Izvor: SEEbiz.eu, 05.Okt.2018, 09:49 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tržište rada pred pucanjem: Poslodavci traže ukidanje poreza na trinaestu plaću
ZAGREB - Na tržištu rada pucaju sva ustaljena pravila, pa i ono da se potkraj ljeta smanjuje potražnja za radnicima.
Ekonomski institut izbrojio je u rujnu rekordan broj oglasa za zapošljavanje, a među najtraženija probilo se pet zanimanja: prodavač, konobar, učitelj, kuhar i skladištar.
Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj opasno se približila europskom prosjeku, što bi bila odlična vijest da je to rezultat gospodarskog procvata u zemlji, a ne masovnog iseljavanja. >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << Nema djelatnosti i tvrtke koja se ne žali na manjak radnika, pogotovo u manjim sredinama koje su prvo opustošene ekonomski, a onda i demografski, piše Večernji list.
Sanjin Šolić: Treba povećati interes u školama
1) Ukidanjem poreznih opterećenja na plaćanje smještaja i prehrane radnika te uvođenjem kvota samo se privremeno pomoglo hotelijerima. To nije trajno rješenje budući da su kvote administrativno zahtjevne za rješavanje sezonskih zaposlenja. Dopuštenje se čeka i nekoliko mjeseci, a u slučaju da osoba odustane čeka se ista procedura za njezinu zamjenu i sl.
Trebamo sustavniji pristup koji uključuje povećanje interesa u školama za turistička zanimanja i stvaranje centara izvrsnosti. Također, nužno je smanjivati sezonalnost poslovanja, ali i porezno poticati poslodavce koji ulažu u ljude. To, među ostalim, znači nova porezna oslobađanja za gradnju smještaja i edukaciju zaposlenika te smanjivanje opterećenja na plaće općenito. Uz to, otočne kompanije imaju i dodatne, specifične probleme, poput nemogućnosti širenja i gradnje objekata za smještaj djelatnika, što nas ograničava na postojeće objekte koji nisu dovoljni i često nisu prikladni za smještaj djelatnika. Ktome, s kopna nam stiže čak 80% sezonaca za koje je na otoku puno teže i skuplje osigurati adekvatan smještaj.
Aljoša Pavelin: uvoz radnika samo je vatrogasna mjera
2) Problem tržišta rada u brodogradnji treba promatrati prvenstveno kroz nedostatak stručnih i produktivnih ljudi, a ne kroz brojeve. Odgovor na izazove današnjeg tržišta nije u brojnosti, nego u kvaliteti i ključno je pitanje kako s manje vremena, materijala pa i ljudi postići više. Lenac je, u tom smislu, fokusiran na zadržavanje postojećih kvalitetnih radnika, a sve aktivnije nastupamo i prema domaćim radnicima koji su na radu u inozemstvu, a razmišljaju o povratku kući.
Smatram da je to ispravan put koji može dati željeni rezultat – povećanu produktivnost i učinkovitost. Uvoz stranih radnika trenutačno promatram kao privremenu, vatrogasnu mjeru, no strukturni problem društva sa (ne)stvaranjem novih, mladih kadrova je takav da bismo u skoroj budućnosti mogli ovisiti isključivo o stranoj radnoj snazi.
Stanko Barbarić: po berače sustavom eVISITOR
3) Lani nam je milijun kilograma jabuka propalo jer nismo imali dovoljno berača. Ove godine pak zapošljavamo sezonce iz Ukrajine, njih 90, no uz prevelika davanja državi, koja strane sezonce tretira poput stalno zaposlenih. Teško je biti konkurentan na tržištu EU. Po uzoru na Nizozemsku, Belgiju ili Italiju, primjerice, i u nas bi sezonske poslove u poljoprivredi mogli obavljati svi, od starijih maloljetnika do umirovljenika, uključujući i stalno zaposlene, a sva davanja bi se plaćala kupnjom vrijednosnog kupona (markice) za svaki dan sezonskog rada, a čija je cijena u Nizozemskoj 7 €, u Italiji 4 €, u Rumunjskoj prosječno 1,5 € (10% na isplaćeno radniku).
Porezno opterećenje obavljanja povremenih poslova treba biti potpuno sadržano u vrijednosnom kuponu. Trenutačno važeća cijena markice od 23,74 kn (preko 3,15 €) je, primjereno standardu spomenutih zemalja EU, maksimalna održiva visina poreznih davanja, što znači da treba ukinuti doprinose, porez i prirez za takvu vrstu rada. Kao i domaći, i strani bi radnici na taj način mogli raditi do 90 dana. Takvog radnika, državljanina treće zemlje, poslodavac bi trebao prijaviti samo nadležnoj policijskoj upravi ili, kao u turizmu, razviti aplikaciju sličnu eVisitoru, a radi li dulje od 90 dana kod istog poslodavca, bio bi zaposlen na određeno vrijeme.
4) Još se nekako krpamo prekvalifikacijom i dodatnom edukacijom vlastitih radnika, no trend nedostatne radne snage već nas toliko zabrinjava da razmišljamo odakle ćemo je uvoziti, iz Indije, Kine, Ukrajine...? Ove godine povećali smo plaće radnika 15%, no uz činjenicu da najbolji najprije odlaze iz države, sve nam je teže popuniti smjene. Ne možemo naći ni djelatnika u prodaji s dobrim znanjem njemačkog jezika jer nam je Njemačka glavno tržište, dva dobra informatičara, 7-8 CNC majstora... Nudili smo i stipendije od 1000 kuna učenicima koji bi u požeškoj srednjoj školi upisali smjerove za tesare, automehaničare, strojare..., a mi bismo im osigurali radno mjesto, solidnu plaću i prijevoz. No ove se godine baš nitko nije javio. Zatvorimo li ijedan pogon, nikada ga više nećemo otvoriti, zato predlažemo smanjenje troškova rada, da nas država barem oslobodi davanja na 13. plaću radnicima.
Manuela Glavinić: država mora hitno smanjiti davanja
5) Strašno je to što nam se događa. Berača još i ima, to su uglavnom ljudi s kojima godinama radim, no skladištara i vozača kronično nedostaje. Upravo mi je jedan radnik u skladištu radio 42 sata u 9 dana i rekao da odlazi, a kad sam mu ponudila 1000 kuna plaće rekao je da ga je to sram uzeti. Voljela bih da država propiše koliko vrijedi satnica jednog skladištara koji slaže krumpir u skladištu, vozača, berača... jer ako ja sebi isplaćujem plaću od 5000 kuna, a mužu koji je vozač i ne izlazi iz kamiona 7000, kako me onda netko može ucjenjivati i za posao vozača tražiti 12 tisuća kuna ili za satnicu u skladištu 200 kuna?
Onda bi moj radnik na zemlji morao imati dnevnicu od 600 kuna. Ne podcjenjujem nikoga, no ako se nešto ne promijeni, ako država ne smanji davanja poslodavaca, svi ćemo staviti ključ u bravu. Mene radnik koji ima 6000 kuna plaće košta 8900 kuna s doprinosima državi.
6) Zbog nedostatka medicinskih sestara u Splitsko-dalmatinskoj županiji, oko 700 pacijenata godišnje ostane uskraćeno za uslugu zdravstvene njege i rehabilitacije u kući! Kronični manjak medicinskih sestara pogađa svih sedam zdravstvenih ustanova koji s HZZO-om imaju koncesijski ugovor u toj županiji, jednako kao i u ostalim dijelovima zemlje.
– Već godinu i pet mjeseci imamo taj problem, sestara nema! Nedostaje ih 30-ak za Split i okolicu, u mojoj ustanovi šest, ali i više kad treba pokriti bolovanja, rodiljske dopuste... Mladih uopće nema, a sestre koje rade uglavnom se bliže penziji. Mislila sam da će se nakon kraja školske godine javiti, pa nakon ljeta, ali javio se samo jedan fizioterapeut i njega smo zaposlili! Nemoguće da je svih 50-ak iz dva razreda otišlo u inozemstvo! A gdje su prvostupnice?!
HZZO je upućen u problem i zna da smo jednostavno prisiljeni odbijati pacijente. Ostajemo samo na hitnim intervencijama! – očajna je Ružica Obradović, vlasnica Ustanove za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju u kući Sano iz Splita.
.jpg)
