Krajem XIX vijeka, London je bio grad gdje se na društveni napredak, umjetnost, ljudske slobode i emancipaciju žena gledalo sa velikim odobravanjem.
Oko društvene grupe "Estetiks", koja se zalagala za ukidanje sputavajuće viktorijanske mode okupljao se veliki broj kreativnih ljudi, a među njima i Konstanca Lojd, slobodoumna i zabavna mlada žena. U krugovima "Estetiksa", na zabavi u Grosvenor galeriji, Konstanca je upoznala književnu zvijezdu u usponu, kritičara, pjesnika i plejboja - Oskara Vajlda.
Zahvaljujući velikodušnim prihodima koje je dobijala od imovine svog djeda, Konstanca je sebi mogla da dozvoli luksuz da se uda iz ljubavi i strasti, bez brige za materijalnu sigurnost. U jesen 1880. godine, dvadesetjednogodišnja Konstanca je poslala pismo bratu gdje kaže da "traži nešto posebno od života, jer ne želi da njeno vječito sanjanje postane nezdravo". Koliko će je posebnost za kojom je tragala koštati, u tom trenutku nije mogla da pretpostavi.
Nakon vjenčanja sa Oskarom, 1884. godine, Konstanca je istinski uživala u ljubavi i pažnji koju je dobijala od šarmantnog plejboja koji je umio sa riječima. O tome svjedoče i njena pisma.
"Kako da odgovorim na tvoja pisma, ona su isuviše lijepa za riječi koje znam. Mogu samo da sanjam o tebi po cijeli dan... Kada bi imao magični kristal, ne bi mogao da vidiš ništa, vjeruj mi, sem tvog dragog lika u njemu zauvijek. U mojim očima ne postoji ništa sem ljubavi prema tebi."
Odmah nakon vjenčanja, par je za dvije godine dobio dva sina, ali je slika sreće koja je predstavljena javnosti realno postajala sve više slika lične tuge i nezadovoljstva sa obje strane. U pismu prijatelju, Oskar piše o svojim osjećanjima, gdje se jasno vidi da zadovoljenje emotivnih potreba ne vidi u braku sa Konstancom.
"Postoje romantična sjećanja i želja za romansom - ali samo to. Naši trenuci ekstaze su puka sjenka onoga što smo nekada osjećali, ili ćemo osjetiti jednog dana... Ponekad mi se čini da je život umjetnika dugo i usamljeno samoubistvo i žao mi je zbog toga."
Iako emotivno udaljeni, Oskar i Konstanca u visokom londonskom društvu još neko vrijeme uspijevaju da sačuvaju iluziju skladnog para. Ona postaje društveno aktivna kao najglasniji zagovornik modne reforme i figurira kao vlasnica Oskarovog modnog magazina. Manje naklonjeni poštovaoci njenog rada počinju da šuškaju po londonskim krugovima da gospođa Vajld ne propušta priliku da se uplete u bilo šta za šta smatra da je dovoljno pomodno, pa bila to prava žena ili spiritualizam.
Ipak, Oskar joj je duboko zahvalan što se ne miješa u previše u njegov život i ostavlja mu prostor da svoje emotivna lutanja nastavi sa drugim ženama, a kasnije i sa muškarcima.
Dramski tekstovi koji su punili londonska pozorišta i zabavan, dječački karakter, činili su da Oskar Vajld bude omiljeni viktorijanski pisac na čije se sitne ispade gledalo blagonaklono. Carinike je pozdravljao sa "nemam ništa da prijavim osim svog genija", sugrađane je nazivao "divnim idiotima i briljantnim ludacima", publici se nakon predstava klanjao sa cigaretom u ustima i pretjerivao u svim porocima.
Ipak, njegovu izjavu: "Želim da probam sve plodove iz svjetske bašte!" London nije mogao da "proguta". Otac dva sina i cijenjeni umjetnik izazvao je javnu sablazan upustivši se u intimnu vezu sa mladim lordom Alfredom Daglasom, vatrenim obožavaocem njegovog romana "Slika Dorijana Greja". Ova veza je otvorila novo poglavlje u životu Oskara Vajlda, prožeto perverzijom i druženjem sa starim poznanicima lorda Daglasa - mladim muškim prostitutkama.
Uticajna porodica Daglas, prvenstveno lordov otac markiz od Kvinsberija, pokušavala je na sve načine da osujeti ovu vezu za koju su krivili slavnog pisca. Prvo po privatnoj tužbi, a kasnije i krivično, Vajld je 1895. godine zbog "nakaznog ponašanja" osuđen na dvogodišnji prinudni rad, a od strane londonske javnosti na doživotnu nepodobnost.
Njegova predviđanja iz mladosti, kada je izjavio "potpuno sam siguran da ću biti slavan, ili bar ozloglašen" doslovno su se obistinila. Bio je i jedno drugo. Konstanca Vajld je napustila zemlju kada je Oskar završio u zatvoru i privremeno se nastanila u Švajcarskoj, promijenivši prezime sebi i sinovima u Holand. Posjetila ga je u zatvoru samo jednom, da mu donese vijest o smrti majke i natjera ga da se odrekne svih roditeljskih prava nad djecom. Samo tri godine kasnije, u četrdesetoj godini, Konstanca je umrla nakon operacije kojom je pokušala da izliječi jedan oblik paralize zadobijen poslije pada niz stepenice u vrijeme kada je živjela u Londonu. Sahranjena je u Đenovi, pod lažnim imenom, a tek mnogo godina kasnije njen brat je na spomenik dodao epitaf "Supruga Oskara Vajlda". Nedugo nakon Konstance, Oskar je preminuo u Parizu od posljedica meningitisa, 1900. godine, tri godine nakon što je odslužio kaznu. Nespreman da se odrekne lorda Daglasa, nije ispoštovao jedini uslov koji mu je Konstanca postavila da bi mu finansijski pomogla nakon izlaska iz zatvora. Nakon što je i ljubav sa mladim lordom u Parizu doživjela fijasko, ostao je sam i siromašan u jeftinom pariskom hotelu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.