“Danas”, 15. mart
Pise: Borka Pavicevic
No longer and not yet
Svi nasi trgovi
Psiholozi i umetnici, i ne samo psiholozi
i umetnici, znali su da govore i da se posluze
takozvanim telesnim govorom. Da ne pominjem
kako se to strucnim jezikom kaze, jer svaka
upotreba “stranih” reci je sumnjiva. Strane
reci tipa Sanel, Versace, BMW, viski, hekler,
malboro i tako dalje vise su nego dozvoljene
od strane najvecih boraca protiv novog svetskog
poretka, ali je zato skolstvo, prosveta,
univerzitet, mediji ono sto ima biti apsolutno
patriotsko. Dakle, moze mercedes, ali Hegel,
to vec nije "podobno". I uostalom ne znam,
cime se ne ponosim, kako se na kineskom kaze
"telesni govor”, ili “govor tela”.
Ako je ista bilo jasno od pocetka ovdasnje
populisticke revolucije, ili “dogadjanja
naroda” bio je to telesni govor. Nije trebalo
biti narocito senzibilan, ili narocito obrazovan,
ili narocito politicki upucen, da bi covek
odmah znao ko su ti svi raskreceni momci,
sta znaci to “burazeru”, sta znace svi ti
rakursi odozdo, sta znaci to “on ide, gleda
u daljinu, a mase klicu”, sta znaci uzdignuta
ruka, sta znaci sve to trcanje za njima,
otvaranje vrata, taj govor u daljinu, parole
"hvala ti za Dejton", i sve to sto je bilo
docnije. Ali na samom pocetku portiri su
znali da zaurlaju, spikeri, boze, ti spikeri
i spikerke, da sa punom predanoscu i osmehom
citaju te gadosti o “oslobadjanju” i “ognjistima”.
Molim vas lepo, mozete li verovati coveku
ili saopstenju koje izgovara “pod plastom”.
"Pod plastom demokratije", "huligani su",
"rusilacke demonstracije", “pod plastom”.
Sta sve nije godinama bilo “pod plastom”,
i kako to da cim cujete da je nesto “pod
plastom” odmah se ne “uhvatite za revolver”.
Ovo je citat, molim vas. Revolvere su oduvek
imali samo oni koji su izgovarali za druge
da rade nesto “pod plastom”. "Pod plastom”
je ipak gore nego “bacanje klipova pod tockove”.
Revolucije.
A “pod plastom je”, kad se strgne obrazina
sastavljena od para mitova, opstih mesta,
banalnosti, sujete, volje za moc, milicije,
RTS-a, “pod plastom” je banalnost, glupost,
agresivnost, arivizam, licna korist, neuroze
i psihoze, "privatizacija", koristoljubiva
ili bolesna identifikacija sopstvenih interesa
i interesa naroda, sumanutih projekcija sopstvene
slike o stvarima, da ne kazem “pogleda na
svet” jer nije u pitanju tako krupna stvar,
kao suprotne od stvarnosti, od realnog zivota,
sto rezultira kao opsta sizofrenija, opsti
rascep, i sveopsta osnova za dalje nasilje,
nad svim i svacim.
Ali, postoji i sasvim druga slika, sasvim
drugaciji govor. Govor sabranih ljudi, govor
zrelih ljudi, govor svesnih ljudi.
Koji su odmah, jer stvarno nesto govore
i govore o stvarnosti, lepi ljudi, slobodni
ljudi, ljudi koji izazivaju ponos.
Takva je bila scena Skupstine Pozega na
trgu u Pozegi. Kao najlepsa scena zbog koje,
jednom, deca vole da citaju knjige iz istorije.
Dan lep, suncan. Ljudi pristojno, civilno
obuceni, a stoje u krug. Kravate uredno vezane,
odela, sve dostojanstveno. Uredno i pitomo,
razgovaraju, savetuju se. Setila sam se Agore,
setila sam se polisa, gradskog principa,
moralnih zakonitosti, odgovornosti, shvatanja
drustva kao onoga za sta smo svi odgovorni.
Onda su se tako, na svom trgu, izjasnjavali,
dizali ruke, usaglasavali.
Jedna zena u normalnom svakodnevnom mantilu,
zabrinuto je govorila u laganoj setnji.
Drzala je neke fascikle, izgledala je krajnje
profesionalno, ozbiljno. Onda je govorio
predsednik Skupstine Pozega.
Lep covek,
visok, artikulisan, normalnog govora i razgovora.
Gleda drugima ravno u oci, vidi ih, i
oni njega.
Onda je, dalje na Studiju B, bio snimak
vojnika iz Kraljeva. Na trgu, sve javno,
nema nista lepse od javnosti, od otvorenosti,
od istine, od osvajanja sopstvene slobode.
Setila sam se kako su nekad, davno, vojnici
bili rado vidjeni, kako su izazivali kod
civila osecanje sigurnosti i pravde, kako
se civili nisu plasili vojnika, naprotiv.
U obe scene bilo je osecanje zajednistva,
osecanje neceg vise iznad licnih interesa,
osecanje za dobrobit jedne ljudske zajednice
u celini, sto nadahnjuje ljude ponosom i
velicinom.
I konacno, u obe te scene, i u mnogim drugim
scenama, sada, danas, medju ljudima, scenama
novog jezika, nove poruke, novih kretnji,
novih pogleda, scenama slobodnih ljudi, a
ne robova, ne kmetova, ne onih u vlasnistvu,
vec slobodnih ljudi, krije se prava ljubav
za ono sto je ovde preostalo. Mozda unuci,
i mozda nezagadjene reke i sume.
Amin.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare