
Izvor: B92, 06.Feb.2022, 13:17
U 29. nedelji trudnoće došlo je do komplikacija: "Porođaj je počeo, a ja sam čula kako me seku"
"Sve moje tri trudnoće bile su traumatične", bile su reči majke koja je prošla kroz pakao.
Ja sam Čelsi Hof iz Indijane, imam 30 godina. Sa mužem sam u vezi 15 godina, od čega tri u braku. Imamo dva sina, Rajlana (11) i Istona (5). Istona sam rodila kada sam imala 19 godina, a u 38. nedelji trudnoće sa njim dijagnostikovana mi je preeklampsija, tipičnan poremećaj za trudnice koji uslovljava visok pritisak, promene u krvnoj slici, poremećaj jetre i još mnogo eventualnih >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << pratećih komplikacija.
U drugoj trudnoći dijanostikovana mi je trudnička hipertenzija.
Onda, pet godina kasnije, u potpunom šoku saznali smo da sam opet trudna. U 20. nedelji trudnoće saznali smo i da je devojčica ali ništa, pa čak ni prethodna dva iskustva, nisu mogla da me spreme za ono što mi sledi.
Do 29. nedelje trudnoće je sve išlo glatko. Onda sam otišla na još jedan redovni pregled kada je takođe sve izgledalo dobro osim mog pritiska.
"Viši je nego prošli put, moramo da pripazimo" rekao mi je doktor i dodao da ću morati da izmerim i nivo proteina u urinu. Znala sam već sve detalje procedure iz prethodna dva puta.
Par dana kasnije, počela sam da otičem svuda, čak i u usnama. Pretpostavila sam da je to, jer sam ušla u treće tromesečje. Međutim, osećala sam i čudan pritisak iza očiju sa kojim se ranije nisam susretala. Tu i tamo videla bih crne mrlje. Kasnije, kada je sve prošlo, rekli su mi da su zbog oticanja mozga moji optički nervi trpeli prevelik pritisak.
U svakom slučaju, par dana posle tog mog pregleda, stigla je dijagnoza. Preeklampsija. Srce mi je potonulo. U prvoj trudnoći sam bila u 38. nedelji kada su mi je dijagnostikovali i poslali na indukovani porođaj, pa i nije bilo tako strašno. Međutim, sada sam bila u 30. nedelji. To je zastrašujuće malo. Plašila sam se, opravdano, za bebin život.
Dobila sam instrukcije da hitno idem u bolnicu. Kad sam stigla, odmah su me prikačili na monitore. Kada mi je sestra rekla da mi je pritisak 186/120 bila sam u šoku.
"Pa šta će sada da bude?", pitala sam u panici.
"Mogu sa sigurnošću da vam kažem da večeras ne idete kući", rekla mi je. Dodala je i da će mi verovatno dati steroid da bi ojačali bebina pluća i magnezijum kako bi sprečili moje napade. Počela sam da paničim, jer sam mislila da će u ovo vreme porođaj odavno biti indukovan. Dali su mi i intravenoznu terapiju, kao i lek za visok pritisak. Uspeli su da mi ga snize dovoljno da mi ne treba magnezijum. Sutradan sam otišla kući, a uveče je došla sestra da ultrazvukom proveri bebu. Preeklampsija pre ili kasnije dovodi do zastoja rasta ploda, kada posteljica više ne daje nikakve nutrijente bebi, i bez intervencije, beba umire. Sve je delovalo u redu.
Na sledećem pregledu pritisak mi je bio 165/108, posle dve nedelje na lekovima. Bilo je i više proteina u mom urinu. Bila sam u 31. nedelji trudnoće. Lekar je rekao da mora da se konsultuje sa kolegama da vidi šta će. I uskoro sam se našla na operacionom stolu, spremna za carski rez.
"Najteži deo bila mi je spinalna anestezija. Porođaj je počeo a ja sam osećala sve mirise i čula kako me seku. Povraćalo mi se a pritisak mi je padao. Opet su mi dali neke lekove. A onda sam čula plač. Lekar mi je pokazao moju ćerku. Bila je minijaturna", nešto lakša od kilogram i po.
Odmah su me stavili na infuziju sa magnezijumom kako bi sprečili eventualne napade. Ćerku nisam smela da vidim u naredna 24 sata. Sutradan moj krvni pritisak i dalje nije bio uravnotežen. Nisu znali šta će sa mnom, ali sam ja pozvala svog lekara koji im je rekao da mi donesu bebu.
Bila je tako mala. Videla sam njene slike, ali uživo je bila još manja, a bila je prikačena na gomilu tuba i aparata. Plakala sam i držala je. Dozvolili su mi da budem sa njom pet minuta, a onda me odveli u sobu.
"Lilijan se lepo oporavljala, ali sporo. Ja sam otpuštena, a ona je morala da ostane u bolnici, što me je umalo ubilo", rekla je zabrinuta majka.
Posle šest nedelja koje je sama provela u bolnici, došla je kući. Sad je sve u redu, ali redovno idem na terapije i imam posttraumatski sindrom. Određene stvari dovode me na ivicu nervoze, plača i nervnog sloma. Noćne more u kojima ja ne mogu da zaštitim svoju decu koja umiru drže me budnom stalno.
Mislila sam da je posttraumatski sindrom stvar koja se dešava vojnicima u ratu, ljudima koji su silovani, prebijeni i slično. Moje iskustvo u poređenju sa tim deluje banalno, ali činjenica je da jeste bilo traumatično, sve tri moje trudnoće. Da li se ja osećam snažno kao što drugi kažu da jesam? Da. A moja ćerka, Lilijan, je još jača i jedva čekam da poraste da joj ispričam priču o tome kako se rodila.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.