Glumci su diletanti u politici 1Foto: Aleksandra Ćuk

Svi hoće da pričaju u politici, prokomentarisao je glumac Miodrag Krivokapić Brik posle serije intervjua koji su usledili jedan za drugim čim je juče održana konferencija za novinare u Beogradskom dramskom pozorištu povodom premijere predstave „Ničiji sin“ 4. oktobra, u kojoj on tumači naslovnu ulogu.

Na opasku Danasa da bi bilo bezveze da ga podsećamo na sentencu „ako se politikom ne bavite vi, ona će se svejedno bavi vama“, Krivokapić odgovara da “ to upravo kaže u ovom komadu“.

– Malopre sam to baš i vašoj koleginici rekao… Još jedna srušena iluzija mladosti – konstatuje više za sebe i stavlja ruku na čelo.

* Šta ste mislili pod tim još jedna srušena iluzije mladosti?

– Iluzija da ako se baviš umetnošću, da se nećeš baviti politikom. Ti ne bi, ali se ona bavi tobom. To kaže i moj lik : „Ako se ne želimo baviti politikom, ona će se vrlo brzo početi baviti nama“. I, on je tu potpuno u pravu. Pitate me čitam li štampu. Da, na žalost se trujem. Valjda sam tako pelcovan i svaki dan ponovo: daj još ovog zla da pročitam – moram da se informišem. Nisam od onih koji beže od toga, mada bi bilo super kada bi se moglo uteći, ali ne može. Jedino na neku planinu da odem. Medijska situacija u zemlji je očajna. Ima jedan kafić u koji redovno idem i prelistavam novine, a neke i kupujem da sebi na leđa natovarim još više užasa.

* Koji su bili motivi da radite na ovom komadu, koji je napisao Mate Matišić. On je kao i Oliver Frljić etiketiran kao kontroverzni i antihrvatski autor, a, predstava se upravo bavi hrvatsko – srpskim odnosima?

– Dovoljno je da ja nađem motiv u sebi. Dovoljno da je taj komad dobar, da se bavi temom koja mene zanima. Imao sam dugo sreću da se bavim pozorištem na taj način. Ja sam zbog toga izlazio iz angažmana da bih se bavio pitanjima naše realnosti. Pozorište mora da bude ogledalo kao što je rekao Šekspir, ali skoro istim rečima je to poručio i Servantes. Ako nije ogledalo, ako je pozorište apologetsko, ako aplaudira ovoj divnoj našoj stvarnosti, onda to nije teatar. Znate, ja kad padnem u depresiju uključim televizor da pogledam dnevnik i vidim da je nama fantastično – čoveče, vidi kako je super, stvarno nam dobro ide – ako ćemo biti cinični. Neću reći da se divim, ali hoću da se ne čudim mojim kolegama koji su se direktno uključili u politiku.

* Šta mislite o uključivanju glumaca u politiku?

– Ja mislim da smo mi tu diletanti. Mi se bavimo emocijama, a politika je previše racionalna. Ona zahteva mnogo informacija i mnogo znanja, ako čovek hoće da se bavi time ozbiljno. U svetu politike ima i mnogo manipulacija.

* Ima li manipulacija u vašem poslu?

– Glumcima se stalno manipuliše kako god koji režiser dođe tako on manipuliše tobom. Jer mora..

* A, političari?

– E, pa to su tek režiseri koji nam kreiraju stvarnost i naravno za to imaju alibi, jer mi smo ih izabrali. Nema tu „ja nisam“ – većina jeste, a ti si deo jednog šireg kolektiva. Tako da nismo ni mi nevini. Niko nažalost nije nevin , osim dece, a mi njih trujemo našim iskustvima, životima, nekad ostvarenim nekad neostvarenim i oni su najveće žrtve, kao u ovom komadu „Ničiji sin“.

* Zašto je Vama uvek bilo privlačno baš pozorište?

– Zato što sam kroz pozorište istraživao stvarnost kao kad sam sarađivao sa LJubišom Ristićem dok se time bavio . U njegovom teatru se govorilo o onome što ne štima u društvu, načinjane su teme koje su bile tabu. Recimo od Krležinog komada „Pijana novembarska noć 1918“ mi smo se tada zaista bavili tim vremenom. Egzekucija je bila laka, ali smo mi želeli da proniknemo u tu atmosferu dok se stvarala Jugoslavija. Čitali smo različitu štampu uključujući i nacionalističku. Bio sam sablažnjen, jer sam odrastao u sistemu gde su takve stvari za mene bile nepoznanica, a plus sam i dete vojnog lica, tako da je sve to za mene nosilo jednu uzbudljivu i otkrivalačku notu. Tad sam uvideo da se cela ta veličanstvena ideja Jugoslavije gradila na trusnim temeljima.

* Šta sada, s vremenskim odmakom mislite o Jugoslaviji?

– Da je to bila utopija, koja je srušena zahvaljujući političkim elitama i njihovim koncepcijama, ali ja priznajem da sam voleo tu iluziju Jugoslavija i na izvestan način sam što nije popularno jugonostalgičar.

* Govoreći baš u Jugoslaviji, izjavili ste da mislite kako je nekad postojalo mnogo više truda da se brine o Drugom.

– Ja sam odrastao u višenacionalnoj sredini. To je dole, u Peći. I, onda Vi mislite da je svuda tako kao i u Vašem zavičaju. U meni je uvek postojalo to osećanje da ne možeš onog drugog da povrediš, jer ne želiš ni da se tebi to desi . Stvori se ta potreba da pokušaš da razumeš. Tako valjda razviješ osećaj za osetljivost tog drugog. Vodiš računa, izbegavaš da govoriš ili radiš ono što ga povređuje. Onda sam se na drugačiji način sa tim sreo ponovo Hrvatskoj. Ali, tu mi je to sve bilo čudno, jer se zbiva u okviru jednog jezika dok je tamo gde sam se rodio postojao drugačiji jezik, druga vera, pa i civilizacijske razlike. Onda polako počinješ sa shvataš da su okolnosti takve da su mnogo smrdljivih tragova ostavili razni okupatori koji su tu bili, ideologije koje su tu bile, civilizacije koje su tu bile i sve se to istovari na nas. Mi sve to vučemo na svojim leđima, a onda tovarimo potomstvu, koje od početka nosi gomilu nepotrebnog tereta, a ponekad i smeća.

Kosovo srpski Sibir

* Pošto ste rođeni u Peći, kako vi komentarišete aktuelnu situaciju u vezi sa Kosovom?

– Ja o tome neću da govorim. Reći vam samo – sad su setili Kosova. Kad smo mi živeli dole, nisu mnogo o nama razmišljali. Ti političari koji su dole zastupali bilo Srbe, bilo Crnogorce, bilo Albance su samo gledali da odu za Beograd, bez da nešto urade za tu Srbiju. Ja sam u Peći u amaterskom pozorištu doživeo inicijaciju i odlučio da se bavim ovim poslom, ali pamtim samo tri gostovanja u mom gradu. Jednom je došlo savremeno pozorište iz Beograda, jednom je došlo Niško pozorište i jednom Prištinsko. Toliko su vodili računa o toj sredini. To su ogromne greške. Ja mislim da je u mom gradu i u svim ostalim gradovima morala svake nedelje da bude po jedna predstava. Morate kulturni nivo jedne sredine podizati preko kulture. Ne, nas ju jednostavno ignorisali: „Jao, nemoj dole“, „gde ćemo dole“… i tome slično. Imam utisak da se tamo po kazni dolazilo. Možda je i moj stari tamo po kazni bio. Ne znam, nikad ga nisam pitao, ali ja se bojim da je to bio naš Sibir. Da smo vodili računa o Kosovu kad je trebalo, drugačije bi bilo. Danas o tome ne želim da pričam. Znam samo da tamo, verovatno, više nikad neću otići. Ja sam čovek bez zavičaja.

Marko Misirača: U ostalim pozorištima zid

Mladi reditelj Marko Misirača na jučerašnjoj konferenciji za novinare kazao da mu je bilo uvek čudno to što „dosad ovdašnja pozorišta nisu radila izvanrednog pisca kakav je Mate Matišić“ i da mu je zbog toga posebno drago što će njegov komad biti izveden u BDP-u. Misirača je rekao i da su njegovi pokušaji da ostvari saradnju sa drugim teatrima u gradu propali – „svaki put je naišao na zid“. Na pitanje Danasa da to pojasni Misirača kaže: „Ja sam već radio na komadu iz Matišićeve trilogije „Sinovi umiru prvi“, koji je postigao odličan uspeh i na Pozorju i na mnogim drugim festivalima. Na tragu tih uspeha, Atelje i Zvezdara su videli tu predstavu i ja sam tamo išao i pregovarao, ali bih na kraju uvek nailazio na zid. Između redova vam je jasno o čemu se tu radi. Pisac je Hrvat. Kažete da je Oliver Frljić režirao u Ateljeu, ali kad – 2011. dok je Kokan Mladenović bio tu“, naglasio je reditelj.

Bizarna porodična drama

– Komad „Ničiji sin“ u osnovi crnohumorni psihološki triler. Reč je o trećem delu Matišićeve „Posmrtne trilogije“, koju čine još „Sinovi umiru prvi“ i „Žena bez tijela. „Ničiji sin“, prema kom je snimljen i film koji je na filmskom festivalu u Puli osvojio nekoliko Zlatnih arena, bizarna je porodična drama u kojoj se polako otkrivaju sablasti iz nedavne prošlosti Domovinskog rata. Centralni lik je veteran Ivan koji je izgubio noge u ratu. U život čoveka za kog veruje da mu je otac – univerzitetskog profesora, bivšeg političkog zatvorenika i novokomponovanog političara Izidora Barića, tumači ga Miodrag Krivokapić Bik, naprasno i ucenjivački upada njegov nekadašnji zatvorski čuvar Srbin Simo. U predstavi igraju još Danica Ristovski, Vladan Milić, Vasa Vranješ, Todor Jovanović, Milena Predić, Aleksandar Alač, Lako Nikolić, Jovan Jelisavčić i Andrej Pipović. Dramaturg je Ivan Velisavljević, scenograf Boris Maksimović, a kostimografkinja Tatjana Radišić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari