Roditelji i vaspitači kao digitalni mentori deci 1Foto: Pixabay

Ekrani pred kojima deca danas provode u proseku čak 42 sata nedeljno ne smeju biti „dadilje“ XXI veka, već se na medijskom opismenjavanju dece mora raditi već od najranijih uzrasta

Da li ste čuli za Šreka? Simpatičnog zelenog lika iz crtanog filma koji zasmejava decu širom sveta? Gledajući ga i vezujući se za njega, deca usvajaju njegove obrasce ponašanja, a to samo na prvi pogled može izgledati bezazleno.

„Deca upijaju sve što gledaju. To se u psihologiji zove učenje po modelu. Sadržaj koji im je ponuđen je neka vrsta primera za njih jer oni uče iz onoga što gledaju“, objašnjava psihološkinja Radmila Janković.

Verovali ili ne, taj univerzalni junak Šrek u 76 odsto scena pokazuje znake negativnog ponašanja, a na kraju filma biva „nagrađen“ time što je oženio princezu Fionu u koju je bio zaljubljen, upozorava vaspitačica i predsednica Udruženja vaspitača Beograda Ljiljana Dragutinović.

Šrek, međutim, nije jedini ovakav junak koji sa ekrana televizora, računara i mobilnih uređaja zabavlja i animira decu širom sveta, a poznato je da deca u predškolskom uzrastu svoje ponašanje baziraju upravo na onome što vide, bilo u kući, vrtiću ili na ekranu.

„Bilo koji film da uzmete, najpozitivniji lik pokazuje toliko negativnih ponašanja, podrigivanje, ruganje i slično. I to ne slučajno, nego baš da potceni drugoga“, ističe Dragutinović. Prema njenim rečima, u današnjim crtanim i igranim filmovima ne postoji jasna razlika između dobrog i lošeg ponašanja. „Kada deca to vide, te pozitivne likove sa negativnim ponašanjima, oni ne vide zašto to nije dobro. Nekada je postojala jasna razlika između dobrog i lošeg i onda deca imaju sa kim da se identifikuju“, ističe ona.

Kako mediji utiču na ponašanje dece

Roditelji i vaspitači kao digitalni mentori deci 2
Foto: Pixabay

Jačina uticaja medija na decu predškolskog uzrasta bila je očigledna još davne 1961. godine kada je poznati američki psiholog Albert Bandura sproveo istraživanje o imitiranju agresivnog ponašanja kod dece uzrasta od tri do šest godina. Deca su bila podeljena u tri grupe i gledala su film u kojem odrasle osobe tuku lutku Bobo. Eksperiment je pokazao da je, nakon gledanja filma, najagresivnija grupa dece bila ona koja je gledala verziju u kojoj su odrasli koji su tukli lutku bili nagrađeni za nasilno ponašanje.

Ovo je posebno problematično ako se u obzir uzme podatak koji navodi državna sekretarka u Ministarstvu trgovine, turizma i telekomunijacija Tatjana Matić, a to je da čak 70 odsto dece predškolskog i mlađeg školskog uzrasta tehnologiju koristi samostalno. Uzrok takvog stanja jeste sve brži način života i sve više vremena koje roditelji provedu na poslu, zbog čega nemaju vremena da se bave decom u dovoljnoj meri.

„Deca počinju da koriste ‘pametne’ uređaje u najranijem uzrastu, već od četvrte godine života, kada još uvek nemaju sposobnost razumevanja niti selekcije sadržaja sa kojima se susreću na internetu. Zbog toga je ključno da imaju podršku i nadzor odraslih prilikom otkrivanja digitalnog sveta“, kaže Tatjana Matić.

Takvoj tvrdnji ide u prilog i podatak istraživanja Udruženja vaspitača Beograda da, ukoliko deca ostaju sama pred ekranom, bilo kojim, oni ne mogu da steknu realnu sliku stvarnosti.

„Bilo koji film, bilo koji sadržaj, pa čak i najlepši, mora da počne da se gleda tako da dete razvija kritički odnos prema nečemu, da ne prihvata zdravo za gotovo ono što vidi i tu moraju da budu odrasli koji će se uključiti u celu priču i praktično je voditi. Kada čitamo deci bajku, ona nas zaustave da nas nešto pitaju, ali kad ih pustimo same pred ekrane oni u svojoj glavi prerađuju neke slike na način koji ne može da bude adekvatan“, upozorava Ljiljana Dragutinović.

Ekrani ne smeju biti „dadilje“ XXI veka

Roditelji i vaspitači kao digitalni mentori deci 3
Foto: Pixabay

Budući da deca nisu samo pasivni posmatrači, već i aktivni korisnici medijskih sadržaja, a da njihov uticaj može biti od izrazito pozitivnog do izrazito negativnog, veoma je važno koje sadržaje će konzumirati.

Kako kaže jedna od autora novih Osnova programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja i profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu Dragana Breneselović, roditelji, iako zabrinuti jer deca provode previše vremena koristeći razne tehnologije, često pribegavaju korišćenju iste kao “dadilje”, kako bi na najlakši način umirili dete.

“Roditelji daju vrlo loš primer jer deca uče po modelu. Oni rastu gledajući odrasle kojima je televizor uključen od ujutru do uveče i stalno su na mobilnom telefonu. Deca postaju zainteresovana za tehnologiju jer takvo ponašanje vide u svom okruženju, vide da je to prisutno i da je bitno”, smatra Breneselović.

Iz tog razloga, neophodno je da u odnosu dece i medija postoje posrednici – roditelji i vaspitači – kako bi deca na adekvatan način bila upoznata sa svetom medija, ili, kako bi rekli stručnjaci, da budu “digitalni mentori”. Ovo dovodi do još jednog zaključka – odrasli moraju biti medijski pismeni, a medijski pismena osoba može da dešifruje, analizira i kritički vrednuje, kako štampane, tako i elektronske medije.

Nažalost, realnost je takva da čak i u zemljama sa najvišim nivoom medijske pismenosti odrasli često nisu pokazali dovoljan nivo znanja da bi ga mogli adekvatno preneti i na decu. Uz to, oni su zabrinuti zbog potencijalnih štetnih posledica njihovog konzumiranja, te nekada biraju lakši put – potpuno izolovanje deteta od medija.

Roditelji predškolske dece sa kojima smo razgovarali kažu da ne vide značaj upoznavanja dece sa medijima i sadržajima koji oni proizvode.

„Nimalo ne posvećujem pažnju formiranju medijske pismenosti kod svog deteta. U njihovim godinama to nije bitno. Kada sam joj uskraćivala internet i svu tehnologiju imala sam pozitivne rezultate“, kaže Tijana Vuković, majka petogodišnje devojčice. Slične odgovore dobili smo i od drugih roditelja, od toga da se medijima uopšte ne bave, do toga da svojoj deci zabranjuju pristup medijima.

Da li restrikcije i zabrane korišćenja digitalnog sadržaja imaju efekta

Roditelji i vaspitači kao digitalni mentori deci 4
Foto: Pixabay

Mada se od roditelja višeg stepena obrazovanja obično očekuje da imaju aktivniju ulogu u medijskim i digitalnim aktivnostima svoje dece, praksa pokazuje da su restriktivnom pristupu skloni upravo obrazovani roditelji. Pretpostavlja se da zbog boljeg poznavanja interneta i mogućih negativnih posledica, ovakvim zabranama pokušavaju da zaštite svoje dete.

Međutim, psihološkinja Radmila Grujičić restriktivan pristup smatra pogrešnim jer, kako kaže, svidelo se to nama ili ne, mediji su sastavni deo naših života i nema smisla ne upoznati ih sa nečim što će, pre ili kasnije, uplivati u njihov život.

„Nisam za to da se deci ukida pristup internetu i medijima. To je ekstremno, a poznato je da nijedan ekstrem nije dobar. Slažem se da treba cenzurisati neprimerene sadržaje. Medija ima previše i deca sa njima provode mnogo vremena, što svakako treba kanalisati i kontrolisati, ali postoje i načini da se to uradi bez ukidanja“, ističe Grujičić.

Budući da je medijsko opismenjavanje dece, uključujući i digitalnu pismenost, postalo nezaobilazan aspekt roditeljstva, veoma je bitno da svaki roditelj shvati da je neophodno da se roditeljska uloga proširi i na digitalno okruženje.

Baš kao što roditelji uče svoju decu kako da bezbedno koriste kućne aparate i struju, kako da bezbedno prelaze ulicu i poštuju saobraćajna pravila, tako moraju da podučavaju svoju decu i kako da se ponašaju na internetu i kako da ga koriste na bezbedan i stimulativan način. Nužan preduslov za to je da su i sami roditelji medijski pismeni i da su razvili visok stepen digitalnih i medijskih kompetencija.

“Tradicionalno, uloga roditelja, ali i njihova obaveza jeste da preduprede negativna iskustva dece u bilo kojoj situaciji, pa i na internetu. U kontekstu korišćenja interneta, veoma je važno kod roditelja razviti svest o značaju adekvatnog i pravovremenog upoznavanja dece sa potencijalnim rizicima tokom korišćenja tehnologije i načinima reagovanja u slučaju negativnih iskustava. Roditelji bi, međutim, trebalo aktivno da posreduju ne samo u slučaju izloženosti deteta negativnim i potencijalno rizičnim sadržajima i aktivnostima u digitalnom okruženju, već i kada je reč o pozitivnim iskustivama tokom korišćenja digitalne tehnologije”, navodi se u UNICEF-ovom izveštaju „Deca u digialnom dobu“.

Preporučuje se da se roditelji, pre nego što decu izlože medijskom sadržaju, upoznaju sa istim, a ukoliko odluče da im sadržaj uskrate jezikom primerenim detetu, objasne zašto su tako postupili. Treba imati u vidu i još jedan zaključak ovog izveštaja koji upućuje na sve izraženiju potrebu da roditelji mnogo više pažnje posvete ovom pitanju uprkos dodatnom naporu koji moraju da ulože tokom vaspitanja svoje dece zbog sve veće dostupnosti novih tehnologija.

“Da biste aktivno posredovali u detetovom korišćenju digitalne tehnologije nije potrebno da budete ‘ekspert za tehnologiju’ ali je neophodno da dobro poznajete sopstveno dete i njegove potrebe”, zaključuje se u izveštaju UNICEF-a.

Deci su neophodni digitalni mentori

Roditelji i vaspitači kao digitalni mentori deci 5
Foto: Pixabay

Pravnica i medijska stručnjakinja Jelena Surčulija Milojević kaže da se gotovo uvek pre nego što detetu pusti određeni film informiše o njegovom sadržaju na sajtu Britanskog odbora za klasifikovanje filmova, čije ocene smatra najmerodavnijim.

“Podela koju je Britanski odbor ustanovio jeste na sadržaj sa oznakom “U” (Univerzalno), tj. onaj koji mogu svi da gledaju i tu nema scena koje mogu da uznemire dete koje samo sedi pred TV-om, mobilnim uređajem ili tabletom. Oznaka “PG” (“Parent Guidance”) je za filmove koji sadrže određene scene koje decu mogu da uznemire te se preporučuje da deca taj sadržaj gledaju u pratnji roditelja. Filmovi se dalje rangiraju za one koji imaju 12 ili više godina, 15 ili više godina, kao i sadržaj za one koji imaju 18 ili su stariji”, objašnjava Surčulija Milojević i dodaje da se kod nas, nažalost, emiteri ne pridržavaju ovih podela, a Regulatorno telo za elektronske medije ne reaguje po službenoj dužnosti iako ima tehničke mogućnosti za to.

Iako mnogi roditelji ne pokazuju zainteresovanost za razgovor o medijima, Maja Zarić iz Ministarstva kulture i informisanja tvrdi da slučaj nije takav kada su deca u pitanju. „Moje iskustvo sa radionicama koje sam držala predškolcima govori u prilog tome da deca sada imaju potrebu da sa roditeljima i vaspitačima razgovaraju o medijima i novim tehnologijama“, naglašava Zarić i dodaje da bi to trebalo da bude razlog da se svi, u skladu sa svojim mogućnostima, trudimo da deci to omogućimo.

Ona ističe da predškolci, iako ne razumeju način funkcionisanja medija i interneta, vrlo lako pronalaze i gledaju sadržaje koji ih interesuju. Često koriste medijske usluge na zahtev i barataju terminima kao što su „lajkovanje“, „pratioci“, „pretplatnici“ i slično.

Zarić stoga naglašava da je neophodno da se nastavi sa razvojem medijske pismenosti, kako kod dece, tako i kod roditelja i vaspitača, kao i da u koordiniranju ovih aktivnosti ima prostora za napredak.

Upravo sa ciljem da se ostvari napredak u razvoju medijske pismenosti kod dece i bezbednog korišćenja interneta, pokrenut je sajt digitalni-vodic.ucpd.rs koji roditeljima i vaspitačima treba da posluži kao koristan i praktičan vodič za rad sa decom uzrasta od četiri do osam godina.

Na sajtu se mogu pronaći crtani filmovi za decu, onlajn kurs posvećen bezbednosti dece na internetu, brošure za rodutelje i liflet za decu, ali i publikacija „Deca u digitalnom dobu“ u formi vodiča za bezbedno i konstruktivno korišćenje degitalne tehnologije i internata u kojoj vaspitači i učitelji mogu da pronađu set radionica za decu od četiri do šest i od sedam do osam godina. Sa svim navedenim sadržajima ovaj sajt predstavlja izuzetno korisnu bazu znanja koja pruža mogućnosti roditeljima, vaspitačima i učiteljima da iskustva i znanja koja su se pokazala izuzeno uspešnim u svetu primene i u našoj zemlji.

To je posebno važno ako se zna da praksa u beogradskim vrtićama pokazuje da se tokom rada sa decom ne obuhvata medijsko opismenjavanje dece i razvijanje kritičkog odnosa prema medijskim sadržajima. O tome svedoči i direktorka predškolske ustanove „Rakovica“ Radmila Aranđelović koja ističe da upoznavanje dece sa medijskim sadržajima nije u njihovom predškolskom programu.

„Mi decu u predškolskom ne učimo tome. Nemamo televizore, ne koristimo ih. To ostavljamo porodici. Ne učimo ih da koriste internet, niti imamo uslove za to. Retko koji vrtići imaju kompjutere da bi mogli da ih učimo tome. To u našem predškolskom programu ne radimo, barem u našoj ustanovi i ne znam da li druge ustanove to rade, ali nisam čula za to“, objašnjava Aranđelović.

Da se u vrtićima medijima ne bave dovoljno smatra i vaspitačica Ljiljana Dragutinović koja dodaje da u tom pogledu nemaju ni podršku “spolja”.

„Mi smo televizore potpuno izbacili iz upotrebe, imamo tri televizora koji se nalaze u hodnicima i oni služe da roditeljima prikažemo ono što smo radili sa decom. To su, praktično, ramovi za slike“, navodi ova vaspitačica i ističe da internet u vrtiću koriste kako bi deci prikazali filmove koji će im poslužiti kao podsticaj da budu aktivni.

A da deca i te kako imaju potrebu za medijskim sadržajem potvrđuje i urednica dečijeg programa Radio televizije Srbije Nataša Drakulić navodeći da je emisija “Mali dnevnik” najgledanija emisija na RTS-ovom Jutjub kanalu, te da je interesovanje dece za nju “frapantno”.

Od Finske do Hrvatske, čeka se Srbija

Roditelji i vaspitači kao digitalni mentori deci 6
Foto: Pixabay

U potrazi za primerima dobre prakse kada je reč o medijskom opismenjavanju dece ne moramo ići daleko. Možemo se ugledati na susednu Hrvatsku, koja je tokom poslednjih godina značajno podigla nivo medijske pismenosti. U toj zemlji se od 2015. godine sprovodi nacionalna kampanja „Birajmo što gledamo“, koju su pokrenuli UNICEF i Agencija za elektroničke medije, sa ciljem podizanja svesti o važnosti medijskog opismenjavanja dece i odraslih.

„Prošle godine izašla je prva hrvatska slikovnica za medije namenjena deci od treće do šeste godine. To je jedna interaktivna slikovnica za roditelje i decu. Pomoću nje deca mogu naučiti razlike između stvarnosti i medijske stvarnosti. Ono što muči decu u prvim godinama medijskog života je da razlikuju stvarnost od onoga što se prikazuje u medijima. Oni prvih godina misle da je to prozor, da je to stvarnost. Medijska pismenost je životno obrazovanje“, istakao je zamenik predsednika Veća za elektroničke medije Robert Tomljenović u intervjuu za RTL.

Pomoću te slikovnice deca se uče nijansama između stvarnosti i medijskih sadržaja koji prikazuju tu stvarnost. Tomljenović naglašava i značaj oznaka na televizijskim sadržajima kao dragocene pomoći roditeljima prilikom odlučivanja koji je sadržaj na TV-u prikladan za njihovu decu.

Kako kaže Jelena Surčulija Milojević, model Hrvatske je zapravo kopiran finski model, države koja je ovo pitanje najbolje regulisala. “Finska je primer države koja je ozbiljno pristupila medijskoj pismenosti i tu su se rezultati pokazali kao jako dobri. U okviru istraživanja koje je sproveo Institut medijske pismenosti, odmah posle Finske u vrhu država koje se obrazovanjem bore protiv, na primer, lažnih vesti su i Danska i Holandija. Od 35 zemalja obuhvaćenih istraživanjem, Srbija je na 29. mestu”, ističe Surčulija Milojević.

Medijska pismenost potrebna i u vrtićima

Zbog svega prethodno navedenog, jedan od načina zaštite dece od negativnog uticaja medija jeste i uključivanje programa medijske pismenosti kod dece u predškolskim ustanovama. Međutim, prema rečima Dragane Breneselović, novim predškolskim programom u Srbiji ne propisuju se konkretni sadržaji kojima će se deca baviti, te tako još uvek nema ni konkretne naznake o učenju medijske pismenosti u vrtićima.

“Tim programom su postavljeni dugoročni ciljevi i orijentacija kao što su predispozicije za učenje i kritičko mišljenje, a zatim i upotreba različitih sredstava u učenju, a to uključuje i medije. Na taj način su prisutni. Ne kroz neke konkretne sadržaje, već sa celokupnom organizacijom da su deca ta koja istražuju i razvijaju jedan kritički odnos, promišljanje… Na taj način mediji jesu uključeni jer deca imaju prilike da koriste različite produkte ljudske kulture, a tu spadaju i sami mediji i njihovi sadržaji”, objašnjava Breneselović. Zato je bitno da i sami vaspitači u radu sa decom pokazuju kritičko, a ne kritizersko mišljenje, jer deca uče po modelu, a poznato je da vaspitači imaju ogroman uticaj na razvijanje predthodno navedenih predispozicija kod dece.

Televizorima, smatra Breneselović, nije mesto u vrtićima, a deca se ne mogu naučiti kritičkom pristupu medijima bez učenja kritičkom načinu razmišljanja uopšte.

“Ne možemo učiniti nekog da kritički misli u vezi medija, a da ne misli kritički u vezi svega drugog. Stoga to podrazumeva neke vrste pristupa učenju u kome deca mogu da istražuju, preispituju, postavljaju pretpostavke, dovode u sumnju, u odnosu na sve, pa samim tim i u odnosu na medije“, dodaje ona.

Razvoj medijske pismenosti važan je i radi samozaštite dece od nasilja, zlostavljanja i iskorišćavanja preko medijskih platformi, smatra i savetnica za medije UNICEF-a u Srbiji Jadranka Milanović. Ona je stoga više puta isticala da je “medijsko opismenjavanje dugoročan proces koji podrazumeva nove pedagoške strategije i godine učenja“, kao i da je “neophodno da se napusti praksa da se medijima bave samo medijski profesionalci i akademska zajednica“.

S obzirom da podaci pokazuju da deca iz godine u godinu provode sve više vremena pred ekranima, kao i da svako četvrto dete u predškolskom uzrastu ima makar jedan digitalni uređaj, medijsko obrazovanja od najranijeg uzrasta dodatno dobija na značaju. Međutim, iz razgovora sa svim sagovornicima, može se izvući zaključak da se medijskoj pismenosti dece ne posvećuje dovoljno pažnje ni u kući ni u vrtiću, uprkos tome što je medijska pismenost jedna od najvažnijih kompetencija današnjice.

Medijske tehnologije su poslednjih godina vrtoglavo napredovale, a taj trend nastaviće se bez sumnje i u godinama koje dolaze. Stručnjaci su saglasni da kao i u drugim sferama vaspitanja dece, pozitivne posledice ne proizvode ni zabrane korišćenja tih tehnologija, ali ni potpuna sloboda. Stoga medijska pismenost dece treba da bude shvaćena kao važna komponenta i u predškolskom obrazovanju i u roditeljstvu.

Kao što vastitači i roditelji znaju gde im se deca nalaze i šta rade kada su napolju, tako bi trebalo da znaju i gde se nalaze i šta rade kada su u digitalnom svetu. Taj svet više nije neki paralelni univerzum, već “prostor“ u kojem današnja deca odrastaju, razvijaju se i formiraju.

Uostalom, istraživanja  pokazuju da deca danas pred ekranima televizora, računara i mobilnih uređaja provode u proseku čak 42 sata sedmično, što je znatno više nego što provedu u vrtiću ili školi i čak dva sata više nego što njihovi roditelji provedu na poslu. A o uticaju ta 42 sata nedeljno ne treba ni trošiti previše reči. I upravo zato i vaspitači i roditelji treba da budu digitalni mentori svoje dece jer virtuelni svet neće nestati. Naprotiv, biće sve veći i uticajniji.

* Ovaj tekst nastao je u okviru kreiranja medijskih sadržaja od strane Centra za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM) u okviru projekta „Zajedno za decu“ koji sprovodi CIP – Centar za interaktivnu pedagogiju (CIP Centar) u saradnji sa Fondacijom za otvoreno društvo, Srbija. Stavovi i mišljenja izneti u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove CIP Centra i donatora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari