Svi možemo biti izbeglice 1Foto: Duško Miljanić

18KotorArt19: IX Pjaca od filozofa, „Kako misliti izbjeglištvo?“: Adriana Zaharijević – Mi izbeglice: Život koji se ne može živeti.

Ovogodišnja tema IX Pjace od filozofa (programska urednica Paula Petričević) na KotorArt festivalu: „Kako misliti izbjeglištvo?“, ispostavila se kao izazovna, podstičuća i upravo neophodna u ovom trenutku, bez obzira na donekle podrazumevanu ležernost okolnosti letnje turističke sezone.

Misao britanskog rastafarijanskog dab pesnika Bendžamina Zefanaje o tome da ‘svi možemo biti izbeglice’ i kako u tom smislu ‘niko nije bezbedan’, ako se samo pojavi kakav ludi vođa ili nedostatak kiše i hrane recimo, kao da je provejavala sve vreme tokom predavanja Adriane Zaharijević, više naučne saradnice u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu i docentkinje na Rodnim studijama Univerziteta u Novom Sadu.

Inspirisana tekstovima Hane Arent, Đorđa Agambena i Danijela Loika, koji su svi pod nazivom „Mi, izbeglice“, u različitim godinama izbegličkih kriza – počev od Arentove 1943, preko Agambena 1995, do Loika 2016. – razmatrali kako je biti biti izbeglica, na putu/u begu, i šta sve to zapravo u odnosu na ljudsko biće u okvirima postojećih političkih i pravnih definicija može da znači, Adriana Zaharijević održala je snažno emotivno predavanje pod nazivom: „Mi izbeglice: Život koji se ne može živeti“.

Elektricitet koji je izbijao iz njenog prefinjenog govora na Pjaci od filozofa ovom prilikom, neprepričljiv je. Poezija prava na onaj ‘življiv život’ o kojem govori DŽudit Batler, drugim rečima na život koji je dobar i može se živeti, koji nadalje mora biti nešto više od pukog preživljavanja, te koji upravo mora moći da se razvija u okruženju sa tri ispunjena temeljna uslova te mogućnosti, po tvrđenju Adriane Zaharijević: a to su jednakost, odsustvo siromaštva i odsustvo rata, odjeknula je zapanjujuće moćno na Pjaci od filozofa i pokrenula među nama okupljenima mnoštvo pitanja, kojih u savremenom dobu, zapahnutim visokotehnološkim iluzijama naših sve ravnodušnihjih života, kao da nismo dovoljno često svesni.

Glavna tema, čini se, zapravo je pitanje našeg mogućeg ličnog angažmana i dugoročne solidarnosti u odnosu na našu sabraću i sestre na putu ili kada su tu, pored nas. Strahovi i patnje koje iskuse ljudi – sa svojim pravom ‘da odu’ i dakle napuste sopstvenu zemlju usled razornih učinaka rata, prirodnih nepogoda ili nejednakosti i siromaštva, shvatajući u međuvremenu kako im to maločas pomenuto pravo ne obezbeđuje istovremeno i pravo da se neograničeno i nesmetano kreću i konačno negde drugde odluče da ostanu, razvijajući onaj dostojan čoveka ‘življiv život’ (livable life) Batlerove – neizdrživi su i kao da nikada ne prestaju. Ponovimo zato još jednom opominjuće i proročanske reči pesnika Zefanaje, na koje nas je u toku predavanja podsetila pametna i plemenita filozofkinja Adriana Zaharijević:

Svi možemo biti izbeglice

Niko nije bezbedan

Potreban je samo ludi vođa

Ili da nema kiše i hrane

Svi možemo biti izbeglice

Svima nam se može reći da odemo

Sve nas se može mrzeti

Zato što smo neko.

Razmislimo svi zajedno dobro o tome.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari