ALBANSKA GOLGOTA, LENJIN I LIBAN Jedan od najvećih predratnih biznismena sa juga Srbije imao je ČETIRI ŽIVOTA

Izvor: Blic, 12.Avg.2017, 19:10   (ažurirano 02.Apr.2020.)

ALBANSKA GOLGOTA, LENJIN I LIBAN Jedan od najvećih predratnih biznismena sa juga Srbije imao je "ČETIRI ŽIVOTA"

Školovanje u Grčkoj, albanska golgota, diplome dva fakulteta u Švajcarskoj, gde je upoznao vođu Oktobarske revolucije, biznis u Jugoslaviji, još jedan rat, emigracija u Libanu i veliki biznis u toj zemlji, samo su deo životne priče Ljubomira Marinkovića.

Ljubomir - Ljuba Marinković, jedan od najvećih predratnih biznismena juga Srbije i jedan od najvećih biznismena u Libanu sredinom 20. veka, imao je četiri >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << života, kaže njegov sin Milomir Marinković.

- Život mog oca dostajan je filmskog platna jer u njemu ima svega – školovanje u Grčkoj, albanska golgota, studiranje u Švajcarskoj, povratak u Leskovac, osnivanje jedne zadrugarske banke i jednog od najvećih izvoznih preduzeća, uspeh i ugled, zatim druga golgota - emigracija i potucanje po tuđini, a potom novi uspeh, a onda povratak u zavičaj - priča za “Blic” Milomir Marinković (76), koji je, kao i otac Ljubomir završio dva fakulteta, radni vek proveo na zapadu, da bi se kao penzioner vratio u Srbiju i Leskovac.

Ljubomir Marinković je rođen u bogatoj porodici u selu Strojkovce, gde je njegov deda Stevan 1882. udario temelje tekstilne industrije, po čemu je Leskovac dobio nadimak “srpski Mančester”. Njegova želja je bila da se unuci školuju u inostranstvu, pa je najstariji Ljubomir poslat u francusku gimnaziju u Solunu, gde ga zatiče početak Prvog rata. Vratio se kući, mobilisan je u Đački bataljon, sa vojskom prešao Albaniju, pa se ponovo našao u Solunu. Odatle ga put sa srpskim đacima vodi u Marsej, a na putu do njega preživeo je i potapanje broda.

Posle rada u izbegličkim centrima odlazi u Švajcarsku, gde nastavlja školovanje. Po okončanju rata vraća se kući, pa ponovo odlazi u Švajcarsku gde radi i završava dva fakulteta. Tokom studiranja napaja se idejama demokratskog socijalizma i upoznaje Lenjina, Ljubu Davidovića, Uroša Predića, kasnije i Dragišu Cvetkovića. Tamo upija ideje o zadrugarstvu, pa posle povratka u Leskovac 1925. otvara “Omladinsku zadrugu za kredit i štednju”, koja je brzo prerasla u banku.

- U to vreme je bio mnogo banaka, ali kamate na kredite su bile velike, skoro zelenaške. Moj otac je išao sa veoma niskim kamatama, što je privuklo veliki broj članova. Banka je toliko ojačala da se moglo raditi i bez njega, iako je bio predsednik, pa je on ušao u ortakluk sa izvoznikom konoplje Đorđem Dunđerovićem. Kasnije se osamostalio, osnovao izvozno preduzeće “Jugpromet” i postao najveći izvoznik orahovine na Balkanu, a izvozio je i kudelju - priča Milomir.

Došao je Drugi rat, zadruga i firma su ugašene. Nove vlasti Ljubomira i njegovu suprugu sa troje dece 1944. iseljavaju iz kuće u kojoj je kasnije bilo sedište Privrednog suda, a sada Školska uprava.

- Izbacili su nas za pet minuta, moja majka Angelina ni kašičicu nije uspela da iznese. Našu kuću pretvaraju u bolnicu za lečenje obolelih od tuberkuloze. Posle izvesnog vremena vraćaju nas u kuću, u jednu sobu sa kuhinjom. Naša sestra Jelena 15 dana kasnije razboleva se i umire od tuberkoloze, a oca hapsi Ozna - priča Milomir. Oznaši su Ljubu predali Vojnom sudu, koji ga oslobađa, a sudija mu savetuje da beži iz zemlje.

- Verovao je u pravdu i ostao u Srbiji, preselili smo se u Beograd, sve do 1956, dok mu se stalna hapšenja nisu smučila. Uspeo je da dođe do pasoša i pobegne u Grčku, odatle u Tursku, pa u Liban, gde sa 60 godina započinje novi biznis, izvoz orahovine u Evropu. Uspeh je bio toliki da su ga Amerikanci tražili da njihov orah izvozi u Evropu. Uslov je bio da govori engleski. Pristao je, naučio jezik u 63. godini, to je bio osmi jezik koji je progovorio, i potom zahvaljujući biznisu proputovao celu Ameriku, bio uvažen i poštovan. Vratio se u Srbiju kada je sudski spor okončan u njegovu korist i tu je umro 1981. u 85. godini, u krugu porodice - priča Milomir.

Naći ćemo nešto

U sećanju mi je ostao islednik Ozne, neki Mika iz Leskovca, koji je stalno odvodio oca na saslušanje. Kada zakuca na vrata, moj otac ga pita: “Šta je opet, Miko, pa nema ništa?”. A on mu odgovara: “Ljubo, ne brini, naći ćemo”. Ništa nisu našli, ali ko zna kako bi otac završio da nije pobegao iz Srbije - priča Milomir Marinković.

Drugarsko pismo vođe revolucije

Kada je Lenjin krenuo vozom za Rusiju kako bi podigao revoluciju, studentima u Ženevi podelio je “drugarsko pismo”. Ljubomir ga je čuvao kao relikviju i iz straha ga je spalio kada su Nemci ušli u Leskovac.

Nastavak na Blic...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.