Izvor: Blic, 11.Nov.2017, 10:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Celuloidne poslastice po izboru mladih korejskih reditelja: O ukusima vredi raspravljati
Ne samo zbog svoje veličine i snage, u Indiji su slonovi domaće životinje koje su tu da pomognu ljudima u sakupljanju letine, da se prebace debla pri krčenju prašume, za prevoz tereta, a često budu i prevozno sredstvo, kao što je slikovito predstavljano na crtežima ili u filmovima "Moj prijatelj slon" Darana Madrajara ili "Putovanje u Indiju" Dejvida Lina...
Ponekad se dogodi da slonovi odbiju poslušnost, uhvati ih nespokoj i od dobroćudnih džinova postanu agresivni nasilnici. >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << U jednom indijskom selu, kad se to desilo, nekoliko timova veterinara proučavali je uzroke slonovske neposlušnosti. Stručnjaci su ustanovljavali različite dijagnoze i tražili način za vraćanja slonova na pravi put... neuspešno, sve dok međunarodni veterinarski vrh nije utvrdio pravi uzrok: "mladi slonovi odrastali su bez nadgledanja starijih, onih koji pamte i prenose znanje". Saznanje je došlo odveć kasno za svrsishodne intervencije u vaspitanju, a poznato je da ne postoje popravno-kazneni domovi za korekciju ponašanja slonovskog podmlatka.
Ovo nije navod iz Fukoove knjige "Nadzirati i kažnjavati", već poučna anegdota iz savremenog života. Sve što se kreće, svi živi stvorovi, bili su u nekom periodu mali, na putu ka odrastanju uz učenje. Učitelji najčešće ostaju anonimni, tako da se ne zna ko je sve podučavao, nadgledao, kažnjavao, pohvaljivao i nagrađivao...
Filmski festival u Busanu je indikator i najbogatiji izlog onoga što se događa u dalekoistočnim kinematografijama. Pored filmova u konkurenciji za najbolji mladi film proizveden u Aziji - "Novi tokovi", obilje programa nudi pravovremeni uvid u novine azijskog filma - "Vizije", "Prozor ka azijskom filmu", "Korejski film danas - Panorama", "Široki ugao", "Ponoćne strasti", retrospektive i posebni fokusi na dela azijskih reditelja. U tom smislu festival u Busanu savršena je platforma za plasman korejskog filma i popularizaciju domaćeg filma, za lansiranje domaćih zvezda i podršku novim talentima. Od 65 korejskih fimova (dugometraženih nedavno završenih, kratkometražnih i onih iz programa retrospektive) skoro trećinu su realizovali debitanti. "Mari Kler", međunarodni modni žurnal i medijski partner Busan festivala, izdvojio je od reditelja dugometražnih igranih filmova prvenaca deset debitanata koji su izabrali po deset filmova koji su na njih uticali. U specijalnom izdanju "Mari Kler" je objavio malu fotografiju desetorice reditelja i sto filmova usmerivača, koji su izbrusili njihovo stvaralačko "verujem”. Svaki od deset mladih reditelja izabrao je po deset filmova koji su ga inicirali da se bavi filmom ili su bili gradivni materijal za njihov filmski izraz ili su, jednostavno, duhovna poslastica kojoj ne mogu odoleti i kojoj se iznova često vraćaju.
Odnos azijskih i vanazijskih uzora u ovoj stotini je 49:51, slično strukturi kapitala u savremenoj ekonomiji ili u medijskim izveštajima sa izbora u demokratskim zemljama, kada se pobeda ostvari tesnom većinom.
Kada su filmovi u pitanju, ne može se govoriti o pobedi, ali svakako može o prevladajućem uticaju.
Od neazijskih reditelja, najčešće spominjan uticaj je iz filmova Džima Džarmuša, braće Darden, Andreja Tarkovskog, Pola Ferhuvena, Majkla Ćimina, Terensa Malika, braće Koen, Džona Kasavetisa, Klinta Istvuda, Lorana Kantea, Kler Deni, Stenlija Kjubrika, Dejvida Finčera, ponajviše je spominjan uticaj Kena Louča i Majka Lija. Nekim momcima su značajni filmovi Federika Felinija ("Kabirijine noći" iz 1957, "zato što se reditelj opredeljuje da prikaže sjajnu i veselu prirodu glavne junakinje, stavljajući u drugi plan njen osnovni posao - prostituciju"), "Taj mračni predmet želja" Luisa Bunjuela "zato što tajna napetosti filma leži u nevinosti glavne junakinje", ili "Pijanistkinja" Mihaela Hanekea zbog materinske ljubavi koja je "skupa hrana za monstruma", "Smrt u Veneciji" Lukina Viskontija zbog “oblaka tuge koji zaklanja radost, od prvog do poslednjeg kadra filma".
Uticaj filmova azijskih i korejskih reditelja mnogo je homogeniji: Li Čeng Dong i njegovo "Tajno sunce", dva rana filma Kim Ki Duka, "Sledeći film" Hong Sang Sua, "Čangking ekspres" ("kada se film završio, zaželeo sam da odem u fastfud restoran koji sam video na ekranu"...) i "Raspoložen za ljubav" Vong Karvaja, "Mrtva priroda" i "Svet" Ži Žangkea, "Želim", Hirokazu Kore Eada, i "Ubica", Džona Vua, koji je Kim Jang Hjun gledao na videu "sve dok se mašina nije pokvarila, dok iz nje nije pokuljao smrdljivi sivi dim".
Od na zapadu popularnih japanskih filmova nema nijednog koji su potpisali Akira Kurosava, Nagisa Ošima ili nedavno preminuli Suzuki Sejdžun. Zato su Mikio Naruze i Jasuđiro Ozu ostavili dubok trag u formiranju desetorice mladih reditelja.
Levon Jang, reditelj debitantskog filma “Crno leto” o dvojici prijatelja koji se iznenada međusobno zaljubljuju, kaže da je “osećajnost koja isijava iz azijskih filmova potvrda onoga što su njihovi tvorci videli tokom odrastanja, hrane koju su probali, posledica toga kako su se snalazili u porodičnom krugu i među nepoznatima, gde su stanovali i gde su provodili vreme”. Za njega je film “Tokijska priča” Jasuđire Ozua zanimljiv ne zbog onoga što poznavaoci Ozuovog dela uglavnom ističu - magija njegove kamere, “već zbog jasne odluke o tome šta će u filmu prikazati a šta ne, (...) jer ono što Ozu izostavi, te nevidljive praznine uvek se vraćaju u svest gledalaca, sa izraženim emocionalnim efektom i dubljim značenjem”.
.jpg)
