Izvor: Deutsche Welle, 06.Okt.2018, 15:40 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Hrvatska zbunjenost u BiH
Ambivalentnost, nedoslednost i protivrečnost najizraženija su obeležja hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima. Uopšte gledano, interesovanje za susednu zemlju je u Hrvatskoj vrlo skromno.
Prateći hrvatske medije, može se steći utisak da se bosansko-hercegovački izbori dešavaju negde daleko, u nekoj sasvim stranoj zemlji, a ne u neposredom susedstvu. Za razliku od BiH, gde se zainteresovanost Zagreba za ishod izbora, i čak direktna umešanost >> Pročitaj celu vest na sajtu Deutsche Welle << Hrvatske u bosansko-hercegovački izborni proces smatraju očiglednim i samorazumljivim, u hrvatskoj su javnosti ovogodišnji Opšti izbori u BiH sporedna tema, tek jedna od mnogih drugih tema o zbivanjima u inostranstvu.
Istovremeno međutim hrvatski predsednik vlade Andrej Plenković neposredno pred izbore posećuje završni predizborni skup Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u Mostaru i pozivajući na što veći izlazak na birališta naglašava kako je važno da "Hrvate zastupaju legitimni predstavnici" čime bi se "trebao ojačati i omogućiti još ravnopravniji položaj hrvatskog naroda u BiH". Na taj način on signalizuje neku angažirovanost Zagreba oko Hrvata u BiH, koja je uglavnom simbolične naravi.
Ratni savez nacionalista
Ta ambivalentnost nije nešto novo u odnosu Hrvatske, kao takozvane 'matične zemlje' naspram pripadnika hrvatskog naroda u susednoj državi. Nedoslednost i protivrečnost već su decenijama najizraženija obeležja hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Još tokom rata 90-ih je u Hrvatskoj pravljena razlika između pripadnika hrvatskog naroda u Hercegovini i onih iz Posavine ili središnje Bosne. Dok su hercegovački Hrvati važili za takozvane 'prave Hrvate', "Hrvati iz Posavine su bili marginalizovani i doslovce decimirani - dakle žrtvovani", kaže u razgovoru za DW zagrebački filozof i politički analitičar Žarko Puhovski.
Žarko Puhovski
A i iz većine gradova izvan Hercegovine je došlo do iseljavanja hrvatskog stanovništva, no, Puhovski napominje, to etničko čišćenje je hrvatskim nacionalistima odgovaralo. "Tu je došlo do strategijske saglasnosti između hrvatske i bošnjačke nacionalističke politike, a računajući srpsku stranu u Republici Srpskoj i sa njima", kaže Puhovski.
Posebnu su ulogu tu imali Hrvati iz tzv. 'Bosne srebrene'. "Pogotovo vjernički puk i svećenstvo su bili radikalno na strani BiH kao cjeline, kao zajednice, i time su bili smatrani nekom vrsti indirektnih ili čak direktnih izdajica hrvatskog nacionalnog interesa, koji sebe stalno doživljava kao onog koji teži ujedinjenju svih Hrvata u jednoj državi kao konačnom cilju", smatra Puhovski.
Zbrka s identitetima
Izrazito uočljiva je ta ambivalentnost u stavu pretežnog dela stanovništva Hrvatske, pre svega onih, koji nemaju porodične veze sa BiH, naspram svojih sunarodnika iz susedne zemlje. Posebnu ulogu tu igraju Hrvati iz Hercegovine. Dok se s jedne strane o njima još iz ratnih vremena pričaju posprdni vicevi, na njih se gleda s visoka i paušalno ih omalovažavaju s tipičnom purgerskom malograđanskom uobraženošću, s druge ih strane ih cijene kao zaslužne branitelje, poštuju i prihvataju kao uspešne preduzetnike ili čak biraju više puta uzastopno na izborima kao popularne političare - poput čini se večnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je rođen u Grudama.
Svojevrsni vrhunac te zbunjenosti je bio vidljiv prilikom dočeka hrvatske fudbalske reprezentacije nakon osvajanja drugom mesta na Svetskom prvenstvu u Rusiji, smatra Puhovski. Najpre je kreator tog, do sada najvećeg uspeha hrvatskog fudbala, trener bosansko-hercegovačkog porekla Zlatko Dalić iz Livna, rekao kako 'mi imamo samo jednu domovinu za koju se borimo', mada barem on ima najmanje dve, napominje zagrebački filozof.
"A potom je na velikim dočecima sa stotinama hiljada ljudi, recimo u Zagrebu ili Varaždinu, pevana Thompsonova pesma koja počinje sa stihovima 'geni kameni'. A ni u Zagrebu ni u Varaždinu geni kameni baš i nisu neka odlika lokalnog stanovništva. No to je naprosto phihvaćeno kao deo cene za uspeh reprezentacije", kaže Puhovski.
U Hrvatskoj se Hercegovci na neki način doživljavaju kao deo rodbine koji nam možda nije najdraži i kojeg se možda pomalo i stidimo, ali koji na kraju krajeva ipak nekako spada u zajednicu. No gde oni zaista spadaju, to često ni samim Hrvatima iz Hercegovine nije sasvim jasno. Pretežna većina ih ima dva državljanstva i dva pasoša, u školama širom Hercegovine se uči iz školskih udžbenika iz Hrvatske, kuna je kao platežno sredstvo široko prihvaćena. A bivši pripadnici HVO-a traže da im se priznaju prava branitelja iz Domovinskog rata u Hrvatskoj, a da pritom nije jasno koju su to domovinu oni u BiH branili, pa se nameće utisak kako oni Bosnu i Hercegovinu, u kojoj žive i odakle potiču, i ne doživljavaju svojom zemljom. Ili možda samo selektivno - po potrebi.
Daleko je Zagreb
No ni službena hrvatska politika tu nije od velike pomoći. Dok se s jedne strane od bosansko-hercegovackih Hrvata traži da ostanu u zemlji i bore se za punu i pravu ravnopravnost unutar političkih institucija BiH, s druge strane ih pozivaju u Hrvatsku, gde zbog iseljavanja postoji kako demografski manjak, tako i manjak kvalifikovane radne snage.
Milan Bandić, 2010.
Taj paradoks hrvatske politike je posebno vidljiv u problemu granica. Kako bi bila primljena u šengenski sistem, Hrvatska mora da sprovodi strogu i konsekventnu kontrolu granica. Međutim, to se sa svih strana pokušava sabotirati, jer najvećim delom te granice i s jedne i s druge strane su hrvatski stanovnici dvaju država, navikli da bez problema komuniciraju i prelaze i koji obe strane smatraju svojima.
No o nekim teritorijalnim pretenzijama Hrvatske naspram BiH nema govora, to uopšte nije tema ni na kojoj politički relevantnom nivou, smatra žarko Puhovski. Hrvatski interes prema susednoj zemlji je po njegovom mišljenju vezan pre svega za dve teme. S jedne strane je to pitanje granica i priključenja Hrvatske šengenskom sporazumu. "Hrvatska želi postići mir na granici, kako bi pokazala da je u stanju čuvati sspoljnu granicu Evrope", kaže Puhovski. A Šengen je važan cilj hrvatske spoljne politike.
S druge strane Hrvatska želi podršku, ili barem što je moguće manje odbijanja planova o gradnji Pelješkog mosta. "No da bi se Zagreb zaista direktno mešao u bosansko-hercegovačke izbore ili u tamošnju politiku, to nije deo sadašnje političke realnosti u Hrvatskoj", uveren je Puhovski. Dejtonska konstrukcija BiH svakako jeste problem, smatra on, no nema nikakve šanse da bi se u nekoj doglednoj budućnosti tu išta moglo promeniti, i Hrvatska politika tome i ne teži.
Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android
.jpg)
