Policajac i učesnici Trans inter marša. Zagreb, mart 2019.

BBC
Prvi Balkanski trans inter marš održan je u Zagrebu u martu 2019.

Kristina nosi 30 centimetara visoke potpetice i tamni karmin. Policiji na makedonskoj granici se njen izgled nije dopao. Želeli su da znaju šta je ona – muškarac ili žena.

Ovakvo iskustvo doživi većina transrodnih osoba na Balkanu – ne samo na državnim graničnim prelazima.

Iako se prakse izdavanja dokumenata koji odgovaraju transrodnim ljudima razlikuju od države do države, jedno je isto – problema svuda ima.

Izdavanje ličnih dokumenata samo je vrh ledenog brega – novi identitet u matičninim službama započinje putovanje koje često nije nimalo prijatno.

„Policajci su često vulgarni. Pitaju me zašto sam obukla kao žena“, priča Kristina.

U njenom pasošu je žensko ime. Ipak, u istom pasošu stoji da je Kristina muškog pola.

„U Makedoniji je moguće promeniti ime u ličnim dokumentima ukoliko počneš sa uzimanjem hormona“, kaže.

Pomalo je besna zbog podrugljivog tretmana koji je doživela na granici. Ali uzbuđenje prevladava – konačno je stigla do Zagreba.

Glavni grad Hrvatske prvi put je okupio tranrodne osobe sa celog Balkana na jednom mestu, na Balkanskom trans inter maršu.

Desetine policajaca interventne policije i stotine transrodnih i intereseks ljudi šetalo je Zagrebom uz jedinstvenu poruku: „Moje telo, moj hram“, „Moj identitet, moja stvar“.

Ni izbor, ni životni stil

Matea Ana, Zagreb, 2019.

BBC
Da li se Mateini bokovi šire, a grudi rastu, državu ne bi trebalo da zanima

„Transrodnost nije izbor, životni stil ili poremećaj. To je medicinsko stanje sa kojim se osoba rodi. Stanje u kome pol koji si dobio rođenjem ne odgovara onome kako se ti osećaš“, objašnjava Matea Ana iz Zagreba.

Matea je rođena kao dečak. Kada je pre pet godina počela sa tranzicijom – procesom prilagođavanja tela onome kako se osoba oseća – nije znala koliko će sve trajati.

Za razliku od Kristine, Matea Ana danas ima dokumenta koja u potpunosti odgovaraju njenom rodu.

„U Hrvatskoj je potrebno dobiti potvrdu endokrinologa i psihologa da je ustanovljeno stanje rodne disforije. Potvrda je dovoljna da biste podneli zahtev za promenu pola i imena“.

Iako bi proces trebalo da traje mesec dana, Matea Ana je nova dokumenta dobila za tri meseca.

„Uvek fali jedan papir“, gorko se smeje.

Upoznajte transrodne osobe Balkana

Dva Prajda, gej premijerka, a problemi isti

Na Matei Ani je bilo da sama odluči da li će tranziciju završiti operacijom ili ne.

Hrvatski zakon ne zahteva od transrodnih ljudi da se podvrgnu operaciji kako bi promenili pol i ime u ličnim dokumentima.

Ipak, papir koji joj je nedostajao i zbog koga je čekala duže na novu ličnu kartu, bio je dokument koji potvrđuje da je započela hormonsku terapiju.

„U mom slučaju, kada se prolazi kroz tranziciju iz muškog u ženski pol, uzimaju se estrogen i antiandrogen. Od njih počinju da rastu grudi, dlake na telu nestaju, a bokovi se šire“.

Da li se Mateini bokovi šire, državu ne bi trebalo da zanima.

Prema hrvatskim zakonima, nijedna osoba ne sme da bude prisiljena na hiruršku promenu pola, sterilizaciju ili uzimanje hormona kako bi promenila dokumenta.

Sličan zakon odnadavno je na snazi i u Srbiji i Sloveniji. Situacija je drugačija u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Ipak, zakon je ništa do mrtvog slova na papiru ukoliko se ne primenjuje, saglasni su su transrodni ljudi iz ovih zemalja.

Prvo, drugo…pa muško

Jovan Uličević, Zagreb, 2019.

BBC
„U Crnoj Gori na me gledaju blagonaklono od kada sam se bliži stereotipu pravog muškarca“

Jovan Uličević jedan je od dve transrodne osobe koje su hirurški promenile pol od kada država Crna Gora pokriva troškove ove intervencije.

„To je onaj“, i danas mu dobace na ulici.

Rođen u ženskom telu, Jovan je iskusio obe strane medalje.

„Crna Gora je izrazito patrijarhalna zemlja koja ima izraženu mušku kulturu. Blagonaklono na mene gledaju sada, kada sam se stereotipično uklopio izgledom u ono kako društvo vidi muškarca“, kaže.

Da bi i na papiru postao muškarac, Jovan bi morao da se podvrgne operaciji promene pola. To podrazumeva i sterilizaciju.

„Sterilizacija u užem kontekstu znači uklanjanje reproduktivnih organa, a u širem hormonsku terapiju koja dovodi do neplodnosti“.

Evropski sud za ljudske prava 2017. doneo je odluku da je inisistranje na sterilizaciji kršenje ljudskih prava. Od zemalja koje primenjuju ovu zakonsku meru se traži da nađu načina da trans ljudima obezbede menjanje ličnih dokumentata bez sterilizacije.

„Crna Gora je nedavno dobila Strategiju za unapređenje života LGBT osoba u kojoj piše da sterilizacija i hormonska terapija ne bi smeli da budu preduslov za promenu pola i ličnog imena“.

Jovan se nada da se zakon promeniti u narednih nekoliko godina. Do tada, nastavlja borbu u nevladinoj organizaciji koja se bori za prava transrodnih ljudi.

Takva organizacija pre samo pet godina u Crnoj Gori nije ni postojala.

Za vikend su svi njeni članovi su na ulicama Zagreba, sa pištaljkama u ustima i zastavom transrodne zajednice.

„Osetili smo da smo prvi put dovoljno jaki da izađemo na ulicu i progovorimo“, kaže Jovan.

Od sterilizacije do kozmetike

Edi Klobućar, Zagreb 2019.

BBC

Edi Klobućar je prevalio najkraći put do Zagreba.

U Ljubljani je proces tranzicije hormonskom terapijom započeo pre četiri meseca.

Kao u Hrvatskoj, nove dokumente nije teško dobiti. Međutim nije oduvek bilo tako.

„Zakoni su promenjeni pre nekoliko godina i sterilizacija više nije potrebna. Ipak, bilo je trenutaka kada je trans zajednica morala da se buni kako se ne bi vratio stari zakon“, kaže.

Za deo transrodnih ljudi koji odluče da hirurškim putem promene pol, najbliža destinacija je Beograd. Država pokriva sve troškove, ali i da bi se do uputa došlo, kao i do potvrde o rodnoj disforiji, neophodnoj za promenu dokumenata, potrebna je dijagnoza.

Crnogorci nemaju ništa protiv LGBT političara

Šta legalizacija istopolnih brakova može da znači za Crnogorce

„Svetska zdravstvena organizacija je disforiju skinula sa liste bolesti. Mislim da će Sloveniji biti potrebno nekoliko godina da se prilagodi“, kaže Edi.

Dok se to ne desi, trasrodnost na Balkanu ostaje poredmećaj rodnog identiteta, koji sistemi zdravstvene zaštite različitih zemalja različito tretiraju.

Zajedničko svim državama regiona je da transrodne ljude na hirurške tretmane uglavnom šalju u Srbiju – jedini specijalizovani hirurški tim radi u Beogradu.

Mateina besprekorna plava kosa zahteva svakodnevnu negu. O kosi vodi sama računa, ali smatra da Hrvatska ne radi dovoljno kada je zdravstvena nega trasnrodnih osoba u pitanju.

„Lasersko uklanjanje dlaka državno osiguranje ne pokriva. Uklanjanje dlaka sa lica smatra se kozmetičkim tretmanom, a zapravo je veliki problem. Lice se prvo vidi, kada neko vidi dlake, a ženstveni ste, to može biti problem. Može isprovocirati napad – verbalni, ali i fizički“, kaže.

Plava i roze boja ne pripadaju nikome

Prvi Balkanski trans inter marš
The British Broadcasting Corporation

Najmračnije je u Bosni i Hercegovini, podaci su nevladine organizacije Trans Mreža Balkan.

Iako zakoni dozvoljavaju promenu dokumenata, u praksi, transrodni ljudi najčešće imena menjaju u rodno neutralna.

Aleks Kosto je napustio Bosnu i Hercegovinu i preselio se u Norvešku nakon meseci bezuspešnog traganja za poslom.

„Uspeo sam da promenim ime u ličnim dokumentima, ali ne i u diplomi sa fakulteta“.

U Norveškoj nema istih problema, ali se sa njima iznova suočava svaki put kada se zaputi nazad na Balkan i nađe na graničnom prelazu.

„Ja nisam promenio pol hirurškim putem, niti planiram da to uradim“, kaže.

Dok god to ne uradi, u Bosni i Hercegovini nema prava na promenu pola u dokumentima.

„Postoje različita trans tela i transrodni ljudi. Ovakvim zakonima, država nas na neki način primorava da ostanemo u stereotipnim okvirima muškog ili ženskog identiteta“.

Plava i roze boja ne pripadaju nikome, a rodni identitet je privatna stvar, o kojoj ljudi sami odlučuju, poruka je trans ljudi iz Zagreba.

„Prevazilaženje uvreženog shvatanja roda, onoga šta je mušakarac ili žena, izlaže ljude neprihvatanju u patrijahalnim sredinama poput Balkana“, kaže Jovan.

Ipak, dobre stvari će se tek dešavati, kaže, iako smatra da je i sada bolje nego pre nekoliko godina.

„Najpozitivnija stvar je što zajednica transrodnih ljudi u regionu raste i razvija se. Mnogo više ljudi je prihavaćeno u porodicama, a sve više trans ljudi ima visoko obrazovanje“.

Za nekoliko godina, možda im različita imena u dokumentima i diplomama sa fakulteta više neće predstvaljati problem kada krenu u potragu za poslom.

Nakon što su sami odabrali da li žele operaciju i sterilizaciju.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari