I najjači otrovi dolaze iz prirode 1

Suočen sa tzv. bolestima civilizacije (infarkt, šlog, rak, šećerna bolest i sl.), savremeni čovek rešenje često vidi u potrazi za „prirodnim“.

Pritom je vrlo probirljiv, pa svoj izbor ograničava na ono što mu odgovara, a retko mu pada na um da se odrekne blagodeti koje život čine komfornim. Tipično je da se obilno hrani, pije, puši i samo malo više je pokretan od postolja svog televizora ili desktopa, ali stoički prihvata povezanost takvog ponašanja sa svojom gojaznošću, tromošću i sipljivošću. Groteskno deluje sama pomisao koliko brzo i daleko bi potrčao on, a koliko neki njegov daleki predak, skupljač plodova, kada bi ih istovremeno pojurio lav.

LJudski rod se radikalno udaljio od ostalih živih bića, pa bi vanzemaljcu pre ličio na veštački nego na prirodno nastao biološki entitet. S obzirom na svoju fizičku inferiornost (neotporniji je od bubašvabe, sporiji od pacova, slabiji od gorile), čovek se ne samo održava, već i vlada prirodom jedino zahvaljujući svojim tehnološkim dostignućima.

Kada bismo bili prepušteni svojim prirodnim sposobnostima, to znači kada bi nam ostali samo vatra i kamena sekira, bez pronalaska točka i svih kasnijih inovacija, po svim objektivnim procenama postali bismo ugrožena biološka vrsta, poput bengalskog tigra i nilskog konja. S obzirom na štete koje činimo živom svetu, naš preteći nestanak bio bi, kao znak neke više pravde, razlog da se taj trenutak označi Danom planete Zemlje.

Dakle, za nas, kakvi smo, nije dobro baš sve što je prirodno. Bolje nam je u stanovima, kakvi god da su, nego u pećinama i po sojenicama. Tehnologija nas je uzdigla i samo zahvaljujući njoj možemo da opstanemo. Nije danas reč o strahu da će nas rastrgnuti divlja zver, ali imamo razloga da se bojimo mikroorganizama, posebno virusa.

Uz dostignutu, moglo bi se uslovno reći „neprirodnu“ gustinu ljudske populacije, izloženi smo ne samo postojećim, već, mnogo je verovatnije, nekim novoiskrslim sojevima virusa, prevashodno životinjskog porekla. Drugu opasnost predstavlja ekološka šteta koju činimo ne samo sebi, već celom živom svetu. Ovih avgustovskih dana smo već utrošili raspoložive resurse potrebne za održivost planete do kraja kalendarske godine.

Umesto da se hrabro okrenemo tim globalnim problemima, mi smo zaokupljeni detoksikacijom, antioksidansima, organskom hranom i „prirodnim“ lekovima. Nedavno sam pisao o zabludi da moramo da „pomognemo“ svojoj jetri, bubrezima i drugim organima, jer navodno nisu u stanju da se uspešno nose s otrovima (uzgred, kojim to otrovima?), kao i o umišljenoj koristi od nekritičnog uzimanja suplemenata. Zadržimo se zato sada na našoj opsednutosti voćem i povrćem neprskanim pesticidima, a poteklim sa virginalnog zemljišta.

Činjenica je da su organski proizvodi hemijski ispravniji i biološki bezbedniji od namirnica nekritično zasipanih hemikalijama, naročito ako se to čini dan-dva pre polaska na pijacu. Međutim, kad se poštuju agrotehničke mere i odgovarajuća karenca (vreme od prskanja do dospevanja na tržište), razlike praktično nema. To su činjenice, a sve ostalo su trgovačka preganjanja. S jedne strane, proizvođači organske hrane plaše narod navodno nerastvorljivim i neotklonjivim otrovima kod konkurencije, uz „dokaz“ da u rumenu prskanu jabuku ni crv ne sme da se zavuče, kako se ne bi otrovao.

S druge strane, njihovi oponenti puštaju glasine da seljak klasifikuje svoju robu na taj način što lišajem načete ili crvljive namirnice označi kao organske i prodaje po mnogo višoj ceni. Naravno, danas ipak postoji kontrola, pa su takve prevare manje verovatne.

Deluje paradoksalno što interes za „prirodne“, narodne i tradicionalne lekove raste uporedo sa sve moćnijim terapijskim arsenalom savremene medicine. Zaboravlja se da je i naučna medicina pošla od lekovitih biljaka i drugih supstancija prisutnih u prirodi, pa odabirala ono što zaista vredi. Tako se pokazalo da, recimo, beli luk snižava krvni pritisak, ali ne izaziva rast kose (stariji pamte kako je neki naš apotekar, mada i sam prilično ogoljenog temena, „pronašao“ lek protiv ćelavosti na bazi belog luka, nazvan alin, pa je dugo bilo mučenje putovati gradskim prevozom).

Neopravdano se veruje da sve što potiče iz prirode apriorno mora da bude zdravo, ako ne i lekovito. Gubi se iz vida da najjači otrovi, poput botulinuma, ne dolaze iz laboratorije, već iz prirode. U podsaharskoj Africi jedna trećina trajnog zatajivanja funkcije bubrega posledica je uzimanja „bezbednih“ narodnih lekova. Biljka aristolohija (zečja jabučica, palamuda), napadno reklamirana kao moćan kineski prirodni lek za doterivanje linije, vezala je za veštački bubreg više desetina žena, uglavnom Belgijanki. Tako nastalo skvrčavanje bubrega opisano je kao kineska biljna nefropatija, a onda se pokazalo da je identično balkanskoj endemskoj nefropatiji, bolesti koja je najviše na svetu pogađala Srbiju, a sada se svrstava u aristolohijsku nefropatiju. Takvih primera je bezbroj.

Argument da iza prirodnih i narodnih lekova stoji tradicionalna medicina oboriv je po dva osnova. Prvo, mnoge „tradicionalne“ metode stare su tek nekoliko desetina godina. Drugo, pozivanje na narodnu mudrost i iskustvo često nema osnova. Posvećenici u istočnjačku, recimo indijsku medicinu, treba da znaju da je sati, praksa spaljivanja udovice zajedno sa preminulim suprugom, postojala u Indiji više od 2,6 milenijuma, sve do pre dvadesetak godina, pa ne znači da je bila ni dobra, ni humana.

Mogli bismo da zaključimo da su mnogi narodni lekovi, za koje je bilo osnova, uključeni u zvanične spiskove lekova (farmakopeju). I ovaj autor ponekad navrati do biljne apoteke, a ne zamera ljudima koji na uboj stave crni luk ili na bolno mesto previju list kupusa (mada zna i za efikasnije načine da se uklone takve tegobe). Razgnevi ga, međutim, kada se više veruje plaćenom oglasu nego svom izabranom lekaru.

Autor je epidemiolog, profesor Medicinskog fakulteta u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari