Višenamenski borbeni avion Su-30, univerzalni član familije Flankera

Izvor: TangoSix.rs, 11.Sep.2019, 08:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Višenamenski borbeni avion Su-30, univerzalni član familije Flankera

Jedan od najuspešnijih proizvoda ruske vazduhoplovne industrije u poslednjih 30 godina jeste dvomotorni srednjekrilni višenamenski borbeni avion Su-30. Tome svedoče podaci da je ovaj avion u tom periodu nabavilo 13 zemalja kojima je isporučeno ili su naručili preko 570 primeraka, mnogo više nego svi ostali ruski borbeni avioni zajedno a istovremeno je ruskoj vojsci isporučen 141 avion.
Da Su-30 ima još mnogo potencijala govori informacija da će sledeće godine >> Pročitaj celu vest na sajtu TangoSix.rs << za ruske vojne vazduhoplovne snage biti naručen dodatni broj ovih aviona (spominje se 30 aviona sa oznakom Su-30SMD) koji će imati motore i elektronsku opremu naprednijeg člana familije aviona Su-27, takođe višenamenskog Su-35S. Imajući u vidu postojeće narudžbine kao i to da ima još država zainteresovanih za njegovu nabavku, proizvodnja Su-30 je sasvim sigurno obezbeđena i u narednih nekoliko godina.
Rusija trenutno poseduje 113 Su-30SM i 20 Su-30M2. Narudžbine će se najverovatnije nastaviti, moguće već sledeće godine za 30 novih Su-30SMD / Foto: Žarko Skoko Takođe, Indija kao najveći korisnik aviona Su-30 u svetu ima potrebu za zamenom velikog broja borbenih aviona i povećanjem broja eskadrila koje bi mogli popuniti upravo Su-30 koji je glavni borbeni avion i oslonac njenog Ratnog vazduhoplovstva, je isto tako zainteresovana za dalji razvoj i unapređenje ovog aviona kako bi se maksimalno iskoristile njegove mogućnosti, na čemu je već i radila još od kako ga je uvela u naoružanje.
Na nastanak borbenog aviona Su-30 uticalo je nekoliko okolnosti koje su krajem 80-tih vladale u vazduhoplovnim snagama tadašnjeg Sovjetskog saveza koje su se tada suočile sa mnogo problema, pre svega kada je u pitanju protivvazduhoplovna odbrana. Na severu najveće države na svetu bilo je malo aerodroma, u jedinicama je bio nedovoljan broj aviona za komandovanje i kontrolu vazdušnog prostora. Istovremeno je broj borbenih aviona smanjivan a nove generacije su morale biti znatno sposobnije od prethodnih.
Sve to nateralo je inženjere u Opitno-konstrukcionom birou Suhoj da se pozabave konstruisanjem novog lovačkog aviona a zbog potrebe za brzim delovanjem, smanjenjem troškova kao i sposobnostima lovačkog aviona Su-27, odlučeno je da novi avion bude baziran na dvosedoj školsko-borbenoj verziji Su-27UB (NATO oznaka Flanker-C). Dvosed nije slučajno izabran jer je u eksploataciji jednosedog Su-27 zaključeno da je pilot previše opterećen jer u nekim situacijama mora istovremeno da manevriše i koristi sistem za upravljanje vatrom koji je postao složeniji a pritom se može desiti i da je do ulaska u zonu borbenih dejstava pilot prethodno iscrpljen dužinom trajanja leta, obzirom da Su-27 zbog svoje veličine ima veliku količinu goriva, samim tim i veliki dolet i borbeni radijus.
Zadnji kokpit Su-30 sa velikim prikazivačem taktičke situacije. Kod Su-30 je odlučeno da će iz prve kabine pilot kontrolisati vazduhoplov, naoružanje malog dometa i baviti se manevrisanjem u bliskoj borbi dok će pilot-operater iz druge kabine nadgledati vazdušnu situaciju, grupne borbene operacije i rešavati zadatke vazdušne borbe na srednjim i velikim daljinama. Tako je avion praktično postao leteće komandno mesto (negde nazvan i kao baražni lovac) a za to je zadnja kabina opremljena između ostalog i prikazivačem taktičke suituacije. Odlučeno je i da avion dobije sistem za dopunu gorivom u letu čime su dolet i borbeni radijus ograničeno samo psiho-fizičkom izdržljivošću posade.
Ispitivanje sistema za popunu gorivom u vazduhu kao i još nekih elemenata izvršeno je tokom 1987. i 1988. godine na dorađenoj letećoj laboratoriji T-10U-2 (T-10 je Suhojeva oznaka aviona Su-27) koji je predstavljao drugi opitni avion verzije Su-27UB. Nakon što su se uverili u mogućnosti poboljšanja borbenih sposobnosti aviona, konstruktori u Irkutskom avijacijskom zavodu (u to vreme Avijacijski zavod broj 39) koji je tada bio zadužen za proizvodnju dvoseda Su-27UB, pristupili su doradi dva opitna dvoseda, T-10U-5 i T-10U-6 koji su nakon dorada u OKB Suhoj označeni kao T10PU-5 (evidencijski broj 05 plavi, prvi let u jesen 1988.) i T-10PU-6 (evidencijski broj 06 plavi) a u fabrici kao Izdelije 10-4PU. Ovi avion, nezvanično označavani i kao Su-27PU su osim sistema za dopunu gorivom u vazduhu, dobili i nosi sistem za upravljanje vatrom, modernizovane komande leta kao i novi sistem za navigaciju. Zanimljivo da su nimalo lak zadatak integrisanja novih sistema u avion, stručnjaci Irkutskog zavoda uradili za samo šest meseci.
Na osnovu ispitivanja koja su bila uspešna, februara 1991. godine donesena je odluka o serijskoj proizvodnji aviona koji je dobio oznaku Su-30. Iako je odlučeno da proizvodnja počne 1992. radovi na prvih 10 aviona započeti su 1991. Prvi serijski avion fabričkog broja 01-01 poleteo je 14. aprila 1992. godine, dobio je evidencijski broj 596, septembra 1993. je predat OKB Suhoj gde je dobio oznaku 10PU-2. Takođe 1992. završen je i avion 597 a do oktobra 1996. još 6 aviona i to avioni sa evidencijskim brojevima 50-54 plavi i 56 plavi.
Drugi serijski Su-30 i danas se koristi kao leteća laboratorija. Prva dva aviona, 596 i 597, su prvo bili u sastavu akro grupe pilota Anatolija Kvočura iz Letno istraživačkog instituta koji nosi ime N.I. Gromova i svoj prvi nastup imali su na aeromitingu ‘’Mosaerošou 92’’. Avion sa ev. brojem 56 proizveden 1993. koji je prvo bio namenjen vojno vazduhoplovnim snagama Rusije, predat je OKB Suhoj. Preostalih pet serijskih aviona (50-54, proizvedeni u periodu od 1994. do 1996) je predato 54. gardijskom lovačkom puku, 148. Centra za borbenu primenu i preobuku letnog sastava u vazduhoplovnoj bazi Savaslejka.
U toku ispitivanja aviona, definisana je uloga Su-30. Osim za postizanje prevlasti u vazdušnom  prostoru i obuke pilota, avion je namenjen patroliranju na velikim daljinama, pratnju strategijskih bombardera, komandovanje i navođenje kao i radarsko nadgledanje. Avion je zadržao sve borbene i letne sposobnosti Su-27 a za razliku od njega imao je znatno veći dolet i borbeni radijus i mogućnost komandovanja borbenom grupom. To mu je pre svega omogućila nova oprema koju su činili sistem za dopunu gorivom u vazduhu, sistem za dalju navigaciju, oprema za komandovanje grupnim dejstvima i poboljšani sistem za održavanje života.
Jedan od prvih 5 serijskih Su-30 koji su isporučeni VVS Rusije između 1994. i 1996. Aeromiting Batajnica-97 / Foto: Živojin Banković Dolet sa unutrašnjim gorivom je iznosio 3600 km a pošto je dolet sa popunom goriva bio gotovo neograničen i zavisio je od izdržljivosti posade, u saradnji sa vojnomedicinskom službom definisano je da avion najviše može ostati u vazduhu 10 sati. Su-30 su tokom provere njegovih mogućnosti, obično na misije koje su trajale više sati ili su bili oko maksimalno dozvoljenog trajanja leta, leteli i bili umrežavani sa lovcima-presretačima MiG-31 kao i letećim radarskim sistemima A-50.
Kako ruska država usled teške ekonomske krize, tokom 90-tih godina, nije imala novca da nabavi veliki broj Su-30, OKB Suhoj je spas potražio u inostranstvu. Zbog toga je deo serijskih aviona pretvoren u leteće laboratorije za dalji razvoj novih varijanti a u međuvremenu se za avion zainteresovala Indija. Su-30 je tih godina, kako bi privukao pažnju mogućih kupaca izlagan i leteo je na nekoliko velikih međunarodnih aeromitinga u Rusiji i svetu, pre svega u zapadnoj Evropi. 1997. dva aviona nastupila su i na aeromitingu Batajnica-97, jedan avion je leteo a drugi bio izložen na statičkoj izložbi.
Leteće laboratorije i dalji razvoj verzija Prvi dorađeni Su-30 bio je avion sa ev. brojem 596 koji je vrlo brzo nakon predaje OKB Suhoj postao pokazni primerak izvozne verzije Su-30K a dobio je i novu maskirnu žuto-braon šemu farbanja kao i evidencijski broj 603. Ovaj avion je svoju međunarodnu premijeru imao 1994. godine na aeromitinzima FIDAE u Santijau, Čile, ILA u Berlinu i Farnborou, UK. Na FIDAE je učestvovao i 1998. goine, na ILA ponovo 1996. i iste godine na Farnborou. 2000. godine je prebačen u fabriku radi korišćenja u programu Su-30MKI a dorade nisu odrađene na zmaju aviona već samo što se tiče elektronske opreme. Ispitivanja tako dorađenog aviona sa oznakom Su-30I-7 počela su aprila 2001. Krajem 2004. godine njegova ispitivanja su završena a avgusta 2005. avion je postavljen kao spomenik u krugu fabrike u Irkutsku.
Drugi dorađeni avion bio je Su-30 sa ev. brojem 56 plavi na kome su, posle predaje OKB Suhoj 1993. godine započeli radovi na doradama, avion je dobio oznaku Su-30I-1 a marta 1997. ovaj primerak postao je T-10PMK-1 (MKI-1) u programu razvoja aviona Su-30MKI za Indiju. Njegova ispitivanja na zemlji su započeta maja 1997. godine, prvi let 1. jula iste godine. U drugoj fazi ispitivanja avion je dobio novu maskirnu šemu i evidencijski broj 01 plavi. Prvi međunarodni nastup imao je na Aero India 1998. godine a već na 1999. godine je izgubljen u udesu koji se 12. juna usled greške pilota dogodio na avio-salonu u Le Buržeu.
T-10PU-6 kao prototip T-10PMK-6 u programu Su-30MKI. Prvi prototip Su-30, T-10PU-5 ev. Broja 05 dostavljen je u OKB novembra 1995. godine a početkom 1999. dobio je opremu verzije koja je označena kao Su-30MKK koja je namenjena NR Kini i kao takav prvi put poleteo 9. marta 1999. Krajem januara 2001. avion je teško oštećen na poletno sletno stazi prilikom sletanja a 2006. je ponovo oštećen ovoga puta u radionici. Drugi prototip T-10PUU-6 06 je u periodu 1997-1998. dorađen u programu Su-30MKI u kome je postao Su-30I-6 (T-10PMK-6) sa novom maskirnom šemom i takođe ev. brojem 06 plavi. Kao takav svoj prvi let imao je 23. marta 1998.
U razvoju Su-30 korišćeno je još 8 aviona, prvi od njih je poleteo februara 1999., bio je to opitni primerak višenamenskog borbenog aviona koji je dobio oznaku Su-30KN i evidencijski broj 302 a njegova ispitivanja izvršena su u Ahtubinsku u periodu od 2000. do 2002. godine. Do 2014. godine najverovatnije se koristio za trenažu pilota fabrike u Irkutsku a nakon skoro pet godina pauze ponovo je primećen u vazduhu početkom aprila ove godine.
Shema na kojoj su objašnjene sve verzije Su-30 kao i to kako je trajao njegov razvoj. Treba naglastiti da se razvoj Su-30 odvijao u dva pravca, jednu familiju je OKB Suhoj razvijao u saradnji sa fabrikom IAPO (IAZ) u Irkutsku a druga se proizvodila u fabrici KnAAPO (KnAAZ) u Komsomolsku na Amuru. U KnAAPO je proizvođena jednostavnija verzija višenamenskog borbenog aviona Su-30MK a prvi naručilac bila je NR Kina. U okviru ovog programa prvi prototip sa oznakom Su-30MKK-1 ev. broja 501 plavi poleteo je 20. maja 1999. da bi kasnije bio dorađen u verziju Su-30MK2 a potom nakon 2007. godine korišćen za statička ispitivanja.
Drugi prototip Su-30MKK odnosno Su-30MK za NR Kinu. Kasnije je avion doveden na nivo Su-30MK2. I danas je u upotrebi / Foto: Aleksandar Milošević Sledeći prototip bio je Su-30MKK-2 ev. broja 502 beli koji je poleteo 15. septembra 1999. takođe dorađen na nivo Su-30MK2 a koga i danas firma “Suhoj“ koristi za pratnju, video i foto snimanje. U aprilu 2000. godine poletela su još dva aviona, prvi je bio Su-30MKK-3 ev. broj 503 plavi koji je kasnije korišćen i kao leteća laboratorija u programu razvoja radara N035 “Irbis’‘ za avion Su-35 (T-10BM) a drugi, Su-30MKK ev. broja 504 crni koji je povučen iz upotrebe 2006. godine da bi 2011. bio predat kompaniji “Suhoj“ koja ga je koristila u razvoju verzije Su-30M2 naručene za rusku vojsku. Kao M2 svoj prvi let je imao avgusta 2013. a i danas se koristi kao trenažni avion i za ispitivanje resursa.
26. novembra 2000. godine poleteo je Su-30I-5 sa evidencijskim brojem 05 plavi koji je proizveden od zmaja aviona Su-27UBK (izvozni Su-27UB). To je prvi predserijski Su-30MKI a krajem decembra 2004. na njemu su započeli radovi kako bi se doradio u okviru programa Su-30MKM (MKM-2) koji je naručila Malezija. Kao MKM avion je imao svoj prvi let 23. maja 2006. a avion je leteo sve do kraja 2010. godine. Potom je 2014. godine postavljen kao spomenik u krugu fabrike IAZ u Irkutsku.
Prototip Su-30I-2 takođe korišćen u programu Su-30MKI. U programu Su-30MKI upotrebljavana su još dva aviona, prvi, Su-30I-4 ev. broja 04 plavi koji je proizveden takođe iz aviona Su-27UBK poleteo je 1. marta 2001. godine. Krajem 2004. započela je dorada u programu Su-30MKI i nakon toga je prvi let obavljen 9. juna 2006. Nakon 2007. godine predat je Sibirskom naučno-istraživačkom avijacijskom institutu koji nosi ime S.A. Čapljigina gde je služio za statička ispitivanja. Prvi let poslednjeg letećeg prototipa Su-30 izvršen je 5. avgusta 2001. kada se u nebo vinuo Su-30I-2 ev. broja 02 plavi koji je svoju letačku karijeru završio 2010. godine nakon čega je decembra iste godine prebačen u fabriku u Irkutsk gde je danas uskladišten na otvorenom.
Lovci Su-30K RV Indije. Prva veća serija proizvedena je između 1996. i 1999. godine kada je sa proizvodnih traka iz Irkutska izašlo 18 aviona Su-30K za Indiju koja je bila prvi strani korisnik i koja je prethodno od 1994. ispitivala i pregovarala sa Rusijom oko kupovine Su-30. Ugovor za nabavku 40 aviona (8 Su-30K i 32 Su-30MKI) vredan 1,462 milijarde dolara potpisan je 30. novembra 1996. dok je ugovor za još 10 Su-30K potpisan 18. decembra 1998. Odlučeno je da se do završetka razvoja višenamenskog borbenog aviona Su-30MKI uvede u naoružanje 18 lovaca Su-30K dok su preostala 32 bila Su-30MKI čija je isporuka započela 2002.
Angolski Su-30KN prilikom prve isporuke aviona. Svi Su-30K su kasnije zamenjeni za isti broj Su-30MKI a svih 18 Su-30K je 2011. godine vraćeno Rusiji koja ih je odmah uputila u 558. remontni zavod u Baranovičima, Belorusija. Dve godine kasnije sa Angolom je sklopljen ugovor za 12 Su-30K od kojih je poslednji isporučen aprila ove godine a zvanično je saopšteno da su avioni modernizovani i da nisu više samo lovci već višenamenski borbeni avioni pa se smatra da su dovedeni na nivo Su-30KN (prema nekim informacijama na nivo približan Su-30SM).
Familija Su-30MKI, MKM i MKA Indiji su u prvo vreme isporučivani avioni u tri verzije koje su se pre svega razlikovale u mogućnostima radara i naoružanju. Prva partija od 10 aviona isporučena leta 2002. označena je kao Su-30MKI MK I, druga partija od 12 aviona koja je stigla 2003. bili su Su-30MKI MK II a pune sposobnosti dostignute su verzijom Su-30MKI Mk III na čiji nivo su kasnije dorađeni svi ranije isporučeni Mk I i Mk II. Prvih 10 Mk III stigli su decembra 2004. Decembra 2000. Indija je potpisala ugovor za licencu proizvodnju 140 Su-30MKI  u 4 proizvodne faze, u prvoj fazi indijska kompanija HAL Nasik je samo sklapala avione od setova delova koji su stizali iz Rusije, u drugoj i trećoj fazi je iz Rusije stizao deo setova delova da bi od 2013. započela četvrta faza u kojoj je Indija proizvodila oko 50 procenata delova aviona. Prvi avion sklopljen u Indiji poleteo je 2004. godine.  2007. godine naručeno je još 40 aviona za 1,6 milijardi dolara a 2012. još 42 za čak 4,3 milijarde dolara. Tako je ukupan broj nabavljenih Su-30 narastao na 272, a poslednjih 12 aviona će izaći iz fabrike krajem 2020. godine. Do danas je u udesima izgubljeno 10 Su-30MKI.
2018. u RV Indije se nalazilo 249 aviona koji su popunjavali 11 eskadrila i to: 8. eskadrila “Eight Pursuits“ i 24. eskadrila “Hawks“, 15. puka, baza Bareili, 102. eskadrila “Trisonics“, 14. puka, baza Čabua, 220. eskadrila “Desert Tigers“ i 221. eskadrila “Valiants“, 34. puka, baza Halvara, 31. eskadrila “Lions“, 32. puka, baza Džodpur, 20. eskadrila “Lightning“ i 30. eskadrila “Rhinos“, 2. puka, baza Pune/Lohegaon, 15. eskadrila “Flying Lances“, 45. puka, baza Sirsa, 2. eskadrila “Winged Arrows“ i 106. eskadrila “Lynx“, 11. puka, baza Tezpur. U bazi Tandžavur nalazi se detašman eskadrila, 47. puka.
Indijski Su-30MKI u ulozi tankera sa avionom Mirage-2000. Su-30MKI je za razliku od Su-30 i Su-30K značajno unapređena i modernizovana verzija koja nije samo lovac već je to pravi višenamenski borbeni avion koji osim na ciljeve u vazduhu može dejstvovati vođenim ubojnim sredstvima i na ciljeve na kopnu i moru. Odlikuju ga motori koji imaju vektorisani potisak, dodatne pokretne horizontalne uzgonske površine odnosno kanardi kao i 12 umesto 10 podvesnih tačaka za ubojna sredstva i drugi spoljašnji teret. Ova varijanta polsužila je kao osnova za razvoj i drugih izvoznih verzija, poput Su-30MKM za Maleziju i Su-30MKI(A) (Su-30MKA) za Alžir kao i za Su-30SM koji je uveden u naoružanje ruskih Vazdušno-kosmičkih snaga.
Projekcije aviona familije Su-30MKI, MKM, MKA, SM. Indija je od početka tražila određene izmene na avionu, pre svega kada se radi o elektronskoj opremi. Tako indijski Su-30MKI imaju ugrađen izraelski gornji elektrooptički prikazivač (HUD) Elbit Su 967 ili francuski Sextant VEH3000, indijski prikazivački sistem Samtel HAL Display System (SHDS) koji se sastoji od šest donjih prikazivača (MFD) dimenzija 127×127 mm i jedan MFD dimenzija 152×152 mm, indijski prikazivački sistem na kacigi pilota (HMD) SHDS Topsight-I baziran na tehnologiji francuske kompanije Thales, izraelski nišansko-navigacijski kontejner Rafael Litening, francuski sistem satelitske navigacije SAGEM Sigma-95, indijski signalizator radarskog ozračenja DRDO Tarang, izraelski ometač Elta EL/M-8222. Takođe tu je i kontejner Cobham 754 koji omogućuje da avion nosač skluži kao leteći tanker za pretakanje goriva u vazduhu.
Višenamenski višemodni PESA radar N011M Bars / Foto: IAZ Glavni senzor Su-30MKI kao i verzija MKM, MKA i SM jeste višenamenski digitalni višemodni PESA (Passive Electronically Scanned Array) radar N011M Bars koji radi u X opsegu koji u sebi sadrži i sistem svoj tuđ (IFF) koji radi u L opsegu. Maksimalni domet u osmatračkom modu je 400 km, može pratiti ciljeve na daljinama do 200 km u prednjoj i 60 km u zadnjoj polusferi a cilj veličine lovca MiG-29 može otkriti na daljini od 140 km iz prednje i 60 km iz zadnje polusfere. Radar istovremeno može da prati 15 ciljeva u vazduhu i omogućuje istovremen napad na njih 4. Što se tiče ciljeva na kopnu/moru omogućuje mapiranje terena realnim snopom, sa doplerskim suženjem snopa, sa sintetizovanim otvorom, potom istovremeno praćenje dva cilja u pokretu, grupu tenkova može otkriti na daljini do 50 km, brod klase razarača na daljini do 150 km i železnički most na daljini do 120 km. Treba napomenuti da su Indijci u radare na svojim avionima naknadno ugrađivali svoje kompnente.
Drugi važan senzor jeste elektrooptički sistem UOMZ OLS-30 koji poseduje infracrveni uređaj za traganje i praćenje kao i laserski daljinomer. Maksimalni domet sistema je 90 km u zadnju polusferu cilja a može se koristiti i za napade na ciljeve na kopnu/moru. Ugao zahvata iznosi 60 stepeni a po elevaciji +60 i -15 stepeni.
Pogonsku grupu čine dva turboventilatorska motora Ljuljka Saturn AL-31FP potiska od po 74,8 kN na režimu maksimal i maksimalno od po 122,5 kN pri dodatnom sagorevanju. Izduvnici motora mogu se pokretat pod uglom +/-15 stepeni po elevaciji brzinom 30 stepeni u sekundi, izduvnici kada nisu u funkciji stoje pod uglom od 32 stepena u odnosu na uzdužnu osu motora. Životni vek AL-31FP je 3000 sati naleta a međuremontni rok iznosi 1000 sati. Licencnu proizvodnju osvojila je indijska kompanija HAL Koraput.
Maležanski Su-30MKM u letu. Deo sistema aviona Su-30MKM od kojih velika većina francuske i južnoafričke proizvodnje. Kao što smo već napomenuli iz aviona Su-30MKI razvijeno je još verzija kako za izvoz tako i za ruske oružane snage. Jedna od njih je i Su-30MKM za Maleziju. Još avgusta 2003. Malezija je sa Rusijom potpisala ugovor vredan 900 miliona dolara za 18 aviona Su-30MKM od kojih je prvi poleteo 19. maja 2007. Prva dva aviona isporučena su juna 2007. a poslednji avgusta 2009. Svi avioni danas lete u sastavu 11. eskadrie u vazduhoplovnoj bazi Gong Kedak.
Su-30MKM se od indijskog MKI razlikuje pre svega po elektronskoj opremi. Ugrađen je francuski elektrooptički gornji prikazivač (HUD) firme Thales a ista firma je isporučila i navigacijski sistem NAVFLIR (Navigation Forward Looking Infra-red) kao i sistem svoj-tuđ (IFF). Takođe na avion je integrisan i francuski nišansko-navigacijski kontejner Thales Damocles. Južnoafrička kompanija SAAB Avitronics obezbedila je sistem za upozorenje o približavanju rakete (Missile Approaches Warning System – MAWS) MAW-300 kao i laserski senzor za upozorenje LWS-310 (Laser Warning Sensor – LWS). Na krajevima krila Su-30MKM miože poneti ruske sisteme za protivelektronska dejstva KNIRTI SAP-518 a zadržan je ruski signalizator radarskog ozračenja L-150 Pastelj.
Alžirski Su-30MKA prima gorivo od leteće cisterne Il-78MK. Još jedna varijanta izvedena od indijskog Su-30MKI jeste Su-30MKI(A) za Alžir (označena i kao Su-30MKA) gde je oprema izraelske proizvodnje zamenjena ruskom. Deo opreme je isti kao na malezijskom Su-30MKM od koga je preuzet francuski HUD, francuski navigacijski sistem NAVFLIR kao i nišansko-navigacijski kontejner Damocles. Preuzet je i laserski senzor za upozorenje (Laser Warning Sensor – LWS) LWS-310 južnoafričkog SAAB Avitronics a ista firma je obezbedila sistem za upozorenje o približavanju rakete (Missile Approaches Warning System – MAWS) MAW-300 kao i signalizator radarskog ozračenja RWS-50. Komunikacijski sistem je nemačkog proizvođača Rohde & Schwarz a od sistema za protivelektronska dejstva tu je ruski SAP-518.
Alžir je marta 2006. potpisao ugovor za nabavku 28 Su-30MKA, 2010. naručeno je još 16 aviona a potom aprila 2015. još 14 primeraka. Prvi Su-30MKA poleteo je 23. jula 2007., iste godine započela je obuka alžirskih pilota a prve isporuke započete su decembra 2007. Avioni iz poslednjeg ugovora su isporučeni tokom 2016. i 2017. godine. Alžirski Su-30 danas lete u sastavu 12. lovačkog puka koji ima četiri eskadrile na tri različita aerodroma i to: 121. lovačku eskadrilu u bazi Ain Beida, 122. lovačku eskadrilu u bazi Ouargla, 123. lovačku eskadrilu u bazi Tamanraset/Aguenar-Hadj Bej Ahamok i 124. lovačku eskadrilu u bazi Reggan.
Plan zamene stranih sistema Su-30SM uređajima ruske proizvodnje. Rusija je za svoje potrebe uvela u naoružanje Su-30SM koji je deo familije Su-30MKI, MKM i MKA. Zanimljivo je da su od izvoznih verzija preuzeti neki sistemi zapadne proizvodnje, kao što su francuski HUD Thales HUD 3022, donji višenamenski prikazivači Leonardo SMD-55, francuski sistem satelitske navigacije SAGEM Sigma-95 i navigacijski sistemi Thales TLS-2020 i NC-12E (TACAN). Trenutno se radi na tome da se pomenuti sistemi zapadne proizvodnje zamene domaćim, ruski HUD je tipa IKŠ-1KI-1, višenamenski donji prikazivači su MFI-66, sistem satelitske navigacije BINS-SP-2 i navigacijski sistemi VIM-95 i VND-94. Ukrajinski nišan na kacigi pilota Sura menja se domaćim NSC-T-03. Na Su-30SM ugrađen je i signalizator radarskog ozračenja L-150-30 Pastelj a od sistema za protivelektronska dejstva tu je SAP-518M. Umesto njega može se dobiti sistem za PED L-420 Hibinji-U.
Prednji kokpit Su-30SM. Zadnji kokpit Su-30SM. Prvi Su-30SM poleteo je 21. septembra 2012. a prva dva naručena aviona predata su VKS Rusije 22. novembra iste godine. Prethodno je marta iste godine potpisan ugovor za prvih 30 aviona, a potom u decembru za još 30. Za Mornaričku avijaciju (MA VMF) je prvi ugovor potpisan u decembru 2013. za 5 aviona a drugi septembra 2014. za još 7 komada. Usledio je zatim 2015. godine još jedan ugovor za 8 aviona za Mornaricu a 2016. za još 28 primeraka za VKS i 8 za Mornaricu što čini ukupne narudžbine od 116 aviona od kojih 88 za VKS i 28 za MA VMF a od tog broja ostala su da se isporuče još samo dva aviona. Su-30SM je zvanično uveden u naoružanje 12. januara 2018.
Jedini udes ruskog Su-30SM dogodio se 3. maja 2018. kada se mornarički avion koji je bio baziran na aerodrom Hmejmim u Siriji, usled greške člana posade srušio nedaleko od sirijske obale. Su-30SM su u Siriji bazirani od početka ruske intervencije septembra 2015. godine uglavnom kao lovačka zaštita bombarderima i jurišnicima. Obično je tamo bilo stacionirano 4 aviona iz sastava VKS ali su svoj doprinos dali i piloti Mornaričke avijacije sa bar jednim boravkom u Hmejmimu sa nekoliko aviona.
Ruski mornarički Su-30SM su sa donje strane ofarbani maskirno / Foto: Žarko Skoko Prvih nekoliko novih aviona ušlo je u sastav 929. državni letno-ispitni centar na aerodromu Ahtubinsk kao i u 4. centar za borbenu primenu i preobuku letačkog sastava, vazduhoplovna baza Lipeck-2. Su-30SM je u VKS Rusije u dva puka zamenio lovce MiG-29 starijih verzija. Prvi za prenaoružavanje bio je 120. mešoviti avijacijski puk, 303. mešovite avijacijske divizije, 11. armije, Dalekoistočne vojne komande vazduhoplovna baza Čita-Domna gde se nalaze dve eskadrila Su-30SM. Potom je avion ušao u naoružanje 31. lovačkog avijacijskog puka, 1. gardijske mešovite avijacijske divizije, 4. armije, Južne vojne oblasti na aerodromu Miljerovo gde su bazirane takođe dve eskadrile.
Treći puk VKS koji je primio veći broj Su-30SM jeste 14. gardijski lovački avijacijski puk, 105. mešovite divizije, vazduhoplovna baza Kursk-Halino, 6. armije, Zapadna vojna oblast gde su ovi avioni nadopunili višenamenske borbene avione MiG-29SMT i UBM. Manji broj Su-30SM predat je jednoj eskadrili 22. lovačkog puka, 303. mešovite avijacijske divizije, 11. armije, Dalekoistočne vojne komande u bazi Centraljnaja Uglovaja kao i jednoj eskadrili 23. lovačkog puka, 303. mešovite avijacijske divizije, 11. armije, Dalekoistočne vojne komande u bazi Džomgi, Komsomolsk na Amuru.
Akro-grupa “Ruski vitezovi“ zamenila je svoje avione Su-27 za Su-30SM 2016. godine / Foto:  Žarko Skoko Treba napomenuti da se Su-30SM u eskadrilama 22. i 23. puka koriste za obuku pilota borbenih aviona Su-35S kojima su te eskadrile primarno naoružane. Još jedna eskadrila koja je počela da prima Su-35S će najverovatnije dobiti i Su-30SM a reč je o 790. lovačkom avijacijskiom puku, 105. mešovite avijacijske divizije, 6. armije, Zapadne vojne oblasti, baza Hotilovo. Takođe ruska lovačka eskadrila 3624. vazduhoplovne baze Erebuni u Јermeniji bi u narednom periodu mogla da zameni svoje MiG-ove 29 avionima Su-30SM. Akro-grupa ‘’Ruski vitezovi’’, u sastavu 237. gardijskog centra za prikaz borbene tehnike na aerodromu Kubinka, je počevši od oktobra 2016. primili 8 Su-30SM.
Svoje prve avione Mornarička avijacija je dobila 2014. godine kada su avioni stigli u 859. centar za borbenu primenu i preobuku letačkog sastava, baza Jejsk. Potom su isti avioni predati jednoj eskadrili 43. samostalnog mešovitog jurišnog avijacijskog puka na aerodromu Novofedorovka-Saki u sastavu Crnomorske flote. Od ostalih mornaričkih jedinica Su-30SM su primili 4. samostalni gardijski mornarički jurišni puk, 132. mešovite avijacijske divizije, Baltičke flote, baza Černjahovsk kao i 279. samostalni palubni lovački puk na aerodromu Severomorsk-3, Severna flota.
Kazahstanski Su-30SM sa lanserima B-13L nevođenih raketa S-13 kalibra 122 mm. Korisnik verzije Su-30SM je u aprilu 2015. godine postao i Kazahstan kada je dobio prva 4 aviona koji su naručeni 2014. godine. 2015. je potpisan ugovor za još 8 avona a krajem decembra 2016. isporučena su još dva primerka, krajem decembra 2017. još dva a eskadrila 604. vazduhoplovne baze Taldi-Kurgan kompletirana je dolaskom još 4 aviona decembra 2018. Avgusta 2017. Kazahstan je naručio još 12 Su-30SM sa rokom isporuke od tri godine (po 4 aviona godišnje) a smatra se da će ukupne nabake iznositi 36 aviona.
Juna 2017. godine zvanično je saopšteno da je Belorusija usaglasila sa Rusijom ugovor o kupovini 12 Su-30SM vrednih 600 miliona dolara koji će biti isporučeni u više partija. Prva dva aviona primećena su u pogonu IAZ u Irkutsku sredinom avgusta ove godine. Početkom ove godine u ruskim medijima se pojavila informacija da će još jedna članica ODKB-a nabaviti Su-30SM i da je to Jermenija. Ta pisanja potvrđena su iz jermenskog ministarstva odbrane početkom februara kada je najavljena kupovina 4 aviona koji bi mogli biti isporučeni 2020.
Na aeromitingu i avio-salonu Singapore Airshow ruska vazduhoplovna industrija je u vidu makete prvi put predstavila izvoznu verziju Su-30SME koja je bazirana na ruskom Su-30SM. Prvi korisnik ove varijante biće Mjanmar koji je januara 2018. potigao dogovor sa Rusijom o isporuci 6 aviona koji bi mogli biti isporučeni u periodu 2019-2020.
Verzije Su-30MK, MK2, MKK, MK2V, MKV Kao što smo već napomenuli, razvoj Su-30 kretao se u dva pravca a jedan od njih je razvoj verzija koje su proizvođene u fabrici KnAAZ u Komsomolsku na Amuru. Reč je o višenamenskom borbenom avionu Su-30MK koji za razliku od familije Su-30MKI/MKA/MKM/SM nema kanarde, motore sa vektorisanim potiskom (umesto njih ima obične AL-31F) a tu je i elektronska oprema skromnijih mogućnosti.
Projekcije aviona familije Su-30MK, MK2, MKK; MK2V, MKV. Uočljivi su vertikalni stabilizatori koji imaju veću visinu nego na avionima verzija MKI, MKM, MKA. Iz Su-30MK je posebno za NR Kinu razvijen Su-30MKK, prvi ugovor za 38 aviona vrednih 1,8 milijardi dolara potpisan je krajem 1996. godine. Prvih 10 aviona isporučeno je decembra 2000. godine, potom 9 primeraka aprila 2001., 10 avgusta iste godine i preostalih 9 u decembru.
Jula 2001. Kina je naručila još 38 Su-30MKK, 19 primeraka isporučeno je avgusta 2002. godine a preostalih 19 decembra iste godine. Ugovor za 24 unapređena Su-30MK2 namenjenih vazduhoplovnim snagama kineske Ratne mornarice potpisan je 2003. godine a svi avioni su isporučeni tokom 2004. godine. Postoji podatak da se jedan avion srušio zbog tehničkog kvara nakon čega je Rusija Kini isporučila još jedan avion besplatno kao zamenu za izgubljeni primerak.
Kineski Su-30MKK sa domaćim nišansko-navigacijskim kontejnerom KG600. Kineski Su-30MKK danas lete u sastavu 85. vazduhoplovne brigade koja se nalazi pod komandom baze Fužou a bazirani su na aerodromu Kužou. Tu je potom 9. vazduhoplovna brigada, pod komandom baze Šangaj, aerodrom Vuhu, zatim 54. vazduhoplovna brigada, Južne komande, 6. vazduhoplovna brigada pod komandom baze Nanjing, aerodrom Suiksi, 172. vazduhoplovna brigada, baze za ispitivanje i obuku, aerodrom Cangžou. Mornarički Su-30MK2 raspoređeni su u 10. vazduhoplovni puk, 4. divizije, baza Feidong (imaju i detašman u bazi Huangjan). U udesima je do sada izgubljeno nekoliko aviona a na osnovu Su-30 Kina je konstruisala svoj višenamenski borbeni avion J-16.
Nišanski sistem Sura ukrajinske firme Arsenal na kacigi pilota familije aviona Su-27 i Su-30. Za razliku od verzija Su-30MKI/MKM/MKA, prvi Su-30 imali su obične radare N001 Mječ dometa 100 km za cilj veličine lovca (prednja polusfera-PPS) i  140 km za cilj veličine bombardera (u PPS), izvozni Su-30K imali su N001E a varijanta Su-30MK (MKK za NR Kinu) poseduje radar Tihomirov N001VE dometa do 150 km za cilj veličine lovca (PPS) i 300 km za cilj veličine bombardera (PPS) koji istovremeno može da prati 10 ciljeva i omogućuje istovremen napad na dva cilja u vazduhu raketama RVV-AE (R-77). Verzija Su-30MK2 ima poboljšani N001VEP koji osim što istovremeno prati 10 najopasnijih ciljeva u vazduhu omogućuje istovremen napad na 4 cilja takođe raketama vazduh-vazduh R-77.
Kinezi su vrlo brzo nakon prijema prvih aviona započeli sa doradama, pre svega kada je reč o elektronskoj opremi. Na avione su integrisali opremu kineske proizvodnje i to HUD, C3 sistem, prikazivače MFD, sistem za protivelektronska dejstva BM/KG300G, izviđački kontejner KZ900, nišansko-navigacijski kontejner KG600.
Indonežanski Su-30MK2 primaju gorivo od leteće cisterne KC-130. Jedna od država koja je dugo godina nastojala da nabavi Su-30 jeste Indonezija. Planovi da se tokom 90-tih godina kupi 20 Su-30 nisu realizovani a prva dva aviona u varijanti Su-30MK naručena su tek 2003. Njihova isporuka izvršena je septembra iste godine a sledeća tri aviona verzije Su-30MK2 naručena su tek 2008. i isporučeni su januara 2009. Sledećih 6 Su-30MK2 naručeno je 2012. za 470 miliona dolara, dva aviona su isporučena marta 2013, dva maja meseca iste godine i dva u septembru. Prva dva Su-30MK iz 2003, godine su se između marta 2017. i jula 2019. nalazila na remontu u 558. remontom zavodu, Baranoviči, Belorusija gde su dovedeni na nivo Su-30MK2. Indonežanski avioni nalaze se u sastavu 11. avijacijske eskadrile ‘’The Thunder’’, 5. avijacijskog puka, baza Ujung Pandang/Hasanudin.
Venecuelanski Su-30MK2V naoružan protivradarskim raketama H-31P, raketama vazduh-vazduh R-73, R-27 i R-77. Venecuela je 2006. godine sa Rusijom potpisala ugovor vredan oko 1,6 milijardi dolara za isporuku 24 višenamenska Su-30MK2V (verzija Su-30MK2 za Venecuelu). Osim aviona u paket je ušla obuka, rezervni delovi, logistika i naoružanje. Prva dva aviona isporučena su 29. novembra 2006, do kraja godine još dva, 4 aviona u aprilu 2007., dva u junu iste godine, još po dva u oktobru, novembru, decembru. U 2008. godini isporučeno je 8 aviona, i to po dva u aprilu i maju, i 4 u julu. Venecuelanski avioni primećeni su da lete sa sistemima za protivelektronska dejstva  L005 “Sorbcija-S’‘.
Poslednja dva Su-30 proizvedena u fabrici KnAAZ, vijetnamski Su-30MK2V. Vijetnam je nabavio ukupno 36 Su-30MK2 (označeni nezvanično i kao Su-30MKV) a prva 4 aviona su naručena 2003. godine, i isporučena 25. novembra 2004. Sledećih 8 aviona naručeno je tek 2008., prva  dva su stigla decembra 2010, dva januara 2011 i 4 juna iste godine. Potom je 2010. sklopljen ugovor za još 12 primeraka, iz tog ugovora 4 su isporučena januara 2012, jedan u aprilu iste godine, dva u maju, tri u septembru, dva u decembru. Poslednji ugovor za još 12 aviona potpisan je 2013. da bi prva 4 Su-30MK2 bila isporučena decembra 2014, potom dva u avgustu 2015. godine, dva u januar 2016., dva februara iste godine i poslednja dva u aprilu 2016. kada je u fabrici KnAAZ prestala proizvodnja aviona Su-30 a po odluci donesenoj još februara 2015.
U sastavu RV DR Vijetnama Su-30 se nalaze u naoružanju 923. lovačko-bombarderskog puka, 371. divizije vazduhoplovnih snaga, baza Bai Thuong, potom 935. lovačko-bombarderskog puka, 370. divizije vazduhoplovnih snaga, baza Bien Hoa i 927. lovačko-bombarderskog puka, 371. divizije vazduhoplovnih snaga, baza Kep.
Su-30MK2 RV Ugande u letu. Druga afrička država koja je nabavila Su-30 jeste Uganda koja je 2010. sklopila ugovor vredan čak 635 miliona dolara za isporuku samo 6 Su-30MK2. Dva aviona isporučena su jula 2011, dva oktobra iste godine i poslednja dva juna 2012. Lete u sastavu Eskadrile Su-30, vazduhoplovne baze Entebe na vojnom delu istoimenog međunarodnog aerodroma.
Prvenstveno za zamenu dvoseda Su-27UB i to u jedinicama koje su naoružane modernizovanim lovcima Su-27SM i SM3, Rusija je 2009. odlučila da nabavi avione u varijanti Su-30M2 koji predstavlja rusku verziju aviona Su-30MK2. Prvi ugovor za 4 aviona sklopljen je avgusta 2009. na Međunarodnom avio-kosmičkom salonu MAKS. Dva aviona isporučena su decembra 2010. a druga dva 2011. godine. Drugi ugovor za još 16 Su-30M2 potpisan je krajem decembra 2012. a isporuke su tekle sledećim redosledom: dva decembra 2013, dva januara 2014, 4 jula 2014, dva oktobra 2014, jedan novembra 2014, tri decembra 2015 i dva aprila 2016.
Su-30M2 VKS Rusije za čije potrebe je nabavljeno 20 ovakvih aviona. Su-30M2 su dobile eskadrile 22. lovačkog puka, 303. mešovite avijacijske divizije, 11. armije, Dalekoistočne vojne komande u bazi Centraljnaja Uglovaja, 23. lovačkog puka, 303. mešovite avijacijske divizije, 11. armije, Dalekoistočne vojne komande u bazi Džomgi, Komsomolsk na Amuru, 3. garidijski mešoviti avijacijski puk, 1. gardijske mešovite divizije, 4. armije, Južne vojne komande, baza Krimsk i 38. lovački avijacijski puk, 27. mešovite avijacijske divizije, 4. armije, Južne vojne komande, baza Beljbek na Krimu. Su-30M2 je zvanično uveden u naoružanje 3. aprila 2017. godine.
Jedan Su-30 u osnovnoj verziji, evidenicjkog broja 68 crveni (bivši 50 plavi, proizveden aprila 1994.) čiji je remont završen maja ove godine koristi 4. centar za borbenu primenu i preobuku letačkog sastava, vazduhoplovna baza Lipeck-2. Na krugu 275. avijacijskog remontnog zavoda u Krasnodaru nalaze se još 4 aviona i to 51 plavi, 66 crveni (bivši 53 plavi), 67 crveni (bivši 52 plavi) i 69 crveni (bivši 54 plavi). Sa aerodroma Žukovski, u okviru Letno-istraživačkog instituta koji njosi ime I. I. Gromova, leti leteća laboratorija Su-30LL ev. broja 597 (jedno vreme bio 02 plavi).
Pukovnik RV i PVO Vojske Jugoslavije Mirčeta Jokanović sa tada opitnim pilotom KnAAPO Sergejom Bogdanom neposredno pred let u Su-30 juna 2000. godine / Foto: Svetozar Jokanović Za nabavku Su-30 je bilo i još uvek je zainteresovano mnogo zemalja. Još od 90-tih godina pa sve do danas kao mogući korisnici spominjali su se Bangladeš, Egipat, Irak, Iran, Libija, Peru, Sudan, Šri Lanka, Uzbekistan, zanimljivo da je ovaj avion bio na proceni u Grčkoj a za ovaj avion je interes pokazala i nekadašnja Savezna Republika Jugoslavija. Za sada je realno da u bliskoj budućnosti ugovor za jednu eskadrilu (najverovatnije 12 aviona) potpiše Uzbekistan. Iran ima veliku potrebu za zamenom svojih zastarelih borbenih aviona a u medijima su se pojavljivale informacije da bi ova zemlja mogla nabaviti čak 160 aviona Su-30SME.
Naoružanje Su-30 čini širok spektar ubojnih sredstava za dejstvo po ciljevima u vazduhu, na kopnu i moru. U desni strejk aviona ugrađen je jednocevni top 9A4071K (GŠ-30/1) kalibra 30 mm sa borbenim kopletom od 200 granata. Za dejstvo po ciljevima u vazduhu tu su infracrveno samonavođene rakete vazduh-vazduh R-73 (za izvoz R-73E) i R-73L (i R-73EL) dometa do 40 km kao i novije R-74 i izvozne RVV-MD.
Ispitivanje indijske rakete vazduh-vazdub srednjeg dometa Atsra na avionu Su-30MKI. Za vazdušnu borbu van vizuelnog dometa tu su inercijalno i poluaktivno radarski samonavođene rakete R-27R (za izvoz R-27R1) dometa do 60 km u PPS cilja i R-27ER (ER1) dometa 110 km u PPS cilja, zatim infracrveno samonavođene R-27T (T1) dometa 50 km u ZPS cilja i R-27ET (ET1) dometa 90 km u ZPS cilja, inercijalno/aktivno radarski samonavođene rakete R-77 (i izvozne RVV-AE) dometa 80 km i R-77-1 odnosno izvozne RVV-SD dometa do 110 km. Indijci su na svoje Su-30MKI integrisali njihovu inercijalno i akrivno radarsko samonavođenu raketu vazduh-vazduh Astra dometa do 110 km u prednju polusferu cilja.
Venecuelanski primerak naoružan krstarećim raketama H-59M i protivradarskim H-31P. Ispitivanje modela rusko-indijske protivbrodske rakete rakete BrahMos. Raketno naoružanje vazduh-zemlja čine televizijski vođene H-29T dometa 10 i H-29TE dometa 30 km, komandno i televizijski vođene H-59M ’’Ovod-M’’ dometa 120 km za koje avion nosi specijalni kontejner APK-9M koji služi za navođenje. Dejstvo po brodovima omogućeno je integracijom aktivno radarski samonavođenih protibrodskih raketa H-31A dometa 66 km i H-31AM dometa do 160 km. U zadacima suzbijanja i uništavanja neprijateljske PVO koriste se protivradarske rakete H-31P dometa 110 km i H-31PM dometa 250 km. U saradnji Rusije i Indije razvijena je i protivbrodska krstareća raketa PJ-10 BrahMos sa kombinovanim inercijalnim, satelitskim vođenjem i aktivnim radarskim samonavođenjem dometa do 400 km. Na svoje Su-30MKI Indija je integrisala i izraelske laserski vođene bombe Griffin a ove godine je na ovom tipu aviona prvi put testirana indijska protivradarska raketa NGARM (New Generation Anti-Radiation Missile).
Od ostalog naoružanja vazduh-zemlja tu su 20-cevni saćasti lanseri B-8M1 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm, 5-cevni lanseri B-13L nevođenih raketa S-13 kalibra 122 mm, kontejneri 0-25-L sa nevođenim raketama S-25 kalibra 266 mm. Arsenal preciznih bombi čine televizijski vođene KAB-500Kr, KAB-500OD i KAB-1500Kr. Od nevođenih bombi avion može poneti sve vrste ruskih bombi kalibra od 100 do 1500 kg. Naoružanje se kači na 12 podvesnih tačaka i to 4 podtrupne (dva između gondola i dva ispod gondola motora), 6 potkrilnih i dve ispod krajeva krila na koje idu samo rakete vazduh-vazduh R-73 a na krajeve krila se mogu postaviti kontejneri sa sistemima za protivelektronska dejstva. Iako postoji ograničenje mase ubojnih sredstava od 8000 kg, na ispitivanjima je Su-30 nosio i koju tonu više.
Indijski Su-30MKI prilikom lansiranja rakete vazduh-zemlja H-29T. Nova unapređena verzija koja je još uvek nezvanićno označena kao Su-30SMD će osim motora AL-41F-1S (izdelije 117S) sa aviona Su-35S, moguće i radara N035 Irbis sa istog aviona, dobiti i novo naoružanje. Spominje se laserski vođena bomba KAB-250LG a za očekivati je i da će biti ponuđene i potpuno nova modularna raketa vazduh-zemlja tipa H-38M sa laserskim vođenjem (H-38ML), aktivno radarskim vođenjem (H-38MA), termovizijskim vođenjem (H-38MT) i inercijalno/satelitskim vođenjem (H-38MK). Masa rakete je 250 kg a domet je do 40 km.
Takođe u naoružanje bi mogla biti uvrštena i  protivradarska raketa H-58UŠ kao, krstareća raketa H-59M2 dometa 285 km, GPS vođene bombe KAB-500S i nove K08B (UPAB-500B) i K029B (UPAB-1500B) kao i planirajuće bombe PBK-500U “Drelj“. Za očekivati je da se prvi put izvrši integracija i ruskog nišansko-navigacijskog kontejnera što je bio jedan od ozbiljnih neodstataka aviona Su-30 što je prinudilo neke strane države da integrišu izraelske i francuske kontejnere. To će najverovatnije biti kontejner tipa T220 koji je već integrisan na MiG-35 a u toku je ispitivanje i na avionu Su-35. Na taj način Su-30SMD bi mogao nositi i laserski vođene bombe KAB-500L i KAB-1500L (LG-F, LG-OD, LG-Pr).

The post Višenamenski borbeni avion Su-30, univerzalni član familije Flankera appeared first on Tango Six.

Nastavak na TangoSix.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta TangoSix.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta TangoSix.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.