Beogradske priče: Starinski pogled na gradske izloge
14. 03. 2018. u 11:28
Trgovci su odvajkada pokušavali da privuku pažnju beogradskih prolaznika. Još su Rimljani imali organizovane ulice u kojima su bile radionice grnčara i kamenorezaca
TRGOVINA i njeni običaji razvijali su se u Beogradu vekovima, a pravila su se menjala, pogotovo u zavisnosti od onih koji su bili gradski vlastodršci.
Tako će arheolozi još u Singidunumu locirati mesta gde su zanatlije imale svoja uporišta. Kako nam je rekao arheolog Zoran Simić, grad je imao organizovane ulice, u kojima su bile radionice grnčara, kamenorezaca i drugih zanatlija. U prilog razvijenosti tog grada išao je i podatak da je imao i kanalizaciju i vodovod.
Pročitajte još: Beogradske priče: Od Balkanske do Beogradske
MEHANE I KASABE
VEKOVIMA kasnije izlozi radnji su bili sastavni deo otomanske, turske kasabe i omaleni dućani su bili obeležje Beograda. Hanovi - odmorišta za putnike namernike bili su mesta gde se odigravao trgovački život, a uz radnje bi se često odvijao "prapočetak" kafanskog života. Jedan komšija bi pristavio džezvu sa kafom, drugi bi mu došao u goste i lagano je mogao da počne novi dan među varoškim trgovcima.
U međuvremenu je, početkom 18. veka, od 1717. do 1739. godine, Austrija vladala gradom i u tom dvodecenijskom periodu izgled varoši je dramatično promenjen, među stanovništvo se umešao veliki broj različitih evropskih nacija, a otvarane su kafane u kojima su se točila alkoholna pića, koja je, prethodno, Turcima zabranjivao islam.
Potom je postepeni razvitak srpske države podrazumevao naročitu živost u okolini Saborne crkve i današnje kafane "Znak pitanja", gde se nalazila Trgovačka čaršija i ona je dosezala do ukrsnice sa Knez Mihailovom i Uzun-Mirkovom. Odatle je počinjao Zerek, a posle njega Dorćol.
Pročitajte još: Beogradske priče: Rađanje modernog pristaništa
Precizno se ovim delom bavio još Branislav Nušić, koji je ostavio zapise vezane za tadašnji gradski ambijent.
Nenadmašni pozorišni bard je u svojim sećanjima opisivao Zerek, beležeći da su "najstariji Turci, erlije, tu imali svoje kuće sakrivene u duboke bašte. Sem njih, a ispod Dušanove ulice pa sve do Jalije (na obali Dunava), bila je poznata jevrejska mahala. Tek po odlasku Turaka iz Beograda počeli su Srbi i Cincari (a naročito ovi poslednji) da otkupljuju turska imanja i da naseljavaju Zerek."
OD ABADžIJE DO MINISTRA
POTOM dosežemo do kneza Miloša Obrenovića. U doba njegove vlasti, u prvoj polovini 19. veka, srpske vlasti odlučuju da presele značajan broj radnji u Abadžijsku čaršiju. Knez je rešio da proširi grad, iseli groblje koje se nalazilo na Zelenom vencu, i prebaci ga na Tašmajdan. U to vreme je današnja Brankova ulica nosila ime Grobljanska, upravo zbog toga. Taj posao zvanično je izveden 1826. godine, kada se otvara Staro groblje na Tašmajdanu.
Tada je precizno postavljena i trasa Ulice kraljice Natalije, koja je u to doba nosila ime Abadžijska. Trgovci koji su živeli od izrade i prodaje sukna i narodnih nošnji nisu rado prihvatili ovu lokaciju, štaviše, često su se bunili opravdavajući da mušterije neće dolaziti na tako udaljeno mesto, ali je i ova čaršija zaživela, zajedno sa svojim živopisnim izlozima.
U to doba postaju popularne aščinice, narodne kuhinje koje su bile namenjene uglavnom najnižim, siromašnim slojevima stanovništva. U njima su spremana kuvana jela u velikim kazanima, pa bi neugledna zdanja u kojima su bile smeštene ovakve "narodne kuhinje" ipak privlačila dovoljan broj mušterija koje bi tako priuštile sebi jeftin obrok.
Još interesantnije je da je kasnije drugi deo današnje Ulice kraljice Natalije, i to onaj bliži ulici koja nosi ime kneza Miloša, dobio novo ime - Ministarska, jer su se najviši državni predstavnici nastanjivali baš na tom mestu.
FESOVI I DELIKATES
Potom dosežemo do 20. veka, i celokupna trgovačka atmosfera postaje značajno živopisnija.
Prve pivare, fabrike, klanica, unose u beogradski vizuelni izgled mnogo obeležja koja su uveliko odomaćena u tadašnjoj Evropi.
Izlozi dobijaju elitnu ulogu, kako u ponudi robe tako i u dekoraciji ulica. Fesove su uveliko zamenili šeširi, a trendovi gradske mode uklapaju se u one kakvi se promovišu u metropolama Starog kontinenta.
Na starim fotografijama vidimo kako su radnje privlačile mušterije tako što bi reklamirale "delikates", ali i "kolonijalnu" robu. Ovaj prvi termin je očuvan do danas ali se drugi uveliko izgubio. Odnosio se na proizvode iz uvoza, ali često i na druge kućne potrepštine.
Zajednička država nastala posle Prvog svetskog rata, sasvim prirodno, u izlozima je nudila "srpsko-hrvatske knjige", kako smo do pre par decenija i zvali zajednički jezik, a za današnji termin "veleprodaja", kojim su trgovci privlačili kupce "na veliko" tada je bio označen pojmom "angro".
Reklo bi se da je sve isto, ili makar slično. Kako bi rekli naši stari, "što nema u izlogu - ima u radnji". Živelo se i trgovalo uvek. Bogati su kupovali, a sirotinja se zadržavala ispred, makar da se nagleda onoga što su dugo priželjkivali.
POLITIČKA AGITACIJA
BURNI politički obračuni odvajkada su deo beogradskog "folklora". Tako su i međuratne parole do pola molile potencijalnog glasača da priđe određenoj stranci, a od pola mu pretile kako će silno pogrešiti ako ne glasa za ponuđenog favorita.
KARAĐORĐEVA I PRISTANIŠTE
ULOGA Karađorđeve ulice nekada je bila trgovački najznačajnija u Beogradu. U vreme dok joj primat nije preuzela Knez Mihailova, tamo su se još protezali vinogradi kneza Aleksandra Karađorđevića, Karađorđevog sina. Bilo je to sredinom 19. veka.
U to vreme najvažnija trgovačka veza grada sa ostalim svetom bile su reke, a Savsko pristanište je bilo zakriljeno Beogradskim grebenom i mnogo pogodinije za pristan brodova nego dorćolska strana, često izložena udarima jakog vetra.
Tako su brodovi pristajali uz desnu savsku obalu a trgovina je cvetala upravo ovde. Ondašnji popečitelji, ministri su birali mesta za svoje kuće u ovom delu grada, a Velike i Male stepenice bile su svojevrsna veza za put naviše, ka Trgovačkoj čaršiji.