Izvor: Nezavisne Novine, 05.Mar.2015, 17:54   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Etika hapšenja

Negdje početkom 2008. godine u Beogradu su televizijske kamere pratile hapšenje i privođenje sa lisicama na rukama fudbalske legende Dragana Džajića.

Bila je to šokantna vijest o aferi vezanoj za prodaju igrača FK Crvena zvezda. Dragana Džajića je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić abolirao iste godine dok je krivični postupak još trajao. Izvještači sa suđenja su tvrdili da niko od 19 u sudu saslušanih svjedoka nije ništa mogao reći protiv Džajića.
>> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine <<
Nedavno su u Sarajevu sa lisicama na rukama u policiju privedeni direktori firme "Famus gradnja 3" iz Tešnja Kemal Karahmet i Miralem Jahić, zajedno sa šefom gradilišta na kome se srušila skela, usljed čega su dva radnika smrtno stradala. Prije toga je u Bihaću pred televizijskim kamerama uhapšen i sa lisicama na rukama priveden načelnik opštine Hamdija Lipovača. U sjećanju čitalaca još su televizijski snimci privođenja sa lisicama na rukama predsjednika Federacije Živka Budimira. Čitaoci koje sjećanje služi mogu se prisjetiti i televizijskog snimka privođenja žena sa lisicama na rukama u jednoj akciji Specijalnog tužilaštva u Banjaluci. Ako se dobro sjećam, ove žene su u sudskom postupku oslobođene.

Policijska hapšenja su odavno poprimila obilježja medijskog spektakla. Gotovo da nema hapšenja bez televizijskih kamera!

Nisam siguran ko donosi odluku da se privođenje osumnjičenih vrši uz upotrebu fizičke prinude. Mislim da bi to trebalo da bude tužilac, ali ne vjerujem da su tužioci uspjeli da sa policijom raščiste međusobne nadležnosti. Za ovu priču nije ni važno ko po zakonu ili podzakonskim aktima to čini. Važno je da li je upotreba prinude uvijek neophodna, kako se procjenjuje i ko je kontroliše.

Da li je Dragana Džajića trebalo privoditi sa lisicama na rukama? Da li je taj čovjek zaista bio toliko opasan da bi mogao pobjeći obučenim policajcima? Da li je predsjednik Federacije zaista imao motive da se otme i pobjegne policiji? Da li je u biografiji Hamdije Lipovače bilo elemenata na osnovu kojih se moglo povjerovati da je sklon nasilju i bjekstvu? Da li su direktori građevinske firme iz Tešnja kriminalci i toliko opasni da bi mogli pobjeći prvom prilikom kako bi izbjegli odgovornost za smrt svojih radnika? Da li neko vjeruje da žene koje godinama rade u važnoj državnoj instituciji mogu pobjeći iskusnim i obučenim policajcima? Nisam siguran da je u ovim slučajevima bilo razloga za prinudno dovođenje?

Za opasnost od bjekstva potrebna je posebna procjena. Za takvu procjenu potrebne su činjenice koje se mogu podvrgnuti preispitivanju. Nekoliko aspekata je važno imati na umu kada se razmatra ovaj problem. Na jednoj strani su profesionalni ciljevi i interesi krivičnog postupka, a na drugoj ljudsko dostojanstvo, koje uključuje čast i ugled. Sumnja da bi neko mogao biti počinilac krivičnog djela ne znači da je spreman da bježi da bi izbjegao odgovornost.

Može policija da napravi pogrešnu procjenu, pa da i pretjera u primjeni sile. Logika policije uvijek računa sa faktorom iznenađenja. Ponekad su policiji uspjeli da pobjegnu i oni koji su privođeni sa lisicama na rukama. Oprez je za policiju često važniji od zakonskih finesa. Zato treba biti oprezan sa kritikom policije.

Teže je razumjeti dirljivu saradnju policije i javnih televizija u hapšenjima. Zašto je snimanje hapšenja i privođenja sa lisicama na rukama važno za građane? Zašto pred kamerama hapse uvijek ljude koji pripadaju određenim političkim opcijama? Kakvi se javni ciljevi ostvaruju televizijskim prenosom hapšenja? Da li režiseri ovih predstava za široke narodne mase znaju kakve reakcije pretjerana revnost može izazvati u javnosti? Lisice na rukama fudbalske legende nisu izazvale aplauze i učvrstile povjerenje u policiju i režim. Sociolozi vjeruju da je to bilo pogubno za vladajuću strukturu. Usput, moram da primijetim da u susjednoj Hrvatskoj ljude ne hapse pred televizijskim kamerama. Ko ne vjeruje neka na internetu pogleda kako je vršen pretres i privođenje gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Istražitelji USKOK-a su ga sklanjali od televizijskih kamera.

Teško mi je da pretpostavim šta bi mogao biti cilj javne objave hapšenja. Prvo što čovjeku pada na pamet je javna promocija političke i policijske moći. Ako je to jedini cilj, onda je u pitanju velika zabluda. Moć politike i policije se ne bi smjela demonstrirati na televizijskom spektaklu hapšenja. Policijska hapšenja se u državama gdje vlast gubi povjerenje doživljavaju kao politički obračuni u policijsko-televizijskoj režiji. Moć policije se demonstrira u osmišljenim i dugo pripremanim akcijama koje se izvode u strogoj tajnosti. Tajnost je najbolja promocija policijske sposobnosti i moći, posebno danas, kada strogo čuvane informacije svakodnevno cure na sve strane.

Televizijske slike hapšenja su opasna igra sa ljudskim dostojanstvom. Osumnjičeni koje hapse pred televizijskim kamerama još nisu krivci. Za njih važi Ustavom zagarantovana prezumpcija nevinosti. Mnogi koji su javno hapšeni na kraju su pred sudom oslobođeni od optužbi. Oslobađanje po pravilu ne prate televizijske kamere. Osumnjičeni godinama nose stigmu krivice i ostaju trajno obilježeni. Šta je sa njihovom čašću i dostojanstvom? Koliko vrijede njihova ljudska prava? S druge strane, hapšenja pred kamerama se uvijek povezuju s uticajem politike na pravosuđe. To nanosi ogromnu štetu i politici i pravosuđu. Tome bi trebalo jednom stati na kraj!

Ispisao sam ove redove prije hapšenja sudije Azre Miletić. Kao da me neko proviđenje čulo: Azru nisu privodili sa lisicama na rukama. Nije bilo ni kamera prilikom odvođenja iz suda. Bilo bi dobro da to bude prekretnica u policijskoj praksi.

(Autor je sudija Suda BiH)
Pogledaj vesti o: Fudbal

Nastavak na Nezavisne Novine...