Izvor: e-Novine, 13.Maj.2015, 13:09

Luzeri, sretan vam Dan pobjede

Luzeri, sretan vam Dan pobjede

Umjesto da slave pobjedu kojom su makar nakratko upisani u velike svjetske narode, i kojom su, uzgred, utemeljili svoju današnju državu, Hrvati tako sedamdeset godina kasnije premještaju temelje na Bleiburg i slave državu historijski važnu samo po broju ubijenih Srba, Židova i Roma, i baš ni po čemu drugom

Photo: Dragan Kujundžić

Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. 

Kad se sve zbroji i podvuče crta, >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << u svih svojih hiljadu i pol godina mali su Hrvati samo dva puta bili na naslovnicama: jednom prije pet stotina godina, kad su stali na europske bedeme pred otomanskim osvajačima, pa od pape Lava X dobili nadimak Antemurale Christianitatis, i drugi put kao ključni ljudi jugoslavenskog antifašističkog ustanka, najvećeg i zapravo jedinog ozbiljnog unutrašnjeg otpora Hitleru na teritoriju Europe.

I od te dvije jedine svoje svjetski važne priče, pobijedili su - nota bene - samo u onoj drugoj. Nisu, eto, mnogo puta Hrvati bili ozbiljni svjetski igrači i prvaci svijeta, i kad se sve zbroji i podvuče crta, u svih svojih hiljadu i pol godina bili su Pobjednici samo jednom. 

Jedanput, ali vrijedanput: ni manje ni više nego u Drugom svjetskom ratu, u najvećem dakle i najkrvavijem ratu u cjelokupnoj historiji ljudskog roda. U tih svjetski prijelomnih desetak ratnih i poratnih godina, recimo, jugoslavenski je maršal Josip Broz Tito četiri puta bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time, a to se u medijskoj eri uzima za prilično kredibilan pokazatelj rejtinga.

I to je, sve u svemu, do dana današnjeg jedini zabilježeni slučaj - pardon, jedina četiri - da je neki Hrvat bio na Timeovoj naslovnici. 

Dobro, pet, računamo li po novome u Hrvate i Nikolu Teslu. Što bi rekao Franjo Tuđman - koji ni Nobelovu nagradu nije mogao dobiti zato što je bio Hrvat - to je hrvatski usud: da bi mali, nevažni Hrvat završio na naslovnici Timea, mora se, eto, dogoditi kakav strašni globalni rat, da u njemu - uz Amerikanca, Rusa i Britanca kao četvrti u pokeru asova - pobijedi najveću vojnu silu koju je živ čovjek ikad vidio, i završi kao lider kojega se pita kad se dijeli svijet. Ili barem, računamo li po novome, izmisliti izmjeničnu struju.

Predsjednica u pohodu na Blajburg: Na strani gubitnika Photo: Tanjug/AP/Darko Bandić

Hrvatska priča

Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome?

„Naravno da ni na koji način ne bih obilježavao Dan pobjede nad fašizmom", sažeo je u par riječi u Večernjem listu povjesničar Josip Jurčević raspoloženje Hrvata, u oštroj konkurenciji - jer budale se srame čime se pametni ponose - možda i najbudalastijeg naroda koji se ispilio na kugli zemaljskoj. 

Danas - sedamdeset godina kasnije - najveću pobjedu u svojoj povijesti Hrvati, naime, slave poluilegalno, da ih netko slučajno ne vidi, pa da se moraju pravdati zašto su se onako masovno borili protiv Hitlera. 

Jedina je to država na svijetu, ali jedina, čije predsjednice nema na proslavi Dana pobjede nad fašizmom, nota bene Dana kad je zapravo, u historijskom smislu - na temeljima ZAVNOH-a i u njegovim granicama - uopće utemeljena. Čak i oni među Hrvatima kojima nije posve mrsko što je njihov mali narod nekad bio veliki i pobjednički - poput premijera Milanovića - ne mogu tako spomenuti tu pobjedu a da ne uguraju nekako u nju i Franju Tuđmana, kao osigurač i opravdanje zašto uopće tu pobjedu obilježavaju.

Umjesto toga, Hrvati i njihova predsjednica pripremaju se tjedan dana kasnije na Bleiburgu obilježiti Dan poraza nad antifašizmom, pokloniti se križevima duž pretenciozno nazvanog Križnog puta, ali ne spomenom na krive i nevine žrtve krvave partizanske osvete - jer da im je do spomena mrtvih, poklonili bi se valjda Hrvati i na Sutjesci - već slavljenjem gubitničke, nacističke vojske.

Bleiburg

Umjesto da tu vojsku tek nevoljko spominju, i to samo kad ih netko zlonamjeran i zavidan pita što su radili u Hitlerovoj vojsci dok je Europa ginula, umjesto da onda svisoka odgovore da je većina Hrvata ipak ratovala protiv Hitlera dok je Europa pred njim skidala gaće, mali Hrvati - veličina naroda ne mjeri se, naime, popisom stanovništva - nepogrešivim refleksom malih stide se i odriču svoje najveće povijesne pobjede, pa slave autentične hrvatske fašiste, najveće luzerske pičke u svih svojih hiljadu i pol godina. 

Umjesto da slave pobjedu kojom su makar nakratko upisani u velike svjetske narode, i kojom su, uzgred, utemeljili svoju današnju državu, Hrvati tako sedamdeset godina kasnije premještaju temelje na Bleiburg i slave državu historijski važnu samo po broju ubijenih Srba, Židova i Roma, i baš ni po čemu drugom. 

Ustaški podmladak na Blajburgu: Slaviti državu historijski važnu samo po broju ubijenih Srba, Židova i Roma Photo: advance.hr

I koju su, uzgred, dobili tako da je jednog proljetnog dana 1941. u Pistoiji kraj Firenze ustravljenog Antu Pavelića strogim glasom dozvala supruga Mara, rekavši mu da su upravo telefonom zvali iz njemačkog ministarstva vanjskih poslova, da se hitno javi na mjesto poglavnika njihove satelit-državice. 

Hrvati, ukratko, umjesto državnosti dobivene pobjedom u najvećem ratu u povijesti čovječanstva, slave lažnu državu koju su dobili telefonski, otprilike kao jeftini kineski komplet lonaca u nagradnoj igri sumnjive neke tvrtke bez adrese i telefona. 

Bilo je, ne kažem, budala što su se u naciste gurali i četrdeset četvrte, bilo ih je što su se u nacističke gubitnike samoubilački upisivali još u proljeće četrdeset pete, par dana pred kapitulaciju, ali da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici - e, to svijet još nije vidio. 

Sretan vam stoga Dan pobjede, luzeri. 

*Tekst prenosimo iz Slobodne Dalmacije uz dozvolu autora

Nastavak na e-Novine...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta e-Novine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta e-Novine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.