1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pristojni tuguju zbog Srebrenice, ali oni drugi su glasniji

12. jul 2019.

U tekstu „Srbija i genocid“ Frankfurter algemajne cajtung piše da je Vučić išao u Potočare, dok Izetbegović nije u Bratunac, ali da je bez obzira na to u Vučićevoj stranci dozvoljeno slavljenje pokolja kao „oslobođenja“.

https://p.dw.com/p/3LyKi
Tabla na ulazu u Srebrenicu sa izbrisanim latiničnim natpisom
Tabla na ulazu u Srebrenicu sa izbrisanim latiničnim natpisomFoto: DW/E.Musli

„Vladimir Đukanović ima mišljenje. Plasira ga između ostalog  i na Tviteru, kako je to danas uobičajeno i u Srbiji. U četvrtak je pisao na temu Srebrenice“, piše Mihael Martens u Frankfurter algemajne cajtungu.

On podseća da je u četvrtak bila godišnjica kada su 11. jula 1995. trupe generala Ratka Mladića umarširale u Srebrenicu u okviru akcije „Krivaja '95“. Martens piše da su tada vojnici bosanskih Srba, zajedno sa drugim jedinicama u okolini Srebrenice, ubili 7.000 ljudi, a taj broj je prema podacima zvaničnog Sarajeva u međuvremenu porastao na 8.372 ubijene osobe.

Martens citira šta je tim povodom Đukanović napisao na Tviteru je tim povodom: „Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji 'Krivaja '95.“

„I to ne bi bilo vredno pomena – s obzirom da nije ništa novo da su društvene mreže poput Tvitera poprište huškanja svake vrste – da je Đukanović neki demagog koji iz svog podruma huška preko Tvitera. No, on je mnogo više od toga. On je poslanik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) predsednika Aleksandra Vučića. Pri tom je još i u 'predsedništvu', vodećem telu njegove partije“, piše Martens za nemački list.

„No, ono što je još značajnije je to kakve posledice imaju njegovi užasni iskazi: naime, nikakve. Jer, Đukanović koji najveći masakr nakon Drugog svetskog rata u Evropi smatra nečim što treba da se slavi, i masovna ubistva preimenuje u 'oslobođenje', neće zbog toga izgubiti poslanički mandat niti će biti izbačen iz partije srpskog predsednika. On će i dalje moći da radi isto kao i do sada“, piše Mihael Martens.

On napominje da ne prođe nijedna sedmica da srpski nacionalisti na najodvratniji mogući način ne glorifikuju ili pak trivijalizuju nasilje počinjeno od strane Srba u ime Srbije.

„Čak i mediji, pa i oni nezavisni, ne iskoriste priliku da od toga naprave veliku temu. Ako bi se bavili svim nacionalističkim izjavama koje dolaze iz Vučićeve koalicije, onda ništa drugo ne bi mogli da rade. Debata o Srebrenici u četvrtak u srpskom parlamentu je primer na koliko iščašen način Srbija diskutuje o njenoj ulozi u ratu devedesetih.“

Martens citira Vojislava Šešelja, „čija je leva ruka u mladosti bio Vučić“, koji je rekao da u Srebrenici nije bilo genocida i da je ubijeno maksimalno „1.000 do 1.200 muslimanskih zarobljenika“.

„No, čak i Šešelj to naziva 'strašnim zločinom'. Ali, kaže da je mnogo strašnije što su bosanski muslimani u glavnom gradu Sarajevu za vreme rata ubili 5.000 srpskih civila. Prema srpskim nacionalistima, Sarajevo nije između 1992. i 1995. bilo opkoljeno od strane Srba, već su muslimani opkolili sami sebe i pucali po sebi – što je gigantska prevara kako bi svet obmanuli u vezi sa srpskim zločinima“, piše frankfurtski list.

„Čak i u Srebrenici su, kaže Šešelj, muslimani sami krivi za svoju smrt. Jedan poslanik SNS je rekao da je za žaljenje toliki broj žrtava, ali da ih ne bi bilo da prethodno nisu muslimani pobili Srbe, po ovom parlamentarcu njih 3.267“, dodaje se u tekstu.

Novinar Mihael Martens napominje da je dokazano da su izgladneli Bošnjaci 1992. i 1993. išli u pljačkaške pohode u srpska sela i pri tom ubili više od 1.000 srpskih civila, neke od njih na najbrutalniji način.

„Matijas Fink zbog svog na hiljadu stranica napisanog obuhvatnog dela 'Srebrenica. Hronologija jednog genocida' važi za jednog od boljih poznavalaca ovog velikog zločina. On govori o 1.200 srpskih žrtava. To što se o tom zločinu u vreme kada se dešavao u zapadnim medijima skoro uopšte nije izveštavalo, i što niko za te zločine nije osuđen pred Haškim sudom, nije nimalo slavno. Tačno je takođe i da je Vučić dva puta bio u Srebrenici kako bi se izvinio u ime Srbije, a Alija Izetbegović i njegov sin Bakir su se nasuprot tome ponašali drugačije“, piše on.

„'Osnivački predsednik' Bosne i Hercegovine i kasnije njegov sin, takođe izabrani predstavnik bosanskih muslimana, nisu smatrali potrebnim da prisustvuju pomenu (srpskim žrtvama prim. red. DW) u Bratuncu, jednom od mesta gde je ubijen najveći broj Srba.

Ali, cinično beogradsko poređenje da bez masakra 92/93. ne bi bilo ni masakra 1995. zasenjuje osnovne činjenice. Jer, da nije bilo srpske agresije protiv bosanskih muslimana u istočnoj Bosni, i da nisu opkolili Srebrenicu, ne bi bilo ni enklave a ni ubilačkiih hordi koje su odlazile u potragu za hranom.

Tako će se u debati o Srebrenici i ulozi Srbije u krvoprolićima devedesetih i dalje – umanjivati, lagati, trivijalizovati ili pak glorifikovati. Čak i u partiji predsednika Vučića koji i dalje tvrdi da želi Srbiju da uvede u Evropsku uniju. No, ima mnogo pristojnih Srpkinja i Srba koji se stide i tuguju zbog Srebrenice. Ali, ovi drugi su jednostavno glasniji“, zaključuje Martens.

U austrijskom Viner Cajtungu tema gostujućeg komentara pod naslovom „Budućnost Jugoistočne Evrope kao jedinica za merenje morala EU“ takođe je bila 24. godišnjica genocida u Srebrenici. Filip Jauernik, istoričar i predsedavajući organizaciji „Panevropska omladina“ u Austriji, piše:

„Zbog masakra koji se desio pre 24 godine Srebrenica je često simbol svih zločina i ratova koji su se desili u Jugoistočnoj Evropi tokom devedesetih godina i koji su rezultirali konačnim raspadom socijalističke Jugoslavije.

Ali, Srebrenica nije bila prvi masakr tokom užasnog krvoprolića devedesetih godina u Evropi. Događaji su usledili nakon što su konstitutivne republike bivše Jugoslavije počele da proglašavaju svoju nezavisnost. Otpor Beograda je ponekad bio veoma žestok – a situacija je često bila, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, poput građanskog rata. Linije fronta nisu samo postojale između vojnih formacija, već i između paravojnih formacija. Pre svega, linije razdvajanja su bile povučene između suseda, a delom i članova porodice.“

Filip Jauniker u Viner cajtungu naglašava da je „Evropa previše pasivno pratila krvoproliće devedesetih godina i istorijska je obaveza da danas budemo aktivniji“.

priredio Svetozar Savić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android