Džejmi Oliver, šoumen s varjačom i propast restoranske imperije: Taj lik nam iskače iz frižidera!

Izvor: B92, 23.Maj.2019, 13:16   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Džejmi Oliver, šoumen s varjačom i propast restoranske imperije: "Taj lik nam iskače iz frižidera!"

Kada sam, tamo negde 2009. ili 2010. godine, svom prijatelju Endrjuu, atipičnom univerzitetskom profesoru iz Mančestera, u tom trenutku na proputovanju Balkanom, pomenuo koliko je Džejmi Oliver ovde popularan i gledan, samo je odmahnuo rukom...

Piše: Miloš B. Jovanović

Njegov tadašnji odgovor glasio je kao naš današnji kada pomenemo svakodnevno nesilaženje naših političara sa malih ekrana TV prijemnika:

"Taj lik nam iskače iz frižidera!"
>> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << />
Iskakao, ne iskakao (ovde definitivno manje nego na svom ostrvu), Džejmi Oliver je bio, a jeste i dan-danas, globalno izuzetno popularan lik, koga je omasovljenje specijalizovanih kulinarskih kablovskih kanala možda malo skrajnulo sa glavnih TV programa, ali mu nipošto nije umanjilo popularnost. Štaviše, pratile su ga knjige, DVD-jevi, sajtovi, Jutjub...

Od "Golog ručka", preko "Džejmijeve kuhinje" i kulinarske "đačke revolucije" u britanskim školama, povremenih zajedničkih televizijskih "činodejstvovanja" sa svojim večitim patronom i jednim od najšarmantnijih televizijskih gastro-čarobnjaka (subjektivno mišljenje autora) Đenarom Kontaldom, putovanja po Italiji, kulinarskih revolucija... globalna popularnost "iskakača iz frižidera" nije jenjavala.

Tako je, u izboru londonskog Kanala 4, još davne 2005. Džejmi Oliver proglašen za "najinspirativniju političku figuru", ostavivši daleko iza sebe na listi tadašnjeg premijera Tonija Blera. Zahvaljujući svemu tome, prema jednoj nedavnoj proceni, Džejmi Oliver je "težak" 240 miliona funti (nešto više od 270 miliona evra).

Onda je, od omiljenog raščupanog TV kuvara, odlučio da postane biznismen i 2008. godine pokrenuo svoj prvi restoran "Jamie's Italian". Kulinarska imperija je počela da se širi po Britaniji i svetu, a na mesto za ručak ili večeru u početku se čekalo od nekoliko nedelja, do nekoliko meseci.

U kultnoj BBC-jevoj emisiji "Top Gear" Džejmi Oliver je 2010. godine govorio o svojim, u to vreme veoma popularnim, restoranima, u kojima se na sto za večeru čekalo mesecima.

Prošlog oktobra sam se, poslovnim povodom, zatekao u Londonu. Još pre odlaska, bio sam pozvan na večeru u restoran "Jamie Oliver's Italian Covent Garden". Izgledalo je da se na rezervaciju više nije čekalo toliko dugo...

Duža šetnja u kišno popodne suprotnom obalom Temze učinila je da "trasiranje puta" do istočnog oboda Vest Enda malo potraje. Kada sam konačno pronašao restoran, za koji sam još pre puta čuo da "baš i nije nešto", već okupljeno društvo je počelo sa predjelom.

Na stolovima su bile respoređene konzerve, na njima su bile položene daske, na kojima je bilo servirano "Čuveno predjelo sa daske". Pršuta, toskanska salama, nešto pikantno nalik na kulen (za šta će naknadna slobodnoguglajuća metoda utvrditi da se zove "schiacciata piccante"), par kolutova mortadele, nekoliko vrsta sira (pekorino, sardo, straćatela - italijanska varijanta sremskog/švapskog sira), isečeni komadi fokače, masline i par "feferonki".

Sve to staje na jednu dasku za dve osobe.

I dok smo kolega koji je stigao nešto posle mene i ja jurili poslednje maslinke sa daske, od starosedelaca za stolom su počele da pristižu prve primedbe na naručenu hranu: veličina porcije, kvalitet pripreme, te "nije kao na televiziji" i ono "trebalo je to tvoje da naručim...".

Videvši ko je šta imao u tanjiru, odlučili smo da poručimo nešto što niko za stolom nije. Izbor je pao na "Ultimate steak milanese", za koji nam je kelner koji je često obilazio naš sto samo rekao da je svinjska šnicla uvaljana u jaja, prezle i začine.

"Znači, bečka!", rekosmo skoro uglas, sprdajući se u fazonu: "Da vidiš sad, kad nam donesu 'slonovo uvo'".

Ubrzo nam je stigao poveći komad pohovanog mesa prostrt preko celog tanjira, sa rendanim pamezanom i jajetom na oko preko. Šnicla je bila dekorisana svežom rukolom i još pokojim komadom povrća (veća i sa više garnirunga od ove na slici).

Našao se tu i pomfrit od slatkog krompira - batata, kao i porcija barenog brokolija, ni nalik našem mekanom (pre)kuvanom, već tvrdog, skoro presnog - jedva malo blanširanog.

Velika šnicla, iako nešto tvrđa nego što smo očekivali, bila je ukusna u svoj svojoj "ultimativnosti". Iako mi se ono jaje učinilo malo peviše, oči gladnije od stomaka ga sigurno nisu ostavile na tanjiru.

Iako uz toliku količnu proteina svakako bolje ide crveno, osvežavajuće belo italijansko vino, koje je bilo izbor većine, lepo je dopunilo obilan večernji obrok.

Deserta se više ne sećam, već samo toga da bismo bez dvosatne šetnje do hotela nedaleko od Tauerbridža, i mi i naši stomaci imali više problema da se sa svime time izbore.

Džejmijeva "bečka" je bila ukusna, predjelo nešto raznovrsnije od onoga na šta smo ovde navikli, krompir sladak, a brokoli živ. Uglavnom, kompletan utisak je bio pozitivan. Ništa se tu, međutim, nije posebno isticalo. Možda onaj desert, ali ga se, kao što rekoh, ne sećam.

Ništa, takođe, nije odavalo ni utisak one lepršave veštine i entuzijazma sa kojima nosilac restoranskog brenda "barata" ispred kamera različitim sastojcima, stvarajući naizgled jednostavne, a istovremeno genijalne gastronomske kreacije.

Cena od 40-50 funti po osobi za večeru u centru Londona je verovatno neki posek, ali ne ostavlja utisak da je, do poslednjeg penija, vredna te sume. (Poređenja radi, jagnjeći kebab iz "fensi" fast fuda, nedaleko do Pikadilija, po ceni od sedam funti, bio je toliko ukusan da sam se tokom sedmodnevnog boravka dva-tri puta vraćao tamo).

Kada je televizijska gastronomija u pitanju, od svih "šefova", kuvara, gastro-putopisaca i savetodavaca opšte prakse, oduvek sam najviše gotivio Entonija Bordejna. "Dva nezasita Italijana" su posebna priča, zato su i snimili samo osam epizoda...

Džejmi Oliver je, međutim, onaj koga smo svi prvog upoznali u ulozi "šoumena sa varjačom". Bio je zanimljiv za gledanje, a i dalje je. Često se pojavljivao, dosta raznovrsnih stvari pravio, "prodao" nam je začine i pokazivao da neke stvari mogu da budu mnogo jednostavnije i ukusnije, ma koliko ih mi, posle gledanja njegovih emisija, nikada ne napravili.

Kao i svi ljudi iz šou-biznisa, podavao nam je privlačnu i ukusnu iluziju, za koju smo bili uvereni da je vrhunska, ali ne bismo mogli da je spoznamo dok je ne kušamo.

Verujem da nisam jedini koji je deo te iluzije očekivao da proba upravo u restoranu sa imenom čuvenog kuvara na skuteru, koji sam gaji sve one sastojke koji njegove recepte čine tako fenomenalnim.

Ne znam da li su kuvari Džejmijevih restorana gledali njegove emisije, ne znam ni da li je njihovo umeće istinski proizvod njegovog mentorstva, ne znam ni da li su oni ikada imali tu iluziju koju smo mi stekli gledajući njegove emisije... ali ako jesu, imam utisak da su je izgubili i pre nego što je Džejmi izgubio svoje restorane.

Na kraju priče, jedno je očigledno - Džejmi Oliver je mnogo bolji šoumen, pa i kuvar, nego što je biznismen. U suprotnom, ne bi ostao bez 22 svoja restorana u Velikoj Britaniji, i pored toga što su britanski mediji o njemu pisali kao "čoveku otpornom na finansijsku krizu".

A da je pročitao knjigu Entonija Bordejna "Poverljivo iz kuhinje", pre nego što se upustio u svoju restoransku avanturu, možda bi ta njegova priča imala srećniji kraj...

Nastavak na B92...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.