Vododelnica 1

Sedmu subotu, a osmi put, desetine hiljada i desetine hiljada i desetine hiljada gnevnih ljudi u koloni nezadovoljstva šetaju glavnim prestoničkim ulicama.

Razlozi za protest svakog od učesnika je duboko u njima, u njihovim glavama. U njihovoj savesti, zapravo. Zajednički imenitelj, okidač za takvu odluku, ipak je u nepristajanju na katastrofalne, često pogubne poteze ljudi iz autokratskog režima, njegove personifikacije Aleksandra Vučića, prvenstveno. I kolona duga tridesetak minuta – kako su štopericom merioci vremena utvrdili koliko je potrebno da pored iste tačke prođe, reka ljudi od čela do začelja – obavezno stane ispred zgrade RTS. Ispred „svoje“ televizije, ispred „svoje“ nekretnine, budući da ogromna većina protestanata – voljno ili nevoljno – plaća obaveznu pretplatu. Stoga, sa ubedljivim razlogom, žestoko traže smenu odgovornih u toj medijskoj kući i tačno, pravovremeno i istinito izveštavanje o onome šta se dešava na beogradskim ulicama.

Zahtevaju da prestane sve ono besramno, zanatski nedopustivo, profesionalno nakaradno – što čine novinari, urednici i rukovodioci te kuće od nacionalnog značaja – u pripremi informativnog programa, posebno centralnog Dnevnika. Od nedopustivo lošeg kvaliteta tih izveštaja, uvredljivo kratkog vremena koje im se posvećuje, do ponižavajućeg mesta u emisijama u kojima se plasiraju.

U isto vreme dok neki sramotno izdaju elementarne zakone i praksu svoje (?) profesije, svi oni, dakle, koji svake subote pripremaju i emituju te bedne, lažljive krokije, u tim časovima, ali i danima pre i noćima posle, neki drugi ljudi, smišljaju, pripremaju i emituju programe dostojne svake pažnje. Na Drugom, Trećem, čak i u „neinformativnim“ enklavama Prvog programa Javnog servisa, od jutra do pozne večeri, smenjuju se odlične emisije iz kulture, one obrazovanog ili dokumentarnog predznaka. Skrojene onako kako vrhunski televizijski zanat nedvosmisleno propisuje i na tome stameno insistira.

O čemu je reč? Kako ide ta vododelnica, kako i gde razdvaja istinske profesionalce i režimske propagandiste? U ljudima je, svakom pojedincu, zapravo, odluka. Ovako ili onako. Ništa novo u toj kući. Tamo zaposleni fatalno su se delili po tom pitanju – zanat ili poslušnost – i ranih sedamdesetih i poznih osamdesetih i svih devedesetih godina minulog veka. Uvek su to bila nekakva „vučja vremena“. Idealan okvir za lakome ili naivne, političke kalkulante ili karijeriste, neuke a samoljubive, loše profesionalce a dobre račundžije, debelokošce i bahatnike, krhke i nezaštićene, one koji bespogovorno veruju drugima i one koji samo veruju sebi, one ubeđene da rade pravu stvar i one što znaju da greše, ali ipak greške čine… Neki su slušali i radili šta im je bilo naređeno, poneki su negodovali, ali i izvršavali zadatke, samo su odvažni odbijali poslušnost i glasno protestovali. Ovi poslednji su navek bili u manjini. Dok, jednog dana, nisu pobedili. Sa štitom, ili na njemu. Češće, nažalost, na njemu.

Ovih dana, opet, poneki loše rade. Većina, iskreno verujem, sve to vidi, ništa ne čini, sem što u sebi „glasno“ negoduje. Prekretnica će, ona dramatična, nastati kada ovi što pošteno rade i ćute, odlučno i hrabro dignu glas. Tada će se sve u zdanju u Takovskoj, ozbiljno zaljuljati. Na svim spratovima, u podrumima, među članovima Upravnog odbora, u menadžmentu, među urednicima, novinarima, među većinom zaposlenih… Kada? Sutra, dogodine? Jednom, izvesno…

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari