Izvor: Advertiser-Serbia.com, 29.Maj.2020, 12:39

IGOR MLADINOVIĆ: „Pitanje je da li uopće živimo ili samo bivamo, zarobljeni u rutinu i konzumerizam“

Kakav svet živimo?

– Pitanje je da li uopće živimo ili samo bivamo, zarobljeni u rutinu i konzumerizam.

Mislim da ljude načelno možemo podijeliti u dvije grupe, one koji nešto stvaraju i ostavljaju u nasljeđe (znanstvenici, umjetnici, izumitelji, učitelji…) te one koji konzumiraju.

Omjer među te dvije grupe obično određuje stanje svijeta i trenutnu kvalitetu života. U principu, ovih koji stvaraju uvijek ima manje, ali čini mi se da ih već >> Pročitaj celu vest na sajtu Advertiser-Serbia.com << dugo nije bilo ovako malo kao zadnjih par desetljeća. Ovih koji konzumiraju pak nikad nije bilo više. Ako pogledate ljude oko sebe, lako ćete primijetiti da im se svakodnevica svodi na praćenje toga koja je zadnja serija ili film izašao na nekoj od platformi, koji je status tko postavio, koji letovi i koje destinacije su na akciji, koja dostava ima besplatan povrat robe, koji novi restoran ili klub se otvorio…

Konzumerizam je preduvjet da bi ovakav kapitalizam opstao, odnosno da bi se razvijao te nam omogućio sve lagodniji i lagodniji život. Međutim, postoji trik, a to je da su takvom kapitalizmu potrebni beskonačni resursi.

S obzirom da prema zakonima fizike na Zemlji resursi koje koristimo ne mogu biti beskonačni, polako smo doveli planetu u stanje u kojem se nalazi i izgleda da ćemo nešto morati mijenjati… ili resurse ili planetu ili nas. Ako nećemo mijenjati mi, svemir će zamijeniti nas, s nekim pametnijim i manje pohlepnim bićima. Jer s nekog kozmičkog rakursa, naša klimatsko ekološka situacija je zapravo potpuno minorna i jedino kome šteti smo mi sami.

Svemir će lako presložiti karte i napraviti novi omjer snaga na Zemlji, a o nama ovisi hoćemo li i dalje postojati u toj novoj preraspodjeli ili ispadamo iz igre.

Kad se kaže ‘o nama’, postavlja se pitanje tko smo to mi i tko na kraju odlučuje. I tu dolazimo do prokletstva demokracije, koja je odličan mehanizam za prividnu ravnopravnost i bježanje od odgovornosti, ali tragičan sustav za značajniji napredak.

Demokracija je vladavina prosječnosti. A prosječnost je vrlo rijetko napravila skok u nešto nadprosječno. Prosječnost slijedi i boji se promjena, prosječnost ne voli one koji odskaču od prosjeka, prosječnost je bonaca u kojoj nema valova da pročiste nakupljeno smeće s površine.

U prosječnosti se većina osjeća ugodno, nesvjesna kuda ta prosječnost vodi, baš kao što niti žaba u loncu ne zna da će biti skuhana dok joj je ugodno toplo na početku.

Odličan primjer da vidite gdje vas dovede demokracija je TV sadržaj. Kada svi imaju pravo izbora gledati što žele, onda su najgledaniji sadržaji oni s najmanje kvalitete i bez ikakvih vrijednosti. Slijedeći želje prosječnih gledatelja te u lovu za profitom, kreatori sadržaja stvaraju sve više i više novog smeća. Tako dolazimo u začarani krug samouništenja vrijednosti gdje potražnja većine diktira ponudu koja postaje prosječna i bez ikakve šanse da podigne razinu kvalitete i educira onoga tko je konzumira. Na taj način pravi kreativci i kreatori polako nestaju jer postaju naporni priglupoj, većinskoj, prosječnoj masi.

Može zvučati kao da zagovaram diktaturu, ali ne, u biti zagovaram samo da se određenim područjima bave stručnjaci za ta područja, a ne da iza svega stoji profit. Drugim riječima, da nam TV sadržaj kreiraju adekvatni profesionalci, a ne trgovci i marketingaši pa ćemo onda umjesto Velikog brata možda imati veliku pamet.

Odličan pokazatelj vrijednosti i prioriteta u društvu je redoslijed povratka aktivnosti nakon izolacije uzrokovane korona virusom. Prvo su se otvorili frizerski saloni, zatim crkve, među zadnjima kazališta, a na apsolutnom kraju škole. Drugim riječima, netko tko odlučuje o tim stvarima je zaključio da frizeri nisu zamjenjivi, a učitelji jesu, odnosno da je važnije imati uređeno ono na glavi, nego ono u glavi. Do toga nas je dovela demokracija i prosječnost.

Svet kakav želim

– Bojim se da je bilo koji odgovor na ovo pitanje utopija ili barem korak prema utopiji.

Ali želim svijet u kojem će kreativci biti brojniji od činovnika. Svijet u kojem će stvaranje biti inspirirano pravim vrijednostima, a ne tržišnim. Svijet u kojem će netko tko je drugačiji dobiti aplauz, a ne šamar. Svijet u kojem ćemo se voditi kvalitetom, a ne kvantitetom.

Zgražaju me pronatalističke politike mnogih vlada u svijetu. Sve se svodi na broj ljudi u plemenu i želju da imamo veću statističku šansu nadjačati i opljačkati drugo pleme. Više bih volio vidjeti političara koji će reći da je bolje imati jedno obrazovano dijete pred kojim će biti brojne prilike da unaprijedi svijet, nego imati deset polugladnih i neobrazovanih, koji će samo podići broj u statistici.

Mislim da se prvenstveno trebamo vratiti sami sebi, planeti na kojoj živimo i stvarnim životnim vrijednostima.

Većina onoga što nas okružuje je privid utemeljen na kalkulacijama, potpuno distanciran od stvarnosti.

Niti jedan euro koji imate u džepu nema stvarnu vrijednost i potpuna je fikcija. Jako smo se udaljili od stvarnog života i prepustili smo da ga vode bankovni kalkulanti i činovnici. Zato nas je ovaj virus toliko šokirao te nakratko vratio u realnost. Jer je u nama pobudio osnovnu ljudsku emociju realnog straha za život, spustio nas je na zemlju.

Bilo bi dobro da bar neke navike koje smo stvorili kroz zadnjih par mjeseci i zadržimo, prvenstveno smanjenu kupovinu nepotrebnih stvari.

To bi imalo zanimljiv utjecaj na industriju, ekonomiju te na marketing i oglašavanje. Više bi se proizvodilo onoga što stvarno trebamo, a manje bi se ulagalo u prodaju i promociju onoga što ne trebamo. Dobar kriterij bi bio da prilikom proizvodnje nečega, svatko razmisli jesam li ovime stvorio više vrijednosti, nego što sam uništio resursa. Recimo, plastične slamke su primjer gdje nitko pošten i pametan neće zaključiti da čini dobro ikome osim sebi jer se zbog malo besmislene zabave prilikom ispijanja pića stvaraju ružne posljedice na svijet oko nas. Taj balans stvorenih vrijednosti i uništenih resursa je jako važan. To pitanje bi si trebali postaviti i proizvođači električnih automobila, a i brojni drugi koji danas pod parolom zelene energije u biti samo uništavaju Zemlju i stvaraju profit pod drugim imenom tehnologije.

Marketinške agencije bi svoju kreativnost mogle realizirati i dokazati u kreiranju novih, društveno korisnih proizvoda zajedno s klijentima, a ne u promociji onih nepotrebnih.

Mislim da se niti jedan kreativac ne treba bojati takve budućnosti, ona je opasna samo za činovnike željne profita.

Ideja života u društvenoj zajednici je da svatko daje svoj maksimum kako bi društvo napredovalo pa onda i pojedinci zajedno s njim. Netko daje znanje, netko rad, netko umjetnost, netko novac,… ali cilj je da svi nešto daju. Trenutno imam dojam da svi samo nešto uzimaju. Želim svijet u kojem bi se taj proces malo obrnuo.

Svet kakav očekujem

– Iako sam realist, veliki sam optimist. Očekujem svijet kakav sam spomenuo u prethodnom pitanju jer u protivnom bih izgubio volju za bilo kakvu borbu u tom smjeru. Hoće li se to dogoditi i kada, ne znam, ali znam da je moja uloga ovdje da ga pomaknem u tom smjeru kada god mogu pa makar i najmanjim korakom.

Autor: Nenad Danilović

Izvor: Advertiser Serbia

Nastavak na Advertiser-Serbia.com...