Svi velikani kulture koji su nas napustili u 2016.

Izvor: B92, 31.Dec.2016, 13:51   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Svi velikani kulture koji su nas napustili u 2016.

Možda je preterano reći da je 2016. najgora u istoriji, ali nam je bez sumnje donela mnogo tuge.

U godini koja je na samom izmaku napustio nas je veliki broj velikana domaćeg glumišta, muzike, umetnosti i kulture.

Legendarni glumac Dragan Nikolić umro je 11. marta posle duge borbe sa teškom bolešću.

Ostavio je iza sebe nezaboravne filmske, pozorišne i televizijske uloge, po kojima >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << će ga pamtiti generacije na prostoru bivše Jugoslavije. Već nakon uloge u filmu Živojina Pavlovića "Kad budem mrtav i beo" bilo je jasno da je jugoslovenska scena dobila novu fllmsku zvezdu .Briljarao je u ulozi Džimija Barke, sezonskog radnika labilnog morala koji izgubi život, a da nije našao svoje mesto u društvu i u životu

Veliku popularnost doneo mu je lik Prleta iz filmova i tv serije "Otpisani" i "Povratak otpisanih".

Ređale su uloge od večitih gubitnika, momaka sa margina, palanačkih sanjara, likova sa sumnjivih vrhova i društvenog dna, šarmera na prvu loptu, Nikolić je bio glumac bez koga se ne može ni zamisliti domaća filmska i pozorišna umetnost, istakli su u Ateljeu 212, u kojem je igrao od kraja šezdesetih.

Glavne i sporedne uloge ostvario je u više od 80 filmova, između ostalih, “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji “, “Banović Strahinja” gde je za ulogu turskog pljačkaša Alije nagradjen Zlatnom arenom u Puli 1981.

Dobitnik je svih značajnih filmskih nagrada uključujući Nagradu za životno delo "Pavle Vujisić" 2000. godine. Bio je oženjen glumicom Milenom Dravić, sa kojom je zajedno vodio šou-program "Obraz uz obraz" na RTS-u. Za mnoge je Dragan Nikolić bio urbana legenda Beograda, čovek koji je na mnogo načina bio simbol prestonice.

Sahranjen je 14. marta u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Slavna glumica, koju su kolege prozvale "glumicom veka", umrla je 18. avgusta u Beogradu u 94. godini života.

Rođena je kao Miroslava Todorović 17. avgusta 1923. u Gnjilanu, kao prvo dete u porodici. Roditelji su joj bili profesori matematike, koji su radili u gimnaziji. Dva brata, Predrag i Zoran, umrli su sa svega dve i tri godine, a nekoliko godina potom je rođen treći brat - Bora.

U Gnjilanu je sa četiri godine gledala i prvu pozorišnu predstavu - "Boj na Kosovu" u izvođenju neke putujuće trupe. Porodica se kasnije preselila u Gornji Milanovac, pa u Aranđelovac, pa u Beograd, gde se Mira Stupica prepustila magiji pozorišta.

Glumila je na scenama u Šapcu, Nišu, u Narodnom pozorištu i JDP-u, ali i u Parizu i Moskvi. Kao jedna od najvećih glumica sa ovih prostora, igrala je nebrojeno uloga od Nastasje Filipovne, preko Petrunjele, do baronice Kasteli.

Dobitnica je Dobričinog prstena, Statuete "Joakim Vujić", nagrade "Pavle Vuisić", festivala "Dani Zorana Radmilovića".

Na velikom platnu debitovala je u ekranizaciji romana "Bakonja fra Brne", početkom pedesetih godina prošlog veka, a potom igrala u filmovima "Jara gospoda" , "U mreži", "Stojan Mutikaša", "Hanka", "Delije", "Krvava bajka", "Doručak sa đavolom". Poslednji filmovi bili su joj "Sedam i po" i "Parada".

Od velikog broja TV ostvarenja izdvaja se sigurno njena Kika Bibić iz "Bukvara", zahvaljujući kojoj su se mnogi opismenili, a najmlađi je pamte kao Kristinu Trobozić u "Otvorenim vratima".

Iza sebe je imala tri braka sa Mavidom Popovićem, Bojanom Stupicom i Cvijetinom Mijatovićem. Kako je govorila, period proveden sa Stupicom bio je i najplodonosniji u njenoj karijeri.

Napisala je i knjigu "Šaka soli", koja je imala nekoliko izdanja.

Imala je zdravstvenu krizu minulog proleća, kada se zbog moždanog udara lečila na Neurološkom odeljenju Urgentnog centra u Beogradu.

U javnosti se poslednji put pojavila u aprilu prošle godine na Dan Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kremirana je 23. avgusta na beogradskom Novom groblju.

Legendarni "Valter" umro je 22. maja u 83. godini života.

Rođen je u Koraćici pod Kosmajem 5. juna 1933. godine. U karijeri je odigrao više od 300 uloga na filmu, u pozorištu i televiziji, od kojih su mnoge antologijske, a njegove filmove gledalo je preko 10 milijardi gledalaca, čime ne mogu da se pohvale ni holivudske legende. Da je bio lep glumac, kaže, "ne bi ni za hleb zaradio", pa na tu “kartu” nikad nije igrao. Bio je "crnac i žena sa feredžom", jer nije birao filmove i odbijao uloge, niti dopuštao dublerima da ga zamene.

Dvaput je odbijan na Akademiji, a filmski debi ostvario je u "Pesmi sa Kumbare" (1955, reditelja Radoša Novakovića) posle kojeg su se nizale uloge Miloša Bojanića, Mirte, Bulidže... u kojima je ubeđivao reditelje da film bez njega neće biti moguć. Bio je predstavnik nesalomivog srpskog duha bezobrazluka i drskosti u granicama dopuštenog i kao takav Bata je bio živa istorija srpskog glumišta.

Šezdesetih se filmovima, poput "Kozare" (za koju je nagrađen u Puli) i "Bitke na Neretvi", ustoličio kao jedna od najvećih zvezda kinematografije bivše Jugoslavije, ali je zenit njegove popularnosti došao sedamdesetih filmovima s tematikom Drugog svetskog rata. Jedan od njegovih najpoznatijih filmova iz ovog perioda je "Valter brani Sarajevo", koji je postigao veliki uspeh u Kini, gde je Živojinović još velika zvezda. Osamdesetih Živojinović je parodirao svoju sliku akcionog heroja ulogama u mnogim lakim komedijama.

Živojinović je dva puta dobijao Zlatnu arenu za najbolju ulogu Festivala u Puli - za filmove "Kozara" (1962) i "Tri" (1965). Za film "Tren" dobio je nagradu na Međunarodnom festivalu u Moskvi 1978. Oktobarsku nagradu grada Beograda primio je 1972. Dobio je Sedmojulsku nagradu SR Srbije 1981. godine, te više puta na festivalu u Nišu. U avgustu 1993. nagrađen je Nagradom za životno delo „Slavica“ za svoje uloge u jugoslovenskoj kinematografiji. Pre dve godine, povodom 55 godina umetničkog rada i 77. rođendana dodeljeno mu je i najveće priznanje Jugoslovenske kinoteke - Zlatni pečat.

U poslednje dve decenije, praktično od početka višepartijskog života u Srbiji, nekoliko puta je biran za poslanika u Narodnoj skupštini Srbije kao član SPS-a.

Živojinović je bio inicijator i osnivač Udruženja filmskih glumaca Srbije, takođe i direktor filmskog programa Slobodarskih svečanosti u Sopotu.

Poslednju ulogu imao je u filmu "Led" iz 2012. u kom je igrao dedu Životija.

Na ovogodišnjem Festu dodeljena mu je nagrada Beogradski pobednik za životno delo. Sahranjen je 26. maja u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Poznata jugoslovenska i srpska pevačica Lola Novaković preminula je 3. aprila u 81. godini života.

Lola Novaković rođena je 25. aprila 1935. godine u Beogradu. Izuzetno popularna bila je tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka.

Kao predstavnica Jugoslavije, 1962. godine je sa kompozicijom "Ne pali svetla u sumrak" osvojila 4. mesto na takmičenju za "Pesmu Evrovizije".

Lola je zvanično počela svoju karijeru 1957. kada je primljena u Radio Beograd kao stalni vokalni solista i iste godine je sa zapaženim uspehom branila državne boje na sajmu u Lajpcigu. Tada je snimila prvu ploču za diskografsku kuću DEKA sa pesmama „Alisa u zemlji čuda“ i kubanskim hitom „Babalu“ na španskom jeziku. Učestvuje na Opatijskom festivalu 1958. sa pesmom „Kućica u cveću“, a 1959. odlazi na turneju po Bliskom istoku i zadržava se u Bejrutu do leta 1960. Po povratku u Beograd održava prvi solistički koncert u Domu sindikata, za koji su ulaznice bile rasprodate za dva nepuna časa. Lola je bila prvi domaći estradni umetnik koji je gostovao u Rusiji 1960.

Na međunarodnom festivalu u Rimu u leto 1964. osvaja prvu nagradu sa pesmom Dušana Vidaka „Ulica četiri fontane“ i vraća se trijumfalno u Beograd. Tu Lolinu pobedničku pesmu u Rimu i pesmu sa Evrovizijskog festivala 1962. „Ne pali svetlo u sumrak“ domaća produkcija nikada nije izdala na ploču. Od 1963. do 1965. Lola učestvuje u dečjoj televizijskoj seriji „Na slovo, na slovo“ koja je kasnije 1975. bila ponovljena. Na međunarodnom festivalu Balkanijada u Beogradu Lola veoma zapaženo učestvuje 1964. Lolin hit iz 1965. „Kap veselja“ proglašen je pesmom godine.

Lola se 1.oktobra 1966. udaje za Mila Jovanovića od kojeg se razvodi krajem 1970. i ponovo uzima svoje prezime Novaković i vraća se domaćoj sceni. U tim godinama, Lola odnosi pobede na mnogim domaćim festivalima zabavne muzike, kao i na festivalima starogradskih pesama i romansi. Iz ovog perioda ostaju hitovi: „Marike“, „Vrati se“, „Neko čeka na mene“, „Ljubi me“, „Voli me sad“, „Posle mene“, „Posle tebe“, „Reka suza“, „Duga topla noć“, „Misli na mene“, „Beli bagrem opet cveta“, „Kalemegdan“, „Tiše, tiše“, „Moj dragi Beograd“, „Zasvirajte violine“, „Ne ljubiš više kao nekad“, između ostalih.

Udajom za estradnog umetnika Dragana Antića, Lola godinama biva meta domaće žute štampe. Umorna od novinarskih izmišljanja, koji su je u jednom momentu čak proglasili tajnim agentom CIA, a drugom prilikom objavili navodnu vest da je Lola u ruskom zatvoru, zasićena domaćim festivalima, Lola Novaković, na žalost svoje milionske publike donosi odluku da se povuče iz umetničkog života i, kako sama Lola kaže, ne kaje se zbog toga, jer zauvek ostaje Prva dama domaće zabavne muzike, Balkanska diva, Kraljica evergrina, Umetnica nad umetnicima.

Od 2000. godine, osim što se ponekad pojavljuje na retrospektivnim koncertima, Lola je stalni član Pozorišta na Terazijama u emisijama Radeta Marjanovića „Dobra stara vremena“ čije predstave gostuju po gradovima Srbije, Republike Srpske, kao i u inostranstvu. Po raznim radijskim i televizijskim studijima postoji oko 500 tonskih zapisa Lolinih pesama koje su izašle na oko pedeset albuma.

Na večni počinak su je ispratile brojne kolege uz pesmu "Kap veselja" 6. aprila.

Proslavljeni glumac Milorad Mandić Manda iznenada je preminuo u 56. godini, nakon što mu je pozlilo na sceni tokom izvođenja predstave 15. juna.

Milorad Mandić Manda se rodio u Beogradu 3. maja 1961. godine.

Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u klasi profesora Vladimira Jeftovića.

Nakon diplomiranja je postao član beogradskog dečjeg pozorišta "Boško Buha“. Godine 1989. je snimio više od 270 epizoda emisije "Bajka za laku noć“ koje su se emitovale na nacionalnoj televiziji.

Od 1989. do 1995. je vodio emisiju za decu "S one strane duge“, što ga je uz Branka Kockicu, učinilo jednim od najpopularnijih dečjih glumaca i zabavljača.

Od 1995. je vodio emisiju "Više od igre“ na RTV Pink.

Igrao je u brojnim srpskim filmovima. Najzapaženija uloga mu je u filmu Srđana Dragojevića "Lepa sela lepo gore“.

Bio je voditelj kviza „Uzmi ili ostavi“, koji se prikazivao na televiziji B92, a vodio je i kviz "Ja volim Srbiju“, koji se prikazivao na Prvoj srpskoj televiziji.

Sahranjen je 18. juna uz pesmu "Nesanica".

Glumac Marinko Madžgalj preminuo je 26. marta posle teške bolesti, u 37. godini.

Marinko Madžgalj roden je 1978. u Beogradu, a odrastao je u Kotoru.

Bio je srpski glumac, pevač i televizijski voditelj. Zajedno sa Ognjenom Amidžićem bio je član muzičkog dvojca Flamingosi. Sa Amidžićem je vodio i zabavnu emisiju Ćao, Darvine. Diplomirao je glumu na FDU 2000. godine, u klasi prof. Gordane Marić a igrao je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Zvezdara teatru, Pozorištu „Boško Buha“, Bitef teatru i UK „Vuk Karadžić“. Bio je stalni član ansambla Ateljea 212 od 2012. godine.

Proslavio se ulogama u komedijama i komičnim serijalima Crni Gruja i Drug Crni u NOB-u, te Ranjeni orao i Greh njene majke.

U Ateljeu 212 igrao je u predstavama: Sedam i po, Zbogom SFRJ, Sveti Georgije ubiva aždahu, Avgust u okrugu Osejdž i Kazimir i Karolina. Ostvario je zapažene uloge u predstavama Jugoslovenskog dramskog pozorišta: Šine, Hamlet, Govornica, Molijer, Kako vam drago, Zapisi iz podzemlja, Iz junačkog života građanstva. U Bitef teatru igrao je u Fejk porno, Fakebook, u Narodnom pozorištu u Hasanaginici, u Madlenianumu u predstavi Doručak kod Tifanija, u UK „Vuk Karadžić“ u predstavi Sablja dimiskija, u Pozorištu Slavija u predstavi Prevrtač i u Dadovu u predstavi Zajedno sami. Igrao u tv serijama: Pevaj, brate, Na slovo, na slovo, Moj rođak sa sela, Greh njene majke, Ranjeni orao, Ne daj se, Nina, Crni Gruja, Karađorđe i pozorište, Lisice. Glumac je u avgustu prošle godine hitno operisan zbog problema sa pankreasom u Kliničko-bolničkom centru na Bežanijskoj kosi, ali se njegovo zdravsteno stanje nije poboljšalo.

Bio je oženjen glumicom Dubravkom Mijatović sa kojom ima ćerku.

Sahranjen je 29. marta na Novom bežanijskom groblju u Beogradu.

Kantautorka Jadranka Stojaković preminula je 3. maja u Banjaluci nakon duge i teške bolesti u 67. godini života.

Rođena je 24. jula 1950. godine u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, studirala je Akademiju likovnih umetnosti u Sarajevu, a muzikom je počela da se bavi obradom sevdalinki i izvođenjem pesama Alekse Šantića i Desanke Maksimović.

Učestvovala je na brojnim muzičkim festivalima bivše Jugoslavije i bila je velika zvezda jugoslovenske šansone. Njene pesme poput "Sve smo mogli mi", "Što te nema" i "Ima neka tajna veza" spadaju u najveće muzičke hitove na ovim prostorima.

Stojakovićeva je radila i muziku za dečje televizijske emisije, napisala je uvodnu temu 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Od 1988. godine živela je u Japanu, do 2012. godine, kada se preselila u Banjaluku.

Poslednje dve godine provela je u Domu za starije osobe "Ivan Pavao Drugi" u Banjaluci.

Sahranjena je 9. maja na banjalučkom gradskom groblju u Vrbanji.

Slikar Ljubomir Ljuba Popović preminuo je 12. avgusta u 82. godini života posle duge i teške bolesti.

Popović je bio jedan od najcenjenijih savremenih srpskih slikara, kako u domaćim, tako i u međunarodnim krugovima.

Njegov nadrealizam često nabijen erotskim motivima bio je i tema dokumentarnog filma "Love is eternal monster" poljsko-francuskog reditelja Valerijana Borovčika.

Njegova dela se nalaze u prestižnim galerijama, muzejima i kolekcijama širom sveta. Bio je član čuvene umetničke grupe Mediale.

Rođen je 1934. godine u Tuzli, a odrastao je u Valjevu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je na Akademiji primenjenih umetnosti i Likovnoj akademiji u Beogradu. Od 1991. je član SANU van radnog sastava, ali je kasnije bio u konfliktu sa Akademijom.

Nakon prvog, dvonedeljnog boravka u Parizu, posvećenog najvećim delom posetama Luvru, učestvovao je u nekoliko grupnih izložbi u Beogradu. Godine 1963. preselio se u Pariz i od tada je radio, stvarao i redovno izlagao u Francuskoj.

Sa suprugom Natašom ima ćerke Adrijanu i Tijanu.

O njegovom delu pisali su Alen Boske, Alen Žufroa, Andre Pjer de Mandijarg i Patrik Valdberg, a kasnije i mnogi drugi autori, među kojima Etijambl, Žan-Klarans Lamber, Žil Nere, Gustav Rene Hoke, Žan-Kristof Baji, Žan-Luj Ferije, Izor de Sen Pjer, An Tronš, Saran Aleksandrijan, Mišel Elenberger.

Radio je uglavnom velike format, dve do tri slike godišnje.

Krajem prošle godine Popović je u Galeriji RTS imao veliku i izuzetno posećenu izložbu, koja je ujedno bila i njegova najveća izložba u glavnom gradu Srbije.

Popović je bio umetnik britkog jezika i često je govorio i o odnosu zemlje prema umetnosti, ali je smatrao i da kultura umire u celom svetu - od Pariza gde je radio, preko Beograda gde je prvu veliku izložbu napravio tek prošle godine, do Valjeva gde je osnovao Modernu galeriju.

Sahranjen je 16. avgusta u Brđanima.

Makedonska pevačica romske muzike Esma Redžepova preminula je 11. decembra u Skoplju u 73. godini života.

Esma Redžepova Teodosijevska nazvana je kraljica romske muzike i po izvođenju te muzike je bila poznata u svetskim razmerama, a od 2013. nosila je i titulu nacionanog umetnika Makedonije.

Pevačica, koja je bila popularna na balkanskom prostoru, tokom života je odgajila 47 dece i učestvovala u brojnim humanitarnim akcijama.

Tokom karijere duge 55 godina učestvovala je na vrhunskim svetskim muzičim festivalima i manfestacijama. Esma je, kako se ističe, bila pravi muzički ambasador u svetu.

Održala je više od 12.000 solističkih koncerata u Makedoniji i u inostranstvu, a u diskografiji Esme Redžepove je navedeno 15 albuma za domaće i svetske producentske kuće, kao i da je sarađivala sa eminentnim svetskim muzičkim imenima.

Sahranjena je 12. decembra u Skoplju.

Poznati vajar Oto Logo preminuo je u 4. januara u 85. godini u Beogradu.

Rođen je 15. avgusta 1931. godine u Beogradu. U Subotici je završio gimnaziju, a zatim i Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu, na vajarskom odseku. Ostao je da živi i radi u Beogradu. Član je bio ULUS-a od 1955. godine, a 2007. je dobio nacionalnu penziju. Oto Logo je autor velikog broja skulptura, bista i spomenika. – Napravio sam 1.215 skulptura, a od toga više od 500 bista. Uradio sam 32 javno postavljena spomenika – govorio je Logo. Neki od najpoznatijih radova su spomenik Živojinu Mišiću na Mionici i Spomenik Jovanu Cvijiću.

Sahranjen je 9. januara u Aleji zaslužnih građana.

U tužnoj 2016. napustili su nas i saradnica Dečjeg kulturnog centra Donka Špiček

, likovna kritičarka Maja Skovran

, glumac Mihailo Zaverla

, prvakinja opere Suzana Šuvaković Savić

, Nemanja Ivanović (DJ Manja)

, glumica Jagoda Kaloper

, pevač Saša Zurovac

, karikaturista Nikola Otaš

, primabalerina Katarina Obradović

, glumac Đorđe Jelisić

, balerina Duška Sifnios

, pevačica Ljupka Dimitrovska

, vajar Nikola Milunović

i književnik Danilo Nikolić.

Nastavak na B92...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.