Izvor: Vostok.rs, 04.Nov.2018, 10:39   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Glavni i odgovorni urednik Srpske književne zadruge: Svaka nezavisna Crna Gora mora biti antisrpska

Vlast u Crnoj Gori pristala je na tuđinske političke ideje među kojima je najpogubnija ona o nesrpskoj, odnosno antisrpskoj Crnoj Gori. Svaka nezavisna Crna Gora, naročito posle iskustva Jugoslavije, mora biti antisrpska. Zašto bi inače bila nezavisna, i od čega, rekao je u intervjuu za IN4S Dragan Lakićević, glavni i odgovorni urednik Srpske književne zadruge. Glavni i odgovorni urednik ste Srpske književne zadruge, naše najstarije izdavačke ustanove, jedna od malobrojnih kulturnih institucija srpskog naroda osnovanih u 19. vijeku. Da li, za čitaoce portala IN4S, možete reći kroz kakve je sve teškoće i iskušenja prolazila ova ustanova, posebno tokom ratnih godina 20. vijeka? -Srpska književna zadruga je od samog početka dijelila i snosila sudbinu Srbije i srpskog naroda gdje god da je živio. Kad je narodu bilo teško, teško je bilo i ovoj ustanovi. Lako nije bilo nikad. Možda je, na trenutke, bilo nekih olakšanja – recimo u onom predahu, kada je SKZ osnovana, kada prosvećeni intelektualci, pod Obrenovićima, osnivaju ustanove kulture, visoke škole i uopšte institucije na čijim temeljima se drži narod… Dvadeseti vijek bio je vijek ratova i pokušaja života sa drugim slovenskim narodima. Srbi su tom pokušaju dali sve što su imali, a iz zajednice izašli poklani i prognani… Što smo im više davali, više su nas mrzeli… SKZ je najviše stradala u ratovima i to se videlo, ali teško preživljava deobe – to se sada vidi. Najteže se podnose deobe u biću sopstvenog naroda. Čim se narod dijeli, to je znak da ga vode rđavi ljudi, dok tuđin diriguje preko svojih emisara tipa one Babe iz „Gorskog vijenca“: „Te pomutit hoćah Crnogorce…“ 63. sajam knjiga u Beogradu, foto: IN4S.net Bolje su se snašli oni bez kulture i škole Kako vidite savremenu srpsku književnost danas, da li se umnogome razlikuje od nekih srećnijih vremena, ako imamo na umu da danas svako može da piše i da promoviše svoje knjige?
-Savremenu srpsku književnost čine i oni koji su nedavno otišli s ovoga sveta – upamtio sam ih uživo, a čitam ih više nego dok sam ih mogao sresti: Andrić je šetao Tašmajdanom, Crnjanski je gostovao na Filološkom, kod Desanke, Ćopića i Mihaila Lalića bio sam u kući, sa Vaskom sam se sastajao u bistrou „Moskve“ – naš termin je bio od 13 do 14, onda dolazi Bora Radović… Strah i trepet je bio Momir Vojvodić – vodilo se računa kako će on reagovati na reči i postupke… Raičković Brana Petrović, Rakitić, Novica Tadić… Sad Beogradom šeta i posvuda dospijeva Matija – kao zlato sjaji svaka njegova riječ i pjesma… Bez dobre škole, nema razumevanja književnosti, pa ni ljubavi za nju… Nestali su ljudi-institucije, a nestale su i mnoge kulturne, književne, informativne i izdavačke institucije koje su davale mjeru stvari u novoj književnosti – urušio se njihov značaj, i to često nije bilo slučajno. Praksa je potvrdila da su se bolje snašli oni s manje škole i kulture, pa su škola i kultura prezrene, pogasili su se ili osiromašili književni listovi i časopisi, izdavači su privatni i ne polažu računa nikome, najmanje nacionalnoj kulturi i budućnosti, jer profit ne zna za kulturu… U uslovima tržišta i tendera, pisac i knjiga gube sve pozicije – sami svoje knjige izdaju i poklanjaju, a poštarina je preskupa da bi je poslali u drugi grad ili u drugu državu. (Upamćeno je kako je knjaz Nikola oslobodio poštarine knjige Srpske književne zadruge kada su stizale u Crnu Goru…) Ali, književna reč i misao ne posustaju i nikad se ne zna gde će da zablista novim sjajem! Rođeni ste u Crnoj Gori, živite u Srbiji, kako vidite sadašnju situaciju u Crnoj Gori, koja se tiče Srba, srpskog jezika, a evo sve prisutnijih zahteva da se Njegoš izbaci iz udžbenika jer ga Bošnjaci smatraju „genocidnim pjesnikom“? –Imao sam povlasticu da se rodim u Jugoslaviji, Beograd je bio glavni grad naše domovine. Tada su u Beogradu živeli i moj stric i moj ujak – odlazeći na studije, ostao sam u istoj zemlji i u istom jeziku… I danas u Srbiji živi dvostruko više Crnogoraca nego u Crnoj Gori – a režim u Podgorici za svoj tor izmišlja novi narod i novi jezik, nauku po kojoj su Crnogorci nešto drugo, i to ne od dana kad su to preduzeli nego i ranije… Vlast u Crnoj Gori pristala je na tuđinske političke ideje među kojima je najpogubnija ona o nesrpskoj odnosno antisrpskoj Crnoj Gori. Svaka nezavisna Crna Gora, naročito posle iskustva Jugoslavije, mora biti antisrpska. Zašto bi inače bila nezavisna, i od čega? Zvanična Crna Gora, već dvije decenije, zasniva sve svoje programe na antisrpskoj politici – i prema Srbima u Crnoj Gori i prema Srbiji (ne računajući privatne poslovne resurse oligarhije)… To se postiglo starim metodama i koncepcijama srpskih neprijatelja: naročito zloupotrebom karaktera i osećanja. Plemeniti lokalpatriotizam pretvara se u patološki nacionalni autizam i vodi u nukleuse ustaštva – sačuvaj, Bože! Naročito je u rđavom položaju srpski narod u Crnoj Gori, jer su mu silom promenili ime i jezik i pismo, atakuju na veru. Nije u mnogo boljem ni onaj dio našeg naroda koji javno podržava politiku režima, jer se za to dobija služba i plata – i oni to osjećaju, ali se protiv te ucjene ne može... Biće to velika istorijska sramota, mada se nadam da se ljudi opamećuju i da cirkus neće dugo trajati… Ne vjerujem da pametni i pošteni Bošnjaci (kako god se zvali) traže da se Njegoš prepravlja i izbacuje iz lektire. Biće da je i to nečija politička  i zlonamerna potreba. I novocrnogorska vlast je protiv Njegoša, jer je Njegoš najveća prepreka njihovom programu. I ne samo Njegoš, nego i Ljubiša i Marko Miljanov. O Vuku Karadžiću, Andriću i Meši da ne govorimo! Pisali ste o rušenju Njegoševe kapele i rekli ste: „Za moju generaciju nije bilo potresnijeg događaja i nacionalne tragedije od rušenja Njegoševog groba i zavjetne kapele na Lovćenu“. Da li mislite da će neke buduće pametnije generacije Crnogoraca vratiti kapelu i ispraviti pogreške iz proteklih decenija? -Pogreške se teško ispravljaju – važno je biti ih svestan. Treba se i pokajati – u ime svih, pogotovo naših, koji su griješili… Kapelu je na Lovćen nemoguće vratiti – nije to više onaj vrh Lovćena. Ali pravi, duhovni vrh Lovćena nije umanjen. U dašem duhu kapela je tamo gde je i bila – na njegoševskoj visini uma i mišljenja. Treba je vratiti u grb, na naslovne strane udžbenika, u likovne i pjesničke motive… Već je podignut niz njenih replika – kapela je sada isto što ikona…Bili smo tada mladi – Njegoš je za nas bio vrh, visok kao Lovćen. Obaranje toga vrha smatrali smo udarom na svetinju vjere,  pjesništva, ponosa, simbola… Da li smo uopšte slutili u šta će se izroditi i čega je to predznak… Najprije su zlodusi evropske politike prevarili obične ljude: da najvećem pjesniku podižu najveći spomenik – djelo najvećeg kipara. Posle rušenja pjesnikovog groba počeli su da ruše pesnikov narod, jezik, pismo i zavet: Kosovo! Kosovo – temelj srpskog bića Kosovo – naša „najskuplja riječ“:  Kosovo – zavjet Lazaru i Milošu? Šta za Vas lično znači ontologijska riječ „Kosovo“? -Mnogo više od pojma „južne srpske pokrajine“, mada je to veliki dio Srbije, a ogroman dio, i temelj srpskog bića… Kosovo ima ogromne i duboke dimenzije – istorijske, kulturno-umetničke, crkveno-narodne…Na Kosovu su se Srbi opredijelili za svet dobra: slobode, viteštva, trajanja.To opredjeljenje je počelo zavjetom kneza Lazara i njegovih vitezova 1389. godine i nije prestalo do danas. Naše trajanje, duhovno osećanje i postojanje – u znaku je Kosova… Kosovskom zavjetu i opredjeljenju temelje je udario Sveti Sava sa svojim ocem i svojom braćom, a slijedili su ga svi plemeniti Srbi – na planu riječi i misli (Stefan Lazarević, Njegoš, Sterija, Zmaj, Desanka, Popa, Vojvodić) i na planu podviga (Mišar, Čegar, Vučji do, Cer, Mojkovac, Kajmakčalan, Kadinjača, Sutjeska)… A sve naše razumijevanje Kosova blijedi pred sjajem i homerskim visinama srpske epske poezije: „Svi ostaše, gospo, u Kosovu, / đe brat brata izdati ne šćede, / dokle gođe jedan tecijaše…“ U toj poeziji, kaogod u „Gorskom vijencu“, uzdiže se Srbin Obilić, vitez bez mane i straha, „k svetom grobu besmrtnog života“: U pesmi još stoji: „On ostavi spomen rodu srpskom, / da se priča i pripovijeda, / dok je ljudi i dok je Kosova…“ Evo i mi pripovijedamo – bolje nego o ičemu drugome! Nad nama je veliki mrak sile i nepravde. Ali pod tim teretom, i kad se ne vidi svjetlost, razgoreva se srpski nacionalni plemeniti žar, baš kao u Njegoševoj „Posveti prahu Oca Srbije“: „Plačne, grdne pomrčine – mogu l’ one svjetlost kriti? / Svjetlosti se one kriju, one će ih raspaliti.“ IN4S

Nastavak na Vostok.rs...