Izvor: SrbijaDanas.com, 04.Avg.2020, 17:39

USTAŠKI ZLOČINI BEZ KAZNE: Posle četvrt veka za zverstva u "Oluji" osuđeni jedino Srbin i Albanac?!

Od dve presude, donete za 25 godina, jedna još nije pravosnažna

Nije realno očekivati da u jednoj neoustaškoj, upadljivo jednonacionalnoj državi, koja se temelji na iskrenom verovanju u genocid kao rešenju državnih, ekonomskih i ljudskih problema, možete da se nadate nekoj pravdi za pripadnike onih nacija koji ne pripadaju toj supernacističkoj eliti, pa tako i ne čudi da u osvit obeležavanja 25. godišnjice zverske akcije "Oluja" imamo ukupno 0 (i slovima - nula) osuđenih >> Pročitaj celu vest na sajtu SrbijaDanas.com << Hrvata za ratne zločine počinjene u tom pogromu nad Srbima i onima koji nisu bili sledbenici ideologije Anta Pavelića i njegovog duhovnog sina Franje Tuđmana.

Dakle, to nije čudno za jednu neoustašku državu poput Hrvatske, ali zgražava i ježi kožu svake normalne osobe na planeti...

Istini za volju, treba istaći da su u prethodnih četvrt veka za klanja, silovanja, sakaćenja, spaljivanja, kopanja očiju kašikama, vađenja zlatnih zuba, pucanja u leđa, satiranja dece i staraca i proterivanja stotina hiljada ljudi u okviru akcije "Oluja", odnosno za počinjene ratne zločine, ipak osuđena dva hrvatska vojnika.

I Hrvati to vole da ističu - kako oni rade ni po babu ni po stričevima, jer eto - ima i osuđenih...

A kad se samo malo dublje zagrebe, ispod pokrovice satkane od "demokratskih vrednosti", "vladavine prava", "jednakosti" i "borbe protiv nacizma", pokrovice koju je oko Hrvatske satkala Evropska unija da zamaže oči svetu i svim pravdoljubivim ljudima - jer, pobogu, pa neće dobra i poštena EU da dozvoli da u njenim redovima budu povampireni sledbenici Adolfa Hitlera - e kad se zagrebe ispod toga, onda se vidi da ti osuđeni "Hrvati" i nisu baš toliko Hrvati.

Ne, jedan je Albanac, a drugi je Srbin.

Prva osuđujuća presuda za počinjen ratni zločin iz "Oluje", pravosnažna, doneta je protiv Boža Bačelića, pripadnika 113. brigade Hrvatske vojske u maju 2014. godine. Pre nego što podignete obrve na ime i prezime i pomislite da je Hrvat - iz Dokumentaciono informacionog centra "Veritas" odavno je stiglo obaveštenje posle istrage... Reč je, naime, o etničkom Albancu, Redžepu Đindžiću.

Đindžić je živeo u Šibeniku početkom devedesetih godina prošlog veka, a kada su počeli ratni sukobi uzeo je hrvatsko ime i prezime - Božo Bačelić.

On je za trostruko ubistvo osuđen na sedam godina zatvora, koliko je Vrhovni sud Hrvatske procenio da je dovoljno da odrobija za stravičnu smrt Nikole Damjanića (76) i njegove supruge Milice (76) iz sela Prokljan u zaleđu Šibenika, kao i za ubistvo zarobljenog srpskog vojnika Vuka Mandića (42) iz Đevrsaka kod Knina.

Bračni par Damjanić Redžep, ili Božo, ubio je hicima iz automatske puške, pa je preko mrtvih tela nabacao daske, granje, gume, ribarske mreže i sve zapalio.

O suđenjima u Hrvatskoj za ratne zločine teško da može da se nađe neka pohvalna reč, u smislu da iko tamo hoće da zadovolji pravdu.

- To je vrlo "mudro" sa hrvatske strane. Gde god su imali etničke Hrvate, njima da sude za ratne zločine, njih su puštali, tačnije, kad god je njima suđeno ili je obustavljena istraga ili su oslobođeni. Što je najgore, niko i ne negira zločine, sve je dokazano, postoji dokumentacija, ali kad god se koji etnički Hrvat, pripadnik HVO optuži, onda sudovi nađu razne razloge da ih oslobode - rekao je za portal Srbija Danas Savo Štrbac, veliki borac za utvrđivanje istine o događajima tokom "domovinskog rata" i predsednik Dokumentaciono informacionog centra "Veritas".

Županijski sud u Rijeci osudio je u martu 2019. Srbina Rajka Kričkovića, pripadnika 118. Domobranske pukovnije Hrvatske vojske, na 10 godina zatvora za ratni zločin nad srpskim civilima posle akcije "Oluja" u avgustu 1995. godine. Ta presuda još nije postala pravosnažna.

Prema optužnici iz novembra 2014. godine, Kričković je ubio troje civila, sve iz iste porodice, u selu Kijani kraj Gračaca. On je najpre ubio Radomira (43 godine) i Miru (45) Sovilj, pucavši u njih iz automatske puške, dok su pokušavali da pobegnu od njega u obližnji šumarak.

Njihovu majku Maru, tada 73-godišnjakinju, usmrtio je tako što ju je zapalio zajedno sa kućom i stokom, zaključanu u prizemnom delu kuće.

I da se ne zavaravamo - to što su oni bili ustaški vojnici i državljani Hrvatske, to je nešto drugo. Ako postoji neko ko iskreno može da kaže da je položaj hrvatskih državljana koji nisu etnički Hrvati isti kao i onih koji to jesu, u današnjoj Hrvatskoj, onda treba da se zavarava na drugom mestu, a ne ovde.

Ako vam ništa ne znači to što i dan-danas u Hrvatskoj tuku Srbe jer navijaju za Crvenu zvezdu, što u nekim srpskim sredinama još nema struje, što se poziva na klanje, ubijanje i silovanje srpskih žena i dece, što srpskim političkim predstavnicima u "lijepoj njihovoj" prete smrću, što crtaju kukaste krstove i ustaško "U" po celoj zemlji, što proteruju ćirilicu - ako vam to sve ništa ne znači, onda u redu, suvišno je više pričati...

Na kraju, iskreno - u normalnom svetu stvarno ne bi trebalo da bude važno koje su nacije zločinci. Ratni zločinac je ratni zločinac i treba da ga stigne zaslužena kazna. Ali u Hrvatskoj to nije slučaj - prvo si Hrvat, pa tek onda ratni zločinac. Ali ako ubiješ Srbina, ili što više njih - onda te možda proglase i svecem... To ipak nije normalno...

I zato, dok je Hrvatska takva, mi ne smemo to da zaboravimo i stalno moramo da pravimo razliku između ustaša i ostatka sveta.

To, jednostavno, dugujemo svim žrtvama.

Nastavak na SrbijaDanas.com...