"Danas" 5. do 10. maj
pise: ALEKSA DJILAS
U vestima B2-92 za sredu 10. maj prenosimo
prva cetiri dela feljtona BRANECI ZAPAD
Navijac bez noza u dzepu
Ne voli nijednu zemlju:
zemlje brzo nestanu.
Ne voli nijedan grad:
gradovi su uskoro rusevine.
Ceslav Milos, "Dete Evrope" (1946)
U vreme hladnog rata bio sam protivnik
komunistickog Istoka, a na strani demokratskog
Zapada - kao i mnogi drugi istocnoevropski
disidenti. Ali, ako smo zajedno dobro poznavali
mane Istoka, za razliku od njih, koji su
na Zapad retko putovali, ja sam imao prilike
da vidim i njegove nedostatke. U Austriji
sam studirao filozofiju, u Engleskoj doktorirao
sociologiju, u Nemackoj i Americi radio na
univerzitetima kao strucnjak - u medjuvremenu
sam otkrio da se to ne moze biti - za nacionalizam
u Jugoslaviji. Najzad, ali u izvesnom smislu
na prvom mestu, putovao sam po Zapadnoj Evropi
i Americi kao radoznali turista. Kada sam,
dakle, podrzavao Zapad, znao sam da ulicama
njegovih gradova ne teku med i mleko.
Osecam, medjutim, obavezu da navedem nesto
sto mi je nedavno rekao jedan moj prijatelj,
ugledni beogradski lekar. Vratio se s kraceg
studijskog boravka u Americi, a njegova klinika,
posle decenije ratovanja u bivsoj Jugoslaviji
i zapadnih ekonomskih sankcija, nema ni dovoljno
carsava. S gorkim osmehom je zakljucio: "Teku
im med i mleko!"
"Trg Titovih zrtava"
U Jugoslaviji pod komunizmom, pili smo
koka-kolu, pisali avangardnu poeziju, citali
zapadnoevropske i americke novine (ako bi,
medjutim, donele kriticki clanak o nama,
njihovo unosenje u zemlju je zabranjivano),
putovali u inostranstvo i odlazili u zapadne
zemlje da budemo "gostujuci radnici" -
ovo poslednje, doduse, malo je neobicno radnicko
pravo za socijalisticko drustvo. Ali, ako
je jugoslovenski rezim bio labaviji i meksi
od svojih rodjaka u Istocnoj Evropi i Aziji,
kao i od onog u Karipskom moru, u Jugoslaviji
ipak nije bilo ni gradjanskih ni politickih
sloboda. U zatvor se islo cak zbog vica o
predsedniku Titu, koji je od kraja Drugog
svetskog rata do smrti 1980. godine bio neprikosnoveni
vladar Jugoslavije. Na primer: "Uklonjen
je blok kuca izmedju dva trga - zrtava fasizma
i marsala Tita. Kako ce se zvati novi slobodan
prostor? Trg zrtava marsala Tita.
Zbog ove duhovitosti moglo se proboraviti
i godinu dana iza resetaka.
Svidjale su mi se politicke sale; jos vise
sam voleo zemlje s gradjanskim i politickim
slobodama. Ali, ideolozi jugoslovenskog rezima,
marksisti iz opozicionog zagrebacko-beogradskog
casopisa Praxis i novolevicari sa zapadnih
univerziteta, jednoglasno su presudjivali:
Sloboda na Zapadu samo je obmana koju je
stvorila prepredena i svemocna burzoazija
da bi zavarala ugnjeteni narod.
Budistima je citav vidljivi svet lazan i
varljiv; marksistima, nasim i uvoznim, takvima
su se cinili parlamenti, izbori, stampa i
ostala politicka "nadgradnja" u "kapitalistickim"
zemljama. Nisu im bili veliki izgledi da
ce mene pridobiti za svoja shvatanja. Ka
liberalnoj, prozapadnoj "ideologiji" vec
me u detinjstvu usmerila "praksa": moj
otac Milovan Djilas, do 1954. partijski i
drzavni rukovodilac, provesce devet godina
u zatvoru zbog svojih zahteva za demokratizacijom
jugoslovenskog komunistickog poretka, posebno
zbog studije Nova klasa.
Lukavstvo "svemocne" burzoazije
U mladosti, citao sam Kamija, Popera,
Slobodana Jovanovica, Rejmona Arona i pitao:
Ako burzoazija ima svu vlast, zasto joj je
potrebno da bude lukava? I kakva je to vajna
opsena koju su tako lako prozreli smuseni
intelektualci? Najzad, kojim pravom Sartri
i Markuzei optuzuju istocnoevropske disidente
da se iz niskih pobuda - ostataka reakcionarne
burzoaske svesti - bore za gradjanske i politicke
slobode, a sami ih koriste: pisu i objavljuju,
javno nastupaju, okupljaju istomisljenike?
Za evropske levicare, NATO je bio orudje
americkog imperijalizma, a za americke izolacioniste
nepotreban veliki izdatak na razmazene Evropljane
- nisam se slagao. I jedni i drugi zahtevali
su da se Severnoatlantski savez ukine - bio
sam odlucno protiv. Godine 1987, na primer,
pisao sam:
"NATO je zasnovan na necem sto je vece od
pukog ugovora koji moze biti izmenjen ili
odbacen. Mozda bi se moglo reci da je zasnovan
na priznanju dve slabosti: Zapadna Evropa
je suvise slaba da odbrani sebe bez Sjedinjenih
Drzava od sovjetske invazije, a Sjedinjene
Drzave suvise su slabe da prezive u svetu
u kome Sovjetski Savez vlada Zapadnom Evropom."
Na juznom krilu NATO-a cetiri clanice bile
su desnicarske diktature: Salazarova Portugalija,
Frankova Spanija, Grcka pod pukovnicima i
Turska s vojskom sklonom drzavnim udarima.
Mada sam zamerao Zapadu sto malo cini za
demokratske promene u tim zemljama, ipak
sam ga i pravdao opasnoscu od jacanja sovjetskog
uticaja u Sredozemlju. Toliko sam strepeo
za bezbednost Zapada, da danas sebi izgledam
smesan. Stalno me mucilo: Nije li "istocna
politika" plemenitog Vili Branta naivna?
Nece li "detant" lukavog Niksona i sposobnog
Kisindzera ipak uvecati moc Sovjetskog Saveza?
Bio sam u opasnosti da postanem zaslepljeni
mrzitelj istocnog bloka. Ali, iste one liberalne
ideje zbog kojih sam bio protivnik komunizma
i kriticar marksizma pomogle su mi da se
oduprem tamnim carima dogmatskog antikomunizma.
Na kraju sam cak procedio kroz zube reci
podrske privrednoj saradnji i pregovorima
o razoruzanju izmedju Istoka i Zapada.
Duge senke arsenala supersila
Bio sam navijac, ali ne od onih koji na
utakmice odlaze s nozem u dzepu vec, kao
sto je red, navijaju za svoj tim uzvikujuci
reci podrske. Tih vremena prisecam se s izvesnom
ceznjom. Tacno je da su bila puna strahova:
em su arsenali supersila bacali na zemljinu
kuglu duge senke, em je ona Sovjetskog Saveza
izgledala duza, a u Jugoslaviji, rezim kao
da je pokusavao da se izvuce iz privrednog
zastoja zabranama i hapsenjima. Ali tada
me bar nisu mucile nedoumice.
Zapad i NATO mogli su i bez moje podrske;
snagu i vreme valjalo mi je trositi na Jugoslaviju.
Posto sam ziveo u inostranstvu, mogao sam
slobodno da pisem i da s prijateljima uredjujem
casopise, izdajem zabranjene knjige i pomazem
disidentima u zemlji. Mada sve to nije mnogo
naudilo rezimu, partijski sefovi i stampa
gnevno su nas napadali. Bio sam mlad i laskalo
mi je sto su uznemireni, bilo drago sto ih
sekiramo.
Politika ulagivanja
Tesko mi je padalo sto "moj" Zapad pomaze
komunisticki rezim u mojoj zemlji. Zapadne
diplomate u Beogradu, na primer, izbegavale
su da se makar samo sretnu s nekim ko se
usudio da kritikuje i zahteva promene. Nista
novo. Zapadna politika nezameranja, cesto
i ulagivanja, jugoslovenskim komunistima
uoblicila se odmah posle Titove svadje sa
Staljinom 1948. godine i odvajanja Jugoslavije
od istocnog bloka, i nije se menjala do raspada
Varsavskog pakta, kada je Jugoslavija izgubila
strateski znacaj za Zapad. Ta politika imala
je svoje korene u bojazni da bi jugoslovenski
komunisti mogli da se vrate u istocni blok.
Koliko je taj strah bio opravdan? Ukoliko
bi oni ponovo prihvatili staresinstvo Moskve,
ona bi ipak bila sumnjicava prema njima zbog
njihovog dugogodisnjeg "antisovjetizma"
i sprovela bi cistku. Nase vodje to su dobro
znale.
Najzad, medju jugoslovenskim komunistima,
a o disidentima i da ne govorimo, upravo
oni koji su bili za demokratske reforme bili
su i najkriticniji prema istocnom bloku.
Zato je svaki njihov uspeh znacio i jacanje
nezavisnosti zemlje.
Nije li zalostan paradoks da se tek posto
je Slobodan Milosevic postao 1987. godine
neprikosnoveni vodja Srbije predstavnici
Zapada redovno sastaju s njenom demokratskom
opozicijom? Da su ranije podrzali srpske
demokratske snage, Milosevic se verovatno
ne bi ni ustolicio. Imali su koga pomoci
- "liberalistickih devijacija" u Srbiji
je uvek bilo. Tito je, na primer, 1972-73.
"ocistio" oko sest hiljada reformama naklonjenih
ljudi s vodecih polozaja u politici, privredi
i medijima. Zapadni politicari nisu se usudili
ni da mu prigovore.
Pocetkom osamdesetih godina okrenuo sam se
proucavanju nacionalizma kod jugoslovenskih
naroda. Nasi medjunacionalni sukobi dovodili
su u proslosti do ogromnih ljudskih zrtava,
sto sam objasnjavao - delimicno i opravdavao
- krvavim najezdama i tudjinskom vlascu,
siromastvom i zaostaloscu, nejakim demokratskim
ustanovama. Opsedala me, ipak, njihova surovost,
a naslucivao sam, kao uostalom i mnogi drugi
koji su se zanimali jugoslovenskom politikom,
da bi oni ponovo mogli da izbiju. Hickok
je govorio za sebe da mu film nije jedino
interesovanje, jer covek ne moze ziveti samo
od ubistava - tako sam i ja povremeno pisao
pesme i price. Medjutim, sociologija nacionalizma
postajala je moje glavno zanimanje pa su
mi paznju privlacili i nacionalni, verski
i rasni problemi u zapadnim zemljama.
Neravnopravan polozaj americkih crnaca, prinudna
izdvojenost Roma (istovremeno jedine i najnize
kaste u Evropi), prepreke ukljucivanju u
zapadna drustva gostujci radnika, posebno
ako su tamnije puti ili islamske vere - morao
sam sebi da priznam kako je sve to i mnogo
drugog bilo u suprotnosti sa zapadnim, s
mojim, liberalnim nacelima.
Ipak mi nije bilo tesko da moju poljuljanu
veru u zapadni liberalizam zadrzim da ne
padne. Ukazivao sam sebi na one zapadne politicare
i sindikaliste, intelektualce i svestenike,
umetnike, glumce i sportiste, koji nisu sedeli
skrstenih ruku - ako probleme jos nisu resili,
bar su ih ublazili, ako su promene bile spore,
ipak su bile nabolje. Polagao sam nade u
Zapad i u vezi sa buducnoscu Jugoslavije
- kao i drugi, niposto malobrojni, disidenti
koji su hteli demokratiju a plasili se nacionalnih
sukoba. Valjda ce, kada se jednom zavrsi
hladni rat (ili bar bude primirje), Zapad
ipak umesto jugoslovenskim komunistima, podrsku
i potporu pruziti nama, demokratskoj, nenacionalistickoj
opoziciji? Zeleli smo javno ohrabrenje i
dobar savet, privredno povezivanje (zasto
ne i neki zajam?), uplivisanje na nase susede
da postuju nase granice i na evropske i medjunarodne
organizacije da nas prihvate.
A ako Jugoslaviji zapreti rat - bilo sa spoljnim
neprijateljem, bilo medjunacionalni - trazili
bi od Zapada i vojnu zastitu.
Reforme ublazavaju nacionalizme
Postupno i oprezno sprovedene reforme
- verovao sam, verovali smo - ublazice nacionalizme.
Najopasniji su bili nacionalizmi dva najbrojnija
naroda: srpski je hteo da vlada Jugoslavijom
ili da stvori Veliku Srbije pripojivsi delove
Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima zive
Srbi, makar bili i u manjini; hrvatski je
nastojao na otcepljenju Hrvatske i imao teznje,
slicne srpskim, ka "hrvatskim" delovima
Bosne i Hercegovine. Mada sve do kraja osamdesetih
godina sovinisticka mrznja nije zahvatila
siroke slojeve - u njima je postojao razuman,
zdrav strah od krvoprolica - ipak smo mnogo
raspravljali o mogucnosti da se Jugoslavija
nece ocuvati. Sta uciniti da razlaz bude
miran?
Meni je izgledalo da je jedino resenje prihvatiti
pravo na samoopredeljenje sest republika:
Slovenije, Hrvatske, Bosne (i Hercegovine,
koja se ne navodi u zapadnim medijima), Crne
Gore, Makedonije i Srbije, koja je imala
dve autonomne pokrajine, na severu Vojvodinu
i na jugu Kosovo (i Metohiju, koja se u zapadnim
medijima takodje ne spominje). Sa zebnjom
sam, medjutim, primecivao da i medju demokratskim
disidentima, posebno u Srba i Hrvata, raste
broj onih koji smatraju da granice njihove
republike nisu pravedno povucene, a da neki
cak ne bi imali nista protiv i da se one
prosire silom.
Drzi Ruse napolju, Amerikance unutra,
a Nemce dole
)
Smatrao sam da srpski liberalizam nikada
nece biti od ne-Srba prihvacen kao istinit,
nepatvoren, ako ne prihvati njihovo pravo
na samoopredeljenje. Mada se nisam izjasnjavao
kao Srbin po nacionalnosti vec Jugosloven,
ipak su me oni nesrpski disidenti koji su
pratili moj rad videli kao nekog sa, da tako
kazem, beogradskim pogledom na stvari. Zato
sam u prvoj polovini osamdesetih godina u
nekoliko clanaka i intervjua podrzao pravo
na samoopredeljenje, posebno isticuci kako
Hrvati, koji su tada cesto sudjeni zbog separatizma,
treba da odluce na referendumu da li hoce
da ostanu u Jugoslaviji.
Osecao sam da cinim nesto sto je istovremeno
moralno ispravno i politicki opasno. U Drugom
svetskom ratu, hrvatski fasisti poubijali
su nekoliko stotina hiljada Srba, Jevreja
i Roma; srpska manjina u otcepljenoj, nacionalistickoj
Hrvatskoj lako je mogla biti ugrozena, jos
lakse se mogla osetiti takvom - i krenuti
u oruzanu pobunu. Otcepljenje Hrvatske znacilo
je i odvajanje Slovenije od Jugoslavije,
buduci da se ona nalazi na krajnom severozapadu
zemlje i nema zajednicku granicu ni s jednom
od ostale cetiri republike. Pocetkom osamdesetih
godina, vecina Slovenaca nije bila za otcepljenje.
Bez Slovenije i Hrvatske, Bosna je ostajala
u jednoj drzavi s malom Makedonijom, jos
manjom Crnom Gorom i vecom, jacom, Srbijom
- "u narucju Srbije", kako ce to u buducnosti,
devedesetih godina, napisati Adam Zagajevski.
Bosna - srce Jugoslavije
U Bosni je kroz istoriju bilo vise surovih
sukoba izmedju muslimana, pravoslavnih Srba
i katolickih Hrvata. Najsvirepiji je bio
u Drugom svetskom ratu, posle koga su Bosnu
kao republiku ustanovili jugoslovenski komunisti
da pomire tri grupe i zaustave suparnistvo
oko njenih teritorija izmedju Srbije i Hrvatske.
Niko nije imao apsolutnu vecinu, u gradovima
su ziveli pomesano i nije bilo retko da se
medjusobno druze i sklapaju brakove. Ipak,
s pocetkom raspada jugoslovenske federacije
krajem sezdesetih godina, kod muslimana se
javlja teznja k prevlasti, a kod Srba i Hrvata
k ujedinjenju sa Srbijom, odnosno Hrvatskom.
Govorilo se za Bosnu da je srce Jugoslavije.
I doista, bez Bosne koja je u njenom sredistu,
Jugoslavije nije moglo biti. Ostalih pet
republika mogle su same da opstanu; Bosna,
medjutim, bila je kao katedrala - njene zidove
podupirali su stubovi koji su bili izvan
nje.
Zato je raspad Jugoslavije cinio verovatnim
da ce se ona srusiti, odnosno da ce se u
njoj sukobiti muslimani, Srbi i Hrvati. Svojim
versko-nacionalnim podelama Bosna je podsecala
na tamne strane evropske istorije, svojom
multikulturalnoscu licila je na Evropu koja
ce mozda biti stvorena. Pocetkom devedesetih
godina proslost ce odneti pobedu nad buducnoscu
i u Bosni ce izbiti gradjanski rat.
Sporna pitanja u vezi sa Slovenijom (rastuci
nemacko-austrijski uticaj), Crnom Gorom (opasnost
od sukoba izmedju pristalica i protivnika
federacije sa Srbijom), Makedonijom (brojna,
nezadovoljna albanska manjina na zapadu,
prosrpski sever, probugarski istok), cak
i s Kosovom (albanski separatizam, srpsko
ugnjetavanje), izgledala su mi laka u poredjenju
s ovima u trouglu -
Hrvatska, Bosna, Srbija.
Ipak, smatrao sam da demokratske, nenacionalisticke
snage u Jugoslaviji, uz pomoc Zapada, mogu
da daju odgovor na njih. Posebno su me ohrabrivala
dostignuca zapadne demokratije i samog NATO-a
u obuzdavanju i smirivanju nacionalizma u
Zapadnoj Evropi - onih zestokih strasti sto
su u devetnaestom veku i prvoj polovini dvadesetog
dovodile do krvavih ratova. Cinilo mi se
da imam pravo da se nadam: Ako posle svega
Francuzi i Nemci nisu neprijatelji, zbog
cega bi to morali biti Srbi i Hrvati?
Zestoke strasti nacionalizma
Sam NATO nije se neposredno bavio nacionalizmom.
Od svog osnivanja 1949. godine do kraja hladnog
rata, njegov glavni cilj bio je odbrana Zapadne
Evrope od moguceg napada Sovjetskog Saveza
i njegovih satelita. Severnoatlantski pakt
predvodile su mocne Sjedinjene Americke Drzave,
velikodusno stiteci Zapadnoevropljane koji
su u pocetku bili siromasni i s malo oruzja,
a kasnije bogati ali ipak znatno slabiji
od neprijatelja na istoku. Uvek uzurbana
Amerika nije cekala da joj Evropljani izraze
zahvalnost - sama je nagradila sebe vodecom
ulogom u evropskoj politici. Kroz saveznistvo
u NATO-u i americko vodjstvo - za mnoge americku
hegemoniju - ublazavale su se suprotnosti
izmedju zapadnoevropskih zemalja i slabio
u njima nacionalizam.
Savezna Republika Nemacka postala je clan
NATO-a tek 1955. godine, ali je zbog snage
svoje privrede i isturenog polozaja (zajednicka
granica s komunistickim neprijateljem), ubrzo
postala najvazniji saveznik Amerike. NATO
je cak mnogima izgledao kao prevashodno americko-nemacki
savez, posebno posle povlacenja De Golove
Francuske 1966. godine iz njegovog jedinstvenog
vojnog ustrojstva. Mada to nije spomenuto
ni u jednom od cetrnaest clanova ugovora
kojim je NATO stvoren, Severnoatlantski savez
je branio Evropu i od Nemacke, u kojoj je
postojala opasnost od jacanja revansizma.
Poznata je izreka da je uloga NATO-a da "drzi
Ruse napolju, Amerikance unutra, a Nemce
dole".
A sto su vise Nemci prihvatali demokratiju
i priznavali i okajavali grehe svoje nacisticke
proslosti, to je vise nemackih intelektualaca
govorilo kako NATO, zajedno s drugim oblicima
nemackog povezivanja s Evropom i svetom,
stiti i Nemacku, jer bi ona, ostavljena sama
sebi, znatno teze sprecavala proslost da
se povampiri i ugrozi jos uvek slabo ukorenjene
nemacke demokratske ustanove.
Nemci - prve zrtve "etnickog ciscenja"
U Istocnoj Evropi, sovjetska hegemonija
ogranicavala je suverenitet, pa time iskljucivala
i sukobe medju drzavama. Priusticu sebi zadovoljstvo
s malo kontrafakticke istorije, koju su do
skora profesori zabranjivali, podrugljivo
je nazivajuci "sta bi bilo, kad bi bilo"
istorijom. Da nije bilo NATO-a, zar ne bi
Zapadna Nemacka bila u velikom iskusenju
da radi ujedinjenja s Istocnom Nemackom prihvati
sovjetsko vodjstvo u Evropi? Tada se moglo
dogoditi da Sovjeti nagrade Nemce, ili Nemci
sami sebe, nekom od teritorija u Poljskoj
i Cehoslovackoj u kojima su pre Drugog svetskog
rata bili vecina.
Valja se setiti da su u dvadesetom veku najvece
zrtve onoga sto se u jugoslovenskom gradjanskom
ratu ublazeno i ulepsano nazivalo "etnicko
ciscenje" bili upravo Nemci - izmedju deset
i dvanaest miliona ih je, najcesce pod prisilom,
napustilo razne oblasti Srednje i Istocne
Evrope (ukljucujuci i Vojvodinu). Ovo nedelo,
ciji je glavni arhitekta bio Staljin, podrzali
su kako vodje demokratskih partija istocnoevropskih
zemalja, tako i vodje demokratskih zapadnih
zemalja.
Bez volje i odlucnosti
Jugoslovenska tragedija, koja je pocela
u leto 1991. godine, pokazace da Zapad -
bezbedan, politicki na sigurnim nogama, sa
snaznom privredom, u dovoljnoj meri ujedinjen
- nema volje i odlucnosti da zaustavi ili,
bar, uspori raspad jedne evropske drzave
srednje velicine niti da spreci oruzane sukobe
izmedju njenih delova. Zapad, koji zivi bolje
nego ikada ranije i za koga bi mozda bilo
bolje da mu nije tako dobro, prvo se pretvarao
da ne cuje sovinisticku propagandu koju su
sirili politicari i mediji u bivsoj Jugoslavije,
zatim je zatvarao oci pred etnickim ciscenjima,
da bi na kraju, umesto da stiti nevine zrtve,
pregovarao s vinim vodjama.
Zadihao sam se, u opasnosti sam da zapadnem
u retoriku. Ali ako optuzujem Zapad, nikako
ne osporavam da su najveci krivci nasi jugoslovenski
politicari. U njihovoj utakmici ko ce u ime
svoje nacije uciniti vise rdjavih dela, opste
je misljenje na Zapadu da je pobedu odneo
srpski vodja Slobodan Milosevic - izabran
1990. i 1992. za predsednika Srbije, a 1997.
za predsednika Jugoslavije (koja se posle
otcepljenja cetiri republike 1991-92. sastoji
samo od Srbije i Crne Gore). Slazem se, ali
rec je bila o foto-finisu s predsednikom
Hrvatske Franjom Tudjmanom, preminulim proslog
decembra, koji je odgovoran za proterivanje
oko pola miliona Srba iz Hrvatske i koji
je s Milosevicem pravio planove za podelu
Bosnu.
Utakmica rdjavih dela
Jugoslovenske narode gurali su u katastrofu
i mnogi intelektualci: clancima i intervjuima,
istorijskim, politikoloskim i ekonomskim
"studijama", romanima, pricama i pesmama
(bez muzicke pratnje ili uz nju), filmovima
i pozorisnim predstavama. Jedno ulje beogradskog
slikara Mice Popovica za mene sadrzi sve
glavne zablude i stranputice srpske inteligencije.
Sliku vecih razmera nastalu 1986 (oko godinu
dana pre nego sto ce Milosevic doci na celo
Srbije) Popovic je poklonio Srpskoj akademiji
nauka i umetnosti povodom primanja za redovnog
clana - akademija se tada pretvarala u intelektualno
srediste srpskog nacionalizma. Na slici Albanci
(nacionalno prepoznatljivi po tome sto jedan
od njih nosi "kece", belu kapu od valjane
vune) razapinju Srbina na krst, dok ih mirno
posmatra uniformisani milicionar, drzeci
ruke - u desnoj je pendrek - iza ledja.
Popovic je neskriveno podrazavao "Mucenistvo
svetog Vartolomeja", najslavnije delo Hosea
de Ribere, napuljskog majstora doseljenog
iz Valensije, koji je stvarao u prvoj polovini
sedamnaestog veka. "Lo Spagnoletto" slika
nago tela sveca, izvijeno od muka i bolova,
i mi zalimo Hristovog ucenika, divimo se
njegovoj postojanosti apostola, mrzimo okrutne
dzelate; sukobljavanje svetlih i tamnih povrsina
povecava nasu napetost i uzbudjenje. Srpski
umetnik takodje hoce da cetkicom isprica
pricu i kod nas izazove osecanja koja su
uproscena i bez primesa. Kao ni njegov uzor,
ne ostavlja mesta nedoumici, sumnji, pitanjima.
Popovic je bio i ilustrator, filmski reziser,
zanimao se pozoristem, pisao; voleo je avangardne
eksperimente i okusao se u nekoliko slikarskih
pravaca. Zbog svoje umetnicke svestranosti
nazivan je "srpski Kokto". Mrsavog lica,
s brkovima i istaknutim nosem, dalijevski
smesan i sarmantan, bio je omiljen u Beogradu
- delimicno zahvaljujuci i rezimu koji je
zabranio nekoliko njegovih filmova i izlozbi.
Popoviceva politicka opredeljenja uvek su
bila nacionalisticka, ali i demokratska.
Tesko je bilo zamisliti da tog blagog i dobronamernog
coveka moze ispuniti sovinisticka mrznja.
A ipak ce potraziti nadahnuce u slici iz
vremena verskih ratova, nesumnjivom remek-delu
ali prozetom zaslepljenom religioznoscu protivreformacije.
Pocetkom osamdesetih godina, Srbi su sve
vise napustali Kosovo - tezili su ka boljem
zivotu u bogatijim krajevima Srbije, ali
i bezali od rastuceg nasilja albanskih separatista.
Na Kosovu se nalaze neke od najlepsih srpskih
crkava i manastira i tamo se srpska srednjovekovna
civilizacija razvijala dok je nisu prekinula
turska osvajanja.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare