Predoziranje apsurdom je smrt za umetnost 1Foto: Madlenianum

Opera i teatar Madlenianum prošlog petka imao je novu dramsku premijeru – komad „Koferče“ najčitanijeg i najizvođenijeg savremenog ruskog dramskog pisca Jurija Poljakova, koji je tim povodom posetio Beograd.

Prva beogradska repriza ove urnebesne komedije igrana je odmah u nedelju, a druga je zakazana za 19. april. U razgovoru za Danas Jurij Poljakov, čije je knjige „Jare u mleku“ – ruski megahit koji je doživeo 30 izdanja, pozorišne i filmsku verziju, kao i „Zamislio sam bekstvo“ na srpskom jeziku objavila izdavačka kuća Zepter Buk vorld, govori o svom komadu „Koferče“, paradoksima sovjetskog sistema i savremenoj ruskoj književnoj sceni.

Komad „Koferče“ u prevodu Mirjane Grbić takođe bi trebalo uskoro da se pojavi i u štampanom izdanju, a pre nego što je krajem prošle nedelje stigao na scenu Madlenianuma već više godina uspešno igra širom Rusije, bivših sovjetskih republika, kao i u Češkoj i Bugarskoj.

– Drago mi je što je „Koferče“ stiglo i kod vas iz više razloga. To je trenutno jedna od malobrojnih političkih komedija koja se igra u savremenoj Rusiji. Ali ma kako to bilo čudno, u komadu nema mnogo savremene satire, već je reč o opštoj satiričnosti i likovima formata iz Bulgakovljevih dela tridesetih godina 20. veka. Tačno je da je urednik književnog časopisa, kome sam prvo ponudio rukopis odbio da objavi „Koferče“, ali moram da kažem da je sloboda reči i umetničkog izražavanja u Rusiji daleko veća nego što to misle na Zapadu. Ova predstava se u Satiričnom pozorištu, čija dvorana ima 1.500 mesta, igra već četiri godine u kontinuitetu, a nedavno je premijerno izvedena u Samari – kaže Jurij Poljakov.

Prema njegovim rečima, „Koferče“ je nastalo kao narudžbina umetničkog direktora Satiričnog pozorišta Aleksandra Širina. U ovoj kući pre toga već su dug scenski život imale njegove predstave „Homo erektus“, „Žena bez granica“…

– Kad je reč o pozorišnim komadima, najvažnije je smisliti zaplet, a ja nisam imao na umu nikakav siže, bez kog uopšte nema smisla ni da se sedne da se piše. Onda mi je neočekivano, dok sam bio na jednom koncertu, pala na um ideja da su predsedniku Ruske Federacije ukrali nuklearno koferče. Moguće je da sam i ranije nešto čitao i slušao o tome, ali to je bio trenutak kad se rodila ideja koju sam saopštio Širinu, a on mi rekao da odmah završavam komad, jer će biti izveden. U suštini „Koferče“ predstavlja neku vrstu avanturističkog impulsa, satirični presek savremenog ruskog života – govori o odnosu naroda i vlasti, klasnim odnosima, generacijskim razlikama i izgleda da se to u tolikoj meri gledaocima dopada da se identifikuju sa onim što se dešava na sceni – objašnjava sagovornik našeg lista.

Iako je beogradska verzija „Koferčeta“ najavljivana kao komedija apsurda, a njen autor poređen sa Dušanom Kovačevićem, Poljakov ističe da „ne pripada piscima apsurdistima“.

– Apsurd je prisutan i u stvarnosti, samo u drugačijoj meri. Ukoliko u umetnosti imamo predoziranje apsurdom, onda imamo i umiranje same umetnosti. Kod mene apsurda ima tek u onoj meri koja će biti dovoljna da zainteresuje gledaoca. Možda i ima nekih podudaranja sa Dušanom Kovačevićem, ali meni je Branislav Nušić bliži – ukazuje Jurij Poljakov.

Na pitanje koliko mu je važno da sarađuje sa rediteljima, scenaristima i dramaturzima na predstavama i filmovima nastalim po njegovim delima – samo u moskovskim pozorištima trenutno igra sedam njegovih komada, Poljakov odgovara da se „nikad ne gura sam – učestvuje u tome samo kada to od njega traže“.

– Ja pišem u skladu sa klasičnom dramaturgijom. Kad napišem komad, u njemu sam rekao što sam hteo da kažem. To nije nikakva konceptualna nova drama u kojoj postoje neke skice, pa je onda režiser i glumci u hodu prave. Sve je sadržano u samom testu. Ali, ima raznih situacija. Na premijeru u Samari došao sam i gledao gotovu, dobru predstavu. Ali, nekad se dešava i da učestvujem. Kad je već pomenuti Širin režirao „Koferče“, na poslednjoj probi je shvatio da nema predstavu, jer nema adekvatan kraj. Premijera je odložena za nedelju dana, tokom kojih smo zajedno razmišljali kako da napravo završnicu. Onda smo zamislili da na kraju svi glumci pevaju i ta verzija se izvodi već četiri sezone – napominje Jurij Polakov.

Na konstataciju da je od zabranjivanog pisca stigao do statusa književnika kome se posvećuju pozorišni festivali, sagovornik Danasa uzvraća ocenom da je to „crno-beli pogled na sovjetsko vreme“.

– Nikad nisam bio zabranjivan. Bio sam pisac prilično uspešan koji je ima nekoliko dela, koja neko vreme nisu bila objavljivana. To nije isto kao i biti zabranjivan pisac. To je jedan od paradoksa sovjetske vlasti. Nikad nisam bio disident. Imao sam dve zabranjene priče. Ali, sve vreme paralelno sa tim objavljivao sam zbirke poezije. Dobio sam i nagradu Moskovskog komsomola u to vreme i povrh toga bio sam sekretar Saveza pisaca pri Moskovskom komsomolu sa zabranjenim pripovetkama. Takva je bila epoha – paradoksalna i upravo u novom romanu pokušavam da opišem tu paradoksalnost tog vremena – kaže Jurij Poljakov.

Istovremeno on tvrdi da nema ničeg neobičnog u tome što je u Savetu Ministarstva kulture Ruske Federacije i piše satire o savremenom ruskom društvu.

– Ja sam predsednik Saveta pri Ministarstvu kulture, a pre toga sam 14 godina bio član Predsedničkog saveta pri Ministarstvu kulture. U tome nema paradoksa, jer pored mene na tim sednicama sedi Andrej Makarejevič i drugi ljudi, koji su izrazito opoziciono nastrojeni. Radi se o tome da je duhovna klima u Rusiji veoma složena. U Predsedničkom savetu za kulturu bili su reditelji Nikita Mihalkov i Aleksandara Sokurov, koji je prilično opoziciono nastrojen prema trenutnom kursu zemlje. Oni su bili konkurenti za državnu nagradu, koja se određuje glasanjem upravo tog Predsedničkog saveta. Svima je poznato da je Mihalkov veoma blizak sa predsednikom Putinom, ali nagradu je većinom glasova dobio opozicionar Sokurov. Kad uviđate takve stvari, onda nema mnogo paradoksa u tom što ste član Predsedničkog saveta, a pišete satirične komade – naglašava Jurij Poljakov.

Mladi pisci loše pišu

– Veoma dobro poznajem stanje u savremenoj ruskoj književnosti. Postmodernizam je izgubio pozicije koje je nekada imao, za razliku od srpske i češke književne scene gde se i dalje čvrsto drži. Svedoci smo povratka na realizam u ruskoj književnosti, iako se doduše koriste i određena dostignuća postmodernizma. Ali, problem nije u tome. Mlađi pisci su takoreći uskraćeni za književno obrazovanje. Jako loše pišu, jako im je loš i siromašan do te mere da je prozu nagrađivanih ruskih pisaca moguće prevesti na engleski jezik uz pomoć džepnog rečnika. Zbog toga glavni zadatak savremene ruske književnosti bio bi da se barem vratimo na nivo dobre sovjetske književnosti. Da ne pričamo o Platonovu i Bulgakovu.

Beogradski tim

Komadom „Koferče“ svoju prvu režiju u Madlenianumu potpisala je Olivera Đorđević. Autori scenografije, kostimografije i koreografije su: Vesna Popović, Milica Grbić Komazec i Andreja Kulešević. Kompozitor je Irena Popović Dragović. U predstavi igraju Marko Gvero, Jelena Ćuruvija Đurica, Gorica Popović, Ivan Bekjarev, Miljan Prljeta, Vanja Nenadić, Danina Jeftić, Saša Latinović, Vukašin Jovanović, Bogdan Bogdanović i Dubravko Jovanović.

Prvo gostovanje iz Belorusije

U 20-godišnjoj istoriji Madlenianuma večeras prvi put gostuje jedno belorusko pozorište. Zaslužni ansambl Teatra-studija filmskih glumaca Nacionalnog kino-studija Belarusfilm izvešće lirsku komediju „Niko nije obećao lak život“ Žana-Kloda Islera. Reč je, kako je saopšteno iz Madlenianuma, o „pravoj francuskoj komediji situacije, koja se bavi problemom neprikladnih ljubavnih veza“. Prvi put je postavljena 2006. u teatru Mišel. Gostujući beloruski teatar, koji postoji 38 godina, osnovan je kao eksperimentalna kreativna laboratorija za podršku profesionalnog glumačkog izraza i razvoj stvaralačkog umeća stalne glumačke postave Nacionalnog kino-studija Belarusfilm. Na repertoaru ima više od 70 dela svetske i beloruske klasike, kao i savremenih beloruskih i ruskih dramskih pisaca.

Prevod s ruskog jezika Filip Grbić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari