsku Šleziju, koja je bila deo Čehoslovačke.

Britanski premijer je dao garancije Poljskoj 31. marta te godine, ali se Staljin pribojavao da će joj London okrenuti leđa kao i Čehoslovačkoj, te da će onda Sovjetski Savez biti sledeći na udaru nemačkih trupa.

Moskva je nastojala da se pomenute jednostrane britanske garancije Poljskoj prošire na odbrambeni savez Zapada i Sovjetskog Saveza. Staljin je želeo stvaranje tampon zone koja bi obuhvatala baltičke zemlje, Poljsku, Bugarsku i Rumuniju.

Joakim Von Ribentrop (L), Fridrih Gaus, Josif Staljin i Vjačeslav Molotov na potpisivanju pakta 23. avgusta 1939. u Kremlju u Moskvi
Joakim Von Ribentrop (L), Fridrih Gaus, Josif Staljin i Vjačeslav Molotov na potpisivanju pakta 23. avgusta 1939. u Kremlju u Moskvi

Međutim, dogovor je otežavala i nespremnost Poljske da prihvati prolaz sovjetskih trupa preko svoje teritorije u slučaju rata. Tokom 1930-ih Moskva se pridržavala koncepta kolektivne bezbednosti, ali je kasnije uviđala da nije ostvariv.

Kako ističe Gabrijel Gorodetski, direktor Ruskog centra na Univerzitetu u Tel Avivu, ne treba zaboraviti da je sovjetska spoljna politika između dva rata itekako imala u vidu vojnu intervenciju zapadnih sila protiv nje nakon Oktobarske revolucije 1917.

“Otuda proizilazi duboko nepoverenje prema Nemačkoj i Velikoj Britaniji, koje su mogle blokirati zemlju i pokrenuti krstaški rat protiv komunističkog Sovjetskog Saveza”, smatra Gorodetski.

Iako je Hitler svoj uspon u velikoj meri zasnivao na protivljenju komunizmu i Sovjetskom Savezu, zajedničko za Nemačku i Sovjetski Savez je bilo i nezadovoljstvo političkim rešenjima nakon završetka Prvog svetskog rata, iz koga su izašli kao gubitnici.

Stoga je nakon višemesečnih neuspešnih pregovora sa zapadnim silama, Moskva prihvatila poziv Berlina na pregovore sklopivši 23. avgusta 1939. Pakt o nenapadanju koji je trebalo da važi 10 godina.

Tajni protokol o sferama uticaja u centralnoj Evropi
Tajni protokol o sferama uticaja u centralnoj Evropi

Ministri inostranih poslova SSSR i Nemačke, Vječislav Molotov i Joakim Ribentrop, potpisali su i tajne protokole o sferama uticaja, koji su obelodanjeni tek nekoliko decenija kasnije.

Kupovina vremena

Staljin je smatrao da je sporazum sa Hitlerom višestruko koristan po njegovu zemlju:

  • omogućavao je obnovu Crvene armije devastirane u čistkama 1930-ih
  • odlaganje rata
  • pomerio je sovjetske granice 200 kilometara na zapad
  • povratio je teritorije koje su pripadale carskoj Rusiji
  • sprečavao je “antisovjetski savez” između Zapada i Nemačke
  • odnosno, gurnuo je Hitlera u rat sa Zapadom
  • izbegavao je rat na dva fronta s obzirom na sukobe sovjetske i japanske armije u Mongoliji

Staljinov ulog je bio veći nego Hitlerov – od ekonomskih zbog povlašćenih odnosa sa Nemačkom do teritorijalnih, ističe britanski istoričar Rodžer Murhaus (Roger Moorhouse).

“Staljin je dobio sve teritorije koje je želeo, sve teritorije koje je izgubila Rusija na kraju Prvog svetskog rata. U suštini, njegovi strateški ciljevi kao međunarodnog komuniste su ostvareni činjenicom da je invazija Poljske značila da su Nemačka i zapadne sile u ratu. Stoga je to za njega bila pobeda: Dva njegova velika neprijatelja – neprijatelja svetskog komunizma – ratuju jedni protiv drugih”, ukazuje Murhaus.

Hitler je takođe imao svoju kalkulaciju:

  • dobio je odrešene ruke da rešava “poljski problem”
  • da krene na Zapadnu Evropu bez rizika od rata na dva fronta
  • dodatno se pripremi za završni obračun sa Sovjetskim Savezom

U svakom slučaju, Sovjetski Savez je paktom sa Hitlerom kupovao vreme kao i Zapad prethodno sa Minhenskim sporazumom.

Do napada Nemačke 22. juna 1941. znatno je ojačao svoj vojni potencijal, ali je pogrešno kalkulisao da Hitler neće udariti sve dok ne porazi Veliku Britaniju.

Zbog toga Staljin maltene nije verovao prvim informacijama o početku nacističke ofanzive.

Tako je na dan napada, na nemačku granicu stigla sovjetska železnička kompozicija sa rudama i naftom, u sklopu dogovora o trgovinskoj saradnji kao delu Pakta Ribentrop-Molotov, zbog čega su nemački vojnici na granici bili iznenađeni.

Šok na Zapadu, među komunistima i nacistima

Zapad je procenjivao da sporazum Hitlera i Staljina nije moguć:

  • zbog nepomirljivosti nacizma i komunizma
  • računao je na mržnju komunista prema nacistima kao prepreku Hitlerovim ambicijama na Zapadu
  • tačnije, Hitler neće napasti Zapad zbog sovjetske pretnje u zaleđu

U svakom slučaju, Zapad je bio u šoku zbog Pakta Ribentrop-Molotov, a hroničari su zabeležili da su mnogi komunisti u Evropi tada plakali, jer su gledali na Sovjetski Savez kao stožer antifašističke borbe.

Pakt Ribentrop-Molotov
Pakt Ribentrop-Molotov

Tako su nemački komunisti, koji nisu završili u nacističkim logorima, potražili utočište u “radničkom raju”, ljubeći sovjetsko tlo kad su stigli, među njima i Margaret Buber-Nojman.

Međutim, u duhu “prijateljskih odnosa”, nemački komunisti nisu bili više poželjni gosti pa ih je sovjetski NKVD ili likvidirao ili izručio nacistima, među njima i Nojmanovu koja je poslata u koncentracioni logor.

Istovremeno, nacistima nije bio jasan potez njihovog firera koji je do tada žestoko napadao boljševike.

No, kako ističe Majkl Pek (Michael Peck) u “Nešenel interest” (National Interest), istoriju uvek treba analizirati u datom kontekstu.

“Staljin ne zaslužuje bilo kakvo sažaljenje, ali njegov dogovor sa Hitlerom nije nužno iracionalan. Neposredno pre Drugog svetskog rata, Britanija i Francuska su mlako i bez entuzijazma pokušavali da stvore antinacističku koaliciju sa sovjetskim režimom koji su prezirali kao i naciste, ili čak i više. Uveren – sa dobrim razlogom – da zapadne sile kuju zaveru kako bi navele Nemačku i SSSR na sukob u cilju njihovog međusobnog slamanja, Staljin je preokrenuo igru sklapajući mir sa Hitlerom u nadi da će se nacisti i kapitalisti na kraju međusobno uništiti, te da će on iz toga profitirati. Međutim, Nemačka je osvojila Zapadnu Evropu za dva meseca sa malim gubicima, zbog čega je Sovjetski Savez bio šokiran jer je morao da se sam suoči sa skoro celokupnom nacističkom ratnom mašinerijom”, ocenjuje Pek.

Hitler je još u “Mein Kampf”, u skladu sa svojim rasističkim pristupom, opisao istok Evrope kao Lebensraum, odnosno prostor na kome živi “bezvredna rasa”, te je podesan za širenje njegovog Rajha.

Shodno tome, on je prekršio sporazum i bez objave rata napao Sovjetski Savez koji je podneo glavni teret Drugog svetskog rata sa 20 miliona poginulih stanovnika, odnosno 14 odsto predratne populacije. Nemačka je izgubila devet odsto stanovništva.

Podela sfera uticaja

Sedam dana nakon potpisivanja Pakta Molotov-Ribentrop, Nemačka je 1. septembra 1939. godine napala Poljsku, čime je počeo Drugi svetski rat. Sovjetske trupe su ušle 17. septembra u istočni deo Poljske.

Shodno odredbama Pakta Ribentrop-Molotov, Crvena armija je u novembru iste godine napala Finsku, koja je pripala sovjetskoj sferi uticaja.

U junu 1940. Staljin je instalirao prosovjetske vlasti u tri baltičke zemlje, koje su odmah zatražile da budu priključene Sovjetskom Savezu. Staljin je okupirao i Besarabiju i Severnu Bukovinu u Rumuniji.

Na teritorijama koje je okupirao, Sovjetski Savez je sprovodio političku represiju poput masovnih pogubljenja i deportacija, uključujući i pogrom u Katinskoj šumi u proleće 1940. u kome je likvidirano 22 hiljade pripadnika poljske elite, među njima oficiri, inteligencija, preduzetnici i ostali.

Katinski zločin bez kazne
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:04 0:00

Polemike i nakon 80 godina

Iako se od samog početka verovalo da postoje tajni aneksi o podeli sfera uticaja, njihov tačan sadržaj nije bio poznat dok ih saveznici nisu pronašli u nacističkim arhivima posle rata. Ribentrop je na Nirnbeškom procesu 1946. osuđen na smrt.

Molotov je ostao u politici i nije odgovarao za učešće u staljinističkim čistkama 1930. Umro je 1986. godine.

“Prošlo je mnogo vremena da Sovjetski Savez i kasnije Rusija iskreno priznaju šta se desilo 1939. godine. Sudbina Molotova to simbolizuje. Otišao je u grob negirajući postojanje dokumenta koji je potpisao 1939”, kaže Murhaus.

Naime, Moskva je tvrdila da su ti dokumenti lažni i osporavala je postojanje tajnih protokola sve do 1989. godine, kada ga je sovjetski parlament osudio. Tri godine kasnije, u Moskvi je objavljen pomenuti dokument.

Međutim, u Rusiji se i dalje smatra da je Pakt Ribentrop-Molotov bio opravdan.

Iako ga je nazvao 2009. “nemoralnim”, ruski predsednik Vladimir Putin je 2015, na obeležavanju 70. godišnjice pobede nad fašizmom izjavio da Rusija nije imala drugi izbor, te da su Britanija i Francuska prihvatanjem Minhenskog sporazuma odgovorne za Hitlerovu ekspanziju.

Istovremeno, prema istraživanju javnog mnjenja centra "Levada", 45 odsto građana Rusije podržava pomenuti pakt, dok je pre sedam godina njih 33 procenta smatralo da je to bio ispravan potez.

Hitler-Staljin: Opasne veze

U dokumentarnoj seriji „Hitler-Staljin: opasne veze” iz 1990-ih, koja je izazvala polemike, navodi se da je Staljin stalno potajno planirao pakt sa nacistima, manevrišući od 1927. u cilju podsticanja destruktivnog imperijalističkog rata među kapitalističkim zemljama.

Međutim, umesto da izađe kao pobednik, SSSR je takvom politikom doprineo usponu Hitlera i isprovocirao rat.

Po mišljenju Ričarda Overija (Richard Overy), profesora istorije na Univerzitetu Ekster, sličnost između dva diktatora, omogućila je sporazum.

Istovremeno, Gabrijel Gorodetski smatra da su ideološki uverenja malo uticala na Staljinovu spoljnopolitičku orijentaciju.

“Uprkos despotskom sistemu vladanja, njegova strategija se, iz kasnije perspektive, pokazala kao relativno racionalna i uravnotežena: realpolitika bez skrupula,” ocenjuje Gorodetski.

Nakon Drugog svetskog rata su nastavljene rasprave o savezu dva totalitarna “brata blizanca”, kako se nazivao pakt Hitlera i Staljina.

Adolf Hitler i Josif Staljin
Adolf Hitler i Josif Staljin

Pojedini istoričari na Zapadu smatraju da Sovjetski Savez takođe snosi odgovornost za Drugi svetski rat, jer je sa Hitlerom učestvovao u rasparčavanju Poljske.

Evropski parlament je kasnije proglasio 23. avgust, kada je potpisan sporazum Ribentrop-Molotov, kao Dan sećanja na žrtve staljinizma i nacizma, koji se često naziva i Danom sećanja na žrtve totalitarnih režima.

Rusija se žestoko tome protivi ističući da se, bez ozbira na čistke, ne mogu izjednačavati staljinizam i nacizam, te da se time zanemaruje činjenica da je Sovjetski Savez podneo glavni teret borbe protiv Hitlera u Drugom svetskom ratu.

U poslednje vreme, ruski predsednik Vladimir Putin je za mnoge na Zapadu reinkarnacija totalitarizma iz prošlih vremena.

Kako naglašava beogradski istoričar Srđan Milošević, u današnjoj Rusiji se odigrava “bizarni istorodni igrokaz”, odnosno srastanje “poststaljinizma i agresivnog ruskog (antikomunističkog) nacionalizma”.

“Gasovod Ribentrop-Molotov”

Sovjetski Savez je nakon Drugog svetskog rata zadržao u svom sastavu veći deo teritorija koje je kontrolisao prema sporazumu Ribentrop-Molotov, tačnije baltičke zemlje, Moldaviju, delove istočne Poljske čija je granica pomerena na Zapad, što je sankcionisano na konferenciji na Jalti, zatim finsku oblast Kareliju.

U međuvremenu, sovjetske vlasti su deportovale iz ovih oblasti stotine hiljada ljudi u radne logore u Sibiru.

Istovremeno, naseljavani su Rusi, tako da je dramatično promenjena etnička mapa. Njihova pozicija u Estoniji i Letoniji, gde čine od četvrtine do trećine populacije, danas je jedno od najspornijih pitanja u odnosima baltičkih zemalja i Moskve.

Na 50-tu godišnjicu Pakta Ribentrop-Molotov, 23. avgusta 1989, oformljen je takozvani Baltički put ili baltički lanac. Naime, tada se oko dva miliona ljudi uhvatilo za ruke u obliku ljudskog lanca dužine 600 kilometara preko tri baltičke države - Estonije, Letonije i Litvanije - tražeći nezavisnost od Sovjetskog Saveza.

U međuvremenu, baltičke zemlje su postale nezavisne i članice Evropske unije i NATO-a. Međutim, sve agresivnija politika Rusije koja nastoji da obnovi sferu uticaja u svom „bliskom inostranstvu“, izaziva strah u ovim zemljama da opet mogu postati žrtva nadmetanja velikih sila.

To je naročito aktuelizovano nakon ruske intervencije u Gruziji 2008. i aneksije Krima 2014, pa čak i u energiji.

Stoga projekat, kojim treba da se dopremi ruski gas u Nemačku, mnogi tretiraju kao oživljavanje osovine Berlin-Moskva, odnosno “Gasovod Ribentrop-Molotov”.

Naime, Moskva ovim potezom zaobilazi zemlje poput baltičkih i Poljske, koje još uvek smatra svojom interesnom sferom.

Mada bi, kako piše “Volstrit Džornl” (The Wall Street Journal), bilo jeftinija gradnja kopnenog gasovoda preko Istočne Evrope, nego ispod Baltičkog mora, Rusija šalje poruku da je spremna da plati višu cenu jer nema poverenje u nove članice EU kao tranzitne zemlje.

Istovremeno, “Severni tok 2” omogućava Moskvi da prekine snabdevanje ovih država, a da nesmetano nastavi dopremanje gasa Nemačkoj, kao najznačajnijem ekonomskom partneru na starom kontinentu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG