Jubilej 250 godina od rođenja Ludviga van Betovena obeležen na NOMUS-u

Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 28.Okt.2020, 16:33

Jubilej 250 godina od rođenja Ludviga van Betovena obeležen na NOMUS-u

Ovogodišnji NOMUS se odvijao pod motom "Betoven i heroine". Iako su žene bile u prvom planu kao kompozitorke, solistkinje i članice kamernih sastava, festival je imao i svoje heroje.

Znajući da su mnoge manifestacije i koncerti, posvećeni velikom jubileju, vekovnom geniju Ludvigu van Betovenu, na svetskim koncertnim scenama sveta, otkazani zbog korona virusa, utoliko je prisustvo njegovih kompozicija u programu Nomusa značajnije. A doživljaj o njegovom stvaralaštvu i doživljaju >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << muzičara njegovih dela, priča su za sebe.

Ivan Ilić, dirigent, kompozitor i aranžer

„Betovena sam upoznao svirajući njegova klavirska dela tokom školovanja, a simfonije u radu sa profesorom Šepićem. I kao izvođač i slušalac, ja bih izdvojio Mesečevu sonatu, koja u sebi nosi svesnu setu koja na mene ostavlja veoma dubok utisak. Što se tiče njegove inovativnosti u komponovanju, on je prvi uveo trombon u orkestar i hor u simfonije i dao nove dimenzije u orkestraciji što je uticalo na stadijume razvitka ove umetnosti kroz vekove. Bila je ideja da napišem za ovaj Nomus delo u koje će biti utkano svih deset Betovenovih simfonija, međutim za takav rad meni kao kompozitoru, bio je potreban ozbiljan istraživački proces, tako da smo od te ideje odustali. Betovenove teme su toliko jake i tako čvrste u svom muzičkom biću i okruženju svih deonica u svakoj partituri, i kao takve ostaju kroz vekove. Zapravo, mislim da neke kompozitore naprosto ne treba dirati jer su oni i njihova dela transcedentni kroz vekove i funkcionišu samo u Betovenovom rukopisu, a Betovenovu muziku bi svako trebalo da nosi u svojoj opštoj, odnosno životnoj kulturi“.

Dijana Adamjan, violinistkinja iz Jermenije

“Da, Betoven je definitivno drugačiji. Ali mislim da muzičar mora da odsvira puno njegovih dela da ga razume, dok ne dođe do Koncerta u De duru. On ima dve romanse za violinu i orkestar i ja sam jednu svirala za takmičenje „Hačaturjan“ i to je retko delo, nije baš slično koncertu, ali je svakako nešto što vodi do koncerta. Betoven je u celosti monumentalan kompozitor i zbog toga se do izvođenja nekih njegovih dela mora doći postupno . Ovaj koncert je napisan za orkestar i violinu. Nema soliste, tj. ima dvoje solista, orkestar i violinu, pođednako su bitni i pođednako doprinose delu. Na mnogo mesta, kad sam radila sa svojoj profesoricom, uvek je govorila da moram da slušam orkestar, oni su tu i moramo da nađemo zajednički doživljaj dela. Ove godine trebalo je da sviram mnoga Betovenova dela, htela sam i da učestvujem na takmičenju „Sibelijus“ i tamo da sviram Koncert za violinu, ali, nažalost, to takmičenje je kao i mnoga druga otkazano, pa sam jako srećna što sam imala priliku da odsviram ovaj koncert na Nomusu. Na mom repertoaru je puno njegovih kompozicija koje sam svirala – romanse, sonate, ali za sada moje interesovanje je usmereno na ovaj koncert. Sledeće godine snimam ce-de i na njemu će biti Druga sonata, koja mi je jako važna, a sviram je sad već oko godinu dana.

Irena Josifoska, heroina na violončelu

„Betovenovu muziku sam učila još iz dečjih svezaka, u kojima se uvek našla i neka Betovenova tema. Čak sam kao mala slušala sve njegove simfonije i mogla sam da ih razumem na neki svoj način, ali za Betovenovu muziku, bilo da je slušate ili izvodite, neophodna je životna zrelost odnosno muzičko iskustvo. U Betovena sam se „zaljubila” svirajući njegovu Sonatu u C-duru, dok mi je danas omiljena ona u g-molu, koju sam ove godine,uz mnoštvo drugih dela, trebalo da izvodim, međutim, korona je poremetila sve te planove. Kada je u pitanju interpetacija Betovenove muzike, iskustvo je ključno. Jedno od posebnih iskustava koje sam doživela dogodilo se kada sam kao deo orkestra pripremala Treću simfoniju („Eroiku”) sa koncertmajstorom Berlinske filharmonije Danijelom Sabravom, koji nam je preneo ono što je danas na Zapadu trend, a tiče se artikulacije i betovenovog muzičkog jezika, kao i sviranja s mnogo manje vibrata i romantičarskog zanosa. Posebno je isticao razumevanje različitosti dinamičnih karaktera pojedinih deonica koje se smenjuju i prepliću na najrazličitije načine – od dramatičnog do lirskog raspoloženja. I to ga izdvaja i čini genijalnim kompozitorom koji je umnogome uticao na stvaralaštvo tokom budućih vekova. Ovo iskustvo sam prenela i u moj lični umetnički izraz kada tumačim Betovenovu muziku, a kada je slušam, najviše uživam u Devetoj simfoniji i naročito drugom stavu Sedme.”

Kao ni Irena Josifoska, ni Kamerni orkestar „Nove ideje”, čiji je umetnički rukovodilac Gediminas Gelgotas, na Nomusu nije izvodio dela Ludviga van Betovena, ali je on deo njihovog umetničkog bića.

Gediminas Gelgotas, kompozitor, dirigent, pijanista

„Potičem iz muzičke porodice, otac svira flautu u orkestru, majka mi je dirigentkinja, sestra i brat su, takođe, klasični muzičari i tu je bio moj prvi susret s Betovenom. Kad sam kao sedmogodišnjak učio da sviram klavir, bilo je i nekih Betovenovih kompozicija, ali danas u programu mog orkestra Betovena nema . Stvar je u tome da naš ansambl ima svoju koncepciju, koja u sebe ne uključuje klasične kompozitore, tako da ja proslavljam ovu Betovenovu godišnjicu odlazeći na koncerte svojih prijatelja, kolega muzičara. Ono što najviše volim kod Betovena jeste njegova hrabrost; naravno, ovde govorim o njegovom kompozitorskom umeću. Ne možemo znati kako je on u svoje vreme bio prihvaćen, kako je njegova muzika zvučala ondašnjim ljudima, ali sam siguran da je kao kompozitor bio veoma hrabar. I ja pokušavam da budem hrabar u svojoj muzici jer, po meni, za kreativnost je važno da se ne ugledate na druge kompozitore kako biste im bili slični, nego da pratite svoj put, svoju liniju, a mislim da je Betoven baš tako radio! A ono što ga još izdvaja jeste to što njegova muzika komunicira i s našim vremenom. Kao hrabar kompozitor, on je vrlo direktan, ritmičan i snažan. Deveta simfonija je za mene, bez sumnje, genijalno delo.”

Dirigent Bojan Suđić, s muzikom Ludviga van Betovena ima sasvim drugačije iskustvo

„Već u muzičkoj školi, svirajući Sonatu op. 2, br. 1, pa zatim „Patetičnu“ i „Mesečevu“... dok sam kao dirigent imao „sudbinski“ debi sa Simfonijom br. 5, a nadalje prošao sam kao dirigent ceo repertoar, pre svega kroz simfonije, ne zna se koja je bolja. Od Prve do Devete, sve su za mene najviši domet ljudskog stvaralaštva u muzici. U najvećem broju dela svi kompozicioni elementi su na najvišem nivou. Na malom prostoru je „spakovano“ mnogo sadržaja koji dopuštaju stalno dublje poniranje i tumačenje. Tretman svakog instrumenta i ansambla potpuno je osmišljen. U njegovoj muzici se prepoznaje jedinstvo božanske inspiracije i vrhunskog arhitekte. Izdvojiću možda Devetu simfoniju, koju doživljam kao svojevrsnu Betovenovu Bibliju, od Knjige postanja do apostolske poruke na kraju. Sama Oda radosti je banalna ukoliko se ne shvati u kontekstu čitavog dela. U godini jubileja je i ona bila planirana, uz sva ostala brojna dela. Ispalo je da će Betovena u čitavom svetu, pa i u mojoj biografiji, biti ponajmanje upravo ove godine, kada je izgledalo da će čak i Betovenovi najveći obožavatelji poželeti da čuju i nešto drugo. Bila je ovo dugačka pauza za muzičare, smanjeni ansambl i razdvojenost muzičara na sceni, pa još i s maskama i pleksiglasom, sigurno nisu idealna osnova za najviši nivo muziciranja. Ipak, motivacija je kod svih na višem nivou nego inače, tako da su, po pitanju emocionalnog naboja, sve probe i nastupi u ovoj situaciji podvig. Ali zar nije upravo i suštinski zahtev umetnosti snažno delovanje na osećajnost osvešćenog čoveka?”

Istinske heroine i heroji ovog koncerta bili su muzičari koji su svirali u orkestrima i kamernim sastavima.

Rita Kinka, pijanistkinja

„Kao sasvim mala devojčica, poput prave heroine ja sam po sluhu, pre polaska u muzičku školu, pokušala da sviram Bagatelu br. 2 – Za Elizu. Kasnije, kroz školovanje, Betovenova muzika me je stalno pratila, da li u sonatama kamernoj muzici ili koncertima. Betoven je bio kao kamen temeljac. Sa Betovenom sam se definitivno poistovetila svirajući njegov Koncert u Es-duru. Tada sam doživela njegovu moć, ali istovremeno i moć žene kao interpetatora koja se sjedinila s Betovenovim duhom. Svaki umetnik mora da nađe svoj način na koji će odnositi prema njegovim delima. Kemernu muziku jako volim i srećna sam što nas je ova kriza neodržavanja koncerta navela na ideju da kvintet koji smo izveli na Nomusu, pre festivala snimimo u Galeriji Matice srpske uz Mocartov Kvintet u Es-duru, koji je bio inspiracija Betovenu za njegovo delo. Kada su moji resitali u pitanju, omiljena mi je Sonata br. 110. Ona u potpunosti odražava njegovo fizičko i mentalno stanje u kome se već pripremao za večni odlazak. Na jednom mestu u originalnoj partituri piše uputstvo- „neko ko izbledi“. Kada sviram tu sonatu, suzne su mi oči, ali umetniku na bini nije dozvoljeno da plače... dok publika ima tu privilegiju. Fascinantno je to što je toliko genijalnih dela napisao potpuno gluv, ali mi pijanisti od početka radimo i na razvijanju unutarnjeg sluha i da bez realnog zvuka, čujemo čitavu faturu, a i tehničke zadatke rešavamo i bez klavira i mislim da je upravo zahvaljujući tom unutarnjem sluhu i svojim genijalnim umetničkim bićem, Betoven muzikom priglio ceo svet od dna do nebesa. Sećam se da su mi članovi brojnih žirija na kojima sam učestvovala govorili da je to odlično, ali da ću to savršeno svirati tek u zrelim godina, i sada je došlo vreme mog potpunog sjedinjenja s delima Ludviga van Betoven.

Sanja Romić, oboistkinja

„Ja sam se u Betovena zaljubila preko njegove Sedme simfonije, a kasnije se taj osećaj razvio preko simfonijske muzike i orkestarskih dela jer ja sam, pre svega, orkestarski muzičar. Betoven je dosta koristio obou i naročito mi je drag solo u Eroiki, ali ja ne bih izdvajala solo, već brojne deonice i saradnju muzičara u tom preplitanju motiva. U njegovoj Devetoj simfoniji uvek pronalazim jedan novi „muzički život“, otkrijem nešto novo i to delim sa svojim kolegama. Betoven je svoju umetnost delio sam sa sobom u svojoj tišini, a stvorio je svevremena dela. Ja verujem da u tišini nastaju najbolja dela i da su mnogi od nas u ovoj godini „tišine“ iskoristili priliku da načine nešto posebno u svom životu.“

Aleksandra Tasić, klarinet

Betoven je duvačk instrumente, koji u njegovo vreme nisu bili razvijeni kao danas, upotrebljavao na jedan sofisticirani način uz njihove maksimume, a veoma uspešno ih je spajao i zajedničkim deonicama sa gudačima. I upravo zbog takvog pristupa ja ne doživljavam nijedan solo za klarinet kao poseban. Za mane je svaki ton solo. Betovena zaista mnogo volim i proživljavam jako lično. On je, iako veliki tragičar, imao iskre života i radosti, koje je malo koji kompozitor dosegao. Sve njegove simfonije su pune ljubavi, nekada tragične, nekada setne... ljubavi za ženu, život, prirodu, kišu , proleće... zbog toga je u svojoj muzici imao mnogo promena raspoloženje jer je i on sam bio takav. Poslednji stav Septeta u Es-duru, opus 20, koji smo izveli na Nomusu, počinje posmrtnom povorkom, kako ju je on za sebe zamislio, a onda je po ko zna koji put odlučio da ne umre. Bio je duboko razočaran u svoje telo, ali u svoj um nije i zato bi nastavljao dalje. Zbog svog najvećeg nedostatka, izgubljenog sluha, on mora da je vrištao u sebi. Početak njegove Pete simfonije je možda taj vrisak, ali ujedno i mirenje sa sudbinom. Ipak, njegove sudbonosne krike možete da čujete u svakom njegovom delu, a onda slede pitanja da li sam srećan ili ne, da li mogu da nastavim dalje... Ja, ipak, moram da konstatujem kako upravo takvoj tragičnoj ličnosti i okolnosti u kojima je stvarao, možemo da zahvalimo za nastanak svetske kapitalne literature.“

Nikola Ćirić, hornista

„Svaki umetnik na početku svog školovanja traga za kompozitorom koji će za njega značiti nešto posebno. Kada je Betoven u pitanju, za spoznajom njegove dubokomislene muzike tragate kroz lavirint tokom cele karijere. Sada je za mene vrhunac njegovog opusa, kamerna muzika. Po meni, Betovena od drugih kompozitora izdvaja promena atmosfera. On neverovatnom brzinom prelazi iz mraka i očaja u radost i svetlost raja. I zato Betovena uvek doživljavam i kao izvođač i kao slušalac – od potpunog mraka do svetlosti raja – očaran snagom te iskrenosti svake deonice. Kada promišljam o njegovom repertoaru izvodeći Šestu simfoniju, u njoj se ja kao muzičar osećam kao kod kuće; dalje na listi je drugi stav njegove Sedme simfonije, kao rajske muzike, zatim Sonata za hornu i klavir, gde sam na domaćem terenu i Eroika kao simbol njegove, ali i svih naših pobeda.“

Andrej Bursać, dirigent

„Prve uspomene za Betovenovu muziku vezuju me za 1985. godinu kada sam učestvovao na Pijanističkom takmičenju u Novom Sadu i Saveznom u Skoplju, svirajući Patetičnu sonatu i na oba takmičenja sam osvojio prve nagrade. Godine su prolazile i što sam više sazrevao, sve ga više volim. Vremenom sam sve više razumevao njegovu snagu i veličinu, a ono što mene posebno privlači kod Betovena je ta njegova patnja, duboka, uzvišena i iskrena patnja koja nemože da se spozna na prvu loptu. Čajkovski kada pati to se odmah čuje, dok je kod Betovena ta snaga, ostvarenje dramatičnog trenutka, ostvarena kroz minimum sredstava jednim umanjenim akordom na pravom mestu i svet se raspadne.....neverovatni genije. Pogotovo kada se njegovo stvaralašta sagleda u vremenu u kom je radio.....on je jako daleko „bacio kamen“. Na primer, za mene je početak Pete simfonije , čist rokenrol. I zbog toga ga mi i danas doživljavamo kao gromadu koja ga izdvaja od drugih kompozitora. Ja bih lično izdvojio treći stav njegove Devete simfonije, jer je to ta patnja o kojoj sam govorio i mislim da je to najuzvišenija muzika ikada napisana, zatim drugi stav Patetične sonate. Eto pominjam samo lagane stavove, zato što me ta muzika uvek iznova pomera i beskrajno joj se divim.....to je taj prelazak u romantizam i kasnije vekove....a možda i godine čine svoje, pa ta muzika tako snažno utiče na mene. Betoven i Nomus su nas vratili u život i zaista je veoma važno da bez obzira na koronu, mi muzičari moramo da iznađemo načina da se družimo i makar uz kafu razgovaramo o muzici".

Jasminka Stančul, pijanistkinja

„Moj prvi susret sa Betovenom se dogodio kada sam sa 11 godina ostala sama kod kuće i poželela da poslušam neku muziku. Izvadila sam nasumično jednu ploču i bio je to Betovenov Treći klavirski koncert, solista je bio Mauricio Polini, dok je Bečkom filharmonijom dirigovao Karl Bem. Na omotu je bila slika sale Muzikferajna. Nakon što sam delo poslušala dogodio se neverovatan izliv emocija i tada sam sebi rekla vežbaćeš i sviraćeš Betovena u ovoj sali. I to se i dogodilo kada sam 1989. pobedila na Betovenovom konkursu svirajući Prvi klavirski koncert, koji mi je uz treći, ostao najomiljeniji, a njega sam sa Bečkim simfoničarima svirala pre neku godina u Muzikferajnu. U tom prvom susretu sa njegovom muzikom, ja sam je doživljavala isključivo emotivno, a onda je usledilo putovanje po njegovoj celokupnoj baštini, da bi ga spoznala kao jednog zaista neponovljivog kompozitora, meni veoma vema bliskog. I ono što Betovena čini Betovenom je da je uvek komponovao sa ogromnim žarom, a nije mu išlo lako što se vidi po škrabotinama u njegovim originalnim partiturama. U njima su brojne ispravke, on nikada nije bio zadovoljan ni svojim životom, pa je samim tim bio i veoma strog prema svom stvaralaštvu. Na tim svojim stranicama partitura, bio je i komičan i sarkastičan i tragičan, ali u svemu tome je bilo puno svetog i u svakom segmentu ispunjeno ljudskošću... to nema u partiturama ni jednog kompozitora. Nakon svega što je proživeo, nakon svih patnji, on na kraju stvara Devetu simfoniju u kojoj sa Odom radosti, piše čovečanstvu svoj testament. Na mom repertoaru su brojna solistička dela, kamerna muzika kao i svi njegovi koncerti, no ono što je već dugo na čekanju, to je njegova Hamer sonata za koju se još uvek ne osećam spremna. Iskreno se nadam da ću je do kraja moje karijere savladati jer to je zaista vrhunsko delo".

Novosadske muzičke svečanosti se završavaju večeras, na koncertnoj sceni u Sinagogi, kada će koplja ukrstiti dva giganta Vagner i Betoven. Uz Vojvođanski simfonijski orkestar koji će ponovo voditi maestro Aleksandar Marković, gošća Nomusa je još jedna heroina sopran iz Rusije Svetlana Aksenova.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Radio Televizija Vojvodine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Radio Televizija Vojvodine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.