Ako je vjerovati njegovim stihovima, pjesnik Marko Tomaš nikada nije vidio Kremlj, crvene zidine koje čuvaju gospodare poretka. Ipak, to ga nije spriječilo da napiše pismo Venediktu Jerofejevu, disidentu i jednom Rusu koji je odavno umro, da bi u tom svom čuvenom "Pismu Venjički" priznao kako je njegov lirski subjekt "Dalmatinac, sav od soli, burovit", i "Srbenda" i "Bosančina slovenačka", "pravi kameni Hercegovac", "Jugolovenčina što se kupa samo subotom prije dnevnika".
U skladu s tim i Tomaševa poezija jednako je dobro prihvaćena na geografskom prostoru bivše Jugoslavije, iako pjesnik tvrdi da je to prostor zatrovan nacionalizmom, s kojeg je više puta pokušavao da ode. Tomaševa poezija prevođena je na više svjetskih jezika, no njegov jezik je ovdje. Nominalno živi u Mostaru, ali, kako zna da kaže, najviše je u "autobusima, vlakovima, avionima, hotelskim i gostinskim sobama svojih prijatelja". U Banjaluku stiže 16. avgusta. Tada će u Art dvorištu Kulturnog centra Banski dvor, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", učestvovati u programu "Note i slova", kada će prisutnima puštati muziku i čitati poeziju. Upravo o poeziji i muzici, ali i novim knjigama povodom ovog gostovanja Marko Tomaš govorio je za "Nezavisne".
NN: Kakvo mjesto u Vašem životu zauzima muzika? Da li ste samo konzument iste ili ste nekad svirali neki instrument?
TOMAŠ: Nikada nisam imao dovoljno strpljenja. Naprosto, bio sam klinac koji odmah diže ruke od bilo čega što odmah ne krene kako treba. Naravno, imao sam neke nazovi bendove. U njima je trebalo da budem pjevač. Bolje sviram nego što pjevam i to ti dovoljno govori o sudbini tih bendova. Glazba je u mom formativnom periodu bila ta koja je određivala doslovno sve - od odjevnog stila do knjiga koje čitaš. Određivala je stil života, pa i politički svjetonazor. Zato tvrdim da pripadam možda i prvoj generaciji ljudi s ovih prostora koji se pokušavaju baviti književnošću a da su u potpunosti pod utjecajem popularne kulture, prije svega glazbe. Glazbom je, dakle, sve određeno.
NN: Poezija i muzika - sličnosti i razlike?
TOMAŠ: Poezija mora, ukoliko je iole dobra, u sebi imati glazbu. Jednako tako glazba koja u sebi nema poeziju nije u potpunosti glazba, nije svoja. One su neodvojive i samim tim neusporedive. Nisu jedna ista stvar, ali razlike među njima govore u korist njihove istosti.
NN: Pošto pišete kolumne, interesuje me i Vaše mišljenje o sličnostima i razlikama između novinarstva i književnosti?
TOMAŠ: Pošto oduvijek smatram da objektivno novinarstvo ne postoji, mislim da je ono tek jedna književna forma umočena u realnost do te mjere da je kratkog daha. Jer stvarnost ubija, pa čak i tekst koji se ne buni protiv nje, iako postoje i vanvremensko novinarstvo i novinarski tekstovi koji prelaze u sferu književnosti i postali su trajna vrijednost. Možemo im se vraćati uvijek iznova kao što se vraćamo knjigama. Objektivno novinarstvo ne postoji jer ne postoji objektivnost. Svi imaju mišljenje pa makar i tuđe, tako da o objektivnosti ne možemo govoriti. Ali isto tako ne možemo govoriti o istraživačkom novinarstvu. To je pleonazam. Ako nije istraživačko ili barem u sebi nema istraživački duh, onda to i nije novinarstvo. Izvještač i novinar nisu ista zanimanja, baš kao što to nisu prezenter i novinar.
NN: U pripremi je Vaš prvi roman. O kakvom se djelu radi i otkud roman nakon više od deset knjiga poezije?
TOMAŠ: Mislim da to što, kako sam već negdje rekao, reklamiram kao roman ima toliko poetskih elemenata u svom konceptu i izvedbi da teško da će se moći odvojiti od mojih poetskih neuspjeha. Roman se zove "Nemoj me buditi" i koncipiran je kao jedan dugački panični napadaj. Tema je socijalna anksioznost u suvremenom svijetu. Poremećaji, mala ludila i male smrti i životi, sasvim obična realistična priča. Čovjek je poludio, nepovjerljiv je prema svijetu. Zatvorimo ga u Bijelu kuću, što bi rekla Svetlana Makarovič.
NN: Vaša književnost jednako interesuje ljude u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... Koliko su granice nastale raspadom bivše Jugoslavije uticale i na razliku u kulturi postjugoslovenskih zemalja?
TOMAŠ: Stvoreni su nekakvi mali, klaustrofobični i u pravilu ksenofobični kulturni okviri. Takve su i teme i formalni pristupi. Mali ljudi uvjeravaju sami sebe u vlastitu veličinu. To su kulture koje pričaju same sa sobom, a mislim da u kliničkoj psihijatriji postoje nekakva objašnjenja za takve pojave. Jugoslavenski, pak, kulturni okvir je i europski kulturni okvir, tu se već pokušava komunicirati s nekim ili nečim i kroz tu razmjenu i komunikaciju pokušava se rasti i osloboditi, živjeti.
NN: Skoro je u izdanju "Buybooka" objavljena knjiga "Pjesme sa granice", koja je izbor iz, čini mi se, Vaše posljednje tri zbirke pjesama. O kakvim se ovdje granicama radi s obzirom na to da je riječ o zrelijem dobu Vašeg pjesništva?
TOMAŠ: U toj knjizi su sabrane moje posljednje tri zbirke pjesama. Nekada su ljudi u mojim godinama nazivani piscima mlađe generacije i meni se takav pristup vremenu dopada. One su pjesme sa granice jer pokušavaju nadići iste, izmaštati bolji svijet i odlučno krenuti ka njemu. Stvarnost je, zapravo, dogovorna kategorija, pa i te pjesme ispituju granice stvarnosti saplićući se ponekad o dnevnopolitičke iluzije, uvijek prezirući iluzioniste koji ih podvaljuju kao neupitnu istinu.
NN: Kako se osjećate kada Vam kažu da ste društveno angažovan pjesnik i šta za Vas predstavlja društveni angažman?
TOMAŠ: To je moj odnos spram dnevnopolitičkih trica i kučina. A ta kvalifikacija u meni ne budi baš nikakva osjećanja. Nešto vidim ili pročitam. Onda kao zauzmem neku poziciju. Iz te pozicije napišem kolumnu ili komentar i, sve u svemu, radosno sudjelujem u tisućljetnim podvalama i ratu između Atene i Sparte.
NN: Koji su Vaši savremenici čije knjige volite da čitate i da li su to nužno Vaši prijatelji ili istomišljenici?
TOMAŠ: Ono što najviše volim kod mojih prijatelja i prijateljica jeste to što u pravilu nemamo isto mišljenje baš o svim pitanjima. Nećeš vjerovati, ali taj pluralizam nam svima zna pomoći. Puno je ljudi čiji rad volim i cijenim. Prije svega su tu Olja Savičević-Ivančević pa Rumena Bužarovska, onda ove što ih ima sedam prema jedan, Lana Bastašić i Tanja Stupar-Trifunović, Dorta Jagić, Dijala Hasanbegović, Senka Marić, Monika Herceg, Anja Marković, Tea Tulić, Željka Horvat-Čeč, Katja Perat. Sve redom divne vještice i prijateljice.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.