Radovan Beli Marković: Srbijom neće zavladati rijaliti

Branko PUZOVIĆ

26. 03. 2017. u 20:00

Književnik Radovan Beli Marković o društvu u kom živimo, pisanju, zavičaju na obali Kolubare, penzionerskim danima, priznanju Biblioteke Matice srpske...

Радован Бели Марковић: Србијом неће завладати ријалити

Radovan Beli Marković Foto V. Danilov

KAŽU da je rijaliti ovladao Srbijom. Neće, sigurno, s tim što rijaliti i nije nimalo nova pojava. Svi ti takozvani rijaliti programi, što se gledaju na televiziji, davno su produkcionisani na Ibarskoj, a i oko drugih magistrala, ali to se nije, štono kažu, toliko "davalo na znanje"...

Ovako, u intervjuu za "Novosti" govori književnik Radovan Beli Marković, dobitnik "Zlatne knjige", prestižnog priznanja Biblioteke Matice srpske. Marković je uveren da plejada mladih pisaca, književnih kritičara i poslenika u drugim oblastima kulture, predstavljaju koliko jemstvo toliko i branu da rijaliti i skaradni neukus Srbijom, ipak, neće ovladati.

- Visoko priznanje, "Zlatna knjiga", u svetlu svih ostalih nagrada koje sam dobio, pomalo je osobeno. Jer, ovo priznanje ne pripada samo piscu, nego i čoveku koji se o knjigama i na drugačiji način starao. Još u osnovnoj školi u Ćelijama, selu na desnoj obali Kolubare, kod Lajkovca, voljom tadašnjeg učitelja, počivšeg Bore Lukića, zadužen sam bio za omalenu školsku biblioteku. Moje drugo rođenje, opet, usledilo je u lazarevačkoj bolnici, gde sam, kao još nekršteno dete, zbog bolesti zapao, i uz staranje tadašnjih lekara nekako pretrajao. Dočim je pomenuta bolnica u velelepnu biblioteku docnije preuređena...

* Potkraj minulog veka život vas je doveo u Gradsku biblioteku u Lajkovcu, gde se najdirektnije staranje o knjigama i završilo...

- Čitavog života, knjige su bile moj svet. A sada, kada sve moje, pa i život, polako u sutonu trne, čini mi se da sam, dobrim delom svog bića, proizišao iz knjiga. Da sam, odnekud, prepisan iz nekoje knjige koju sam svojim vekom pročitao i čiji sam sadržaj uglavnom zaboravio, pa se svaki bogovetni dan podsećam na to šta je bilo, premda znam na kraju šta će biti... Visoko priznanje Matice srpske me je iznutra ozarilo. Naime, sva ta tri moja bića su namirena - onaj koji se o knjigama starao, čitalačko moje biće, takođe, a i onaj koji je i štokakve knjige napisao...

ZAVIČAJU VEČITI DUŽNIK - LAJKOVAC ne mora da bude mala varoš, to je samo statistički, demografski - kaže književnik.
- Sve, pa i najmanje varoši mogu biti velike po vidljivom nastojanju da ne budu male. Moja književna malenkost živi u Lajkovcu, i to ovoj varošici ne mora da bude nikakva obaveza. Meni ovde niko nije dužan. Ja se priklanjam davno rečenom da je svaki čovek, a pisac ponajviše, zavičaju svome večiti dužnik. Svoj zavičaj, međutim, nisam lokalizovao, iako me zadrto moje ćelijanstvo prikučuje dvorištu kuće koju nemam. Realno, moji zavičaji su mnogi i sa raznih su strana, nalaze se i u knjigama. Ne samo u mojim, već i u onim davno pročitanim. Ne bežim, razume se, ni od toga da su i nebeska i zemaljska Srbija - moje!

* Prošle su četiri decenije od prve knjige "Palikuća i Tereza milosti puna"?

- Prvu knjigu objavio sam u tada čuvenoj ediciji, u kojoj su pre mene neprolazne romane pečatali Branimir Šćepanović i Borislav Pekić. - Ta moja prva, a treća knjiga po redu u ediciji, bila je za tadašnje književne prilike veliko iznenađenje, jer autor nije došao iz "kruga dvojke", već iz nekakvog slabo poznatog Lajkovca. Poznatija je bila lajkovačka pruga, nego sama varoš. Uopšte, imao sam sreće, počev od debitovanja u književnoj "premijer ligi", do današnjih dana. Mojim knjigama pozabavile su se sve generacije srpske književne nauke i kritike, od najstarijih, sjajnih profesora, Vitomira Vuletića i Marina Mladenova, preko srednje generacije, poput mog najrevnosnijeg tumača, profesora Radivoja Mikića, zatim Marka Nedića i Stojana Đorđića, do onih najmlađih, od kojih nisu svi ni svoje doktorske studije još okončali. Oni su svoje radove sabrali u Zborniku "Anatomija Putnikove ciglane", sa naučnog skupa u Srpskoj književnoj zadruzi. Ti mladi ljudi, kao i njihovi vršnjaci u drugim oblastima, ukrepljuju moje nadanje da u Srbiji rijaliti neće prevladati.

* U vašim delima posebno mesto zauzimaju rodno selo Ćelije, Lajkovac u kom živite, i Valjevo...?

- Nikada ne treba mešati administrativni pojam Valjeva, ili Lajkovca, geografsku Kolubaru i okolna brda, ni moje selo Ćelije sa onim što pominjem u literaturi. Ti svi toponimi, oronimi i hidronimi književno funkcionišu, oni su fikcija u delima, dok je realnost nešto sasvim drugo. Bilo bi, uostalom, veoma neprirodno da pisac koji živi u Kolubari, u Lajkovcu - i kome je u krvi valjevstvo, kao neka vrsta plemstva po sebi - piše o nekom bezvazdušnom prostoru. Slušao sam, uostalom, neke pametne ljude koji kažu da te leče one trave koje ti oko kuće rastu. Tim sledstvom, pokušavam da i svoj duševni prostor ambijentišem u realnosti Kolubare i Brda, Belog Valjeva, Lajkovca, Tamnave, Uba, najposle Srbije. Srbije, da... Moji se romani, naime, ne mogu događati u Meksiku, na primer, ili u Los Anđelesu...

* Uvek ističete ulogu Lajkovačke pruge...?

- Lajkovačka pruga, o kojoj sam roman napisao, postoji svojim nepostojanjem, kao Troja ili Atlantida. Ona će, lajkovačka pruga, uvek postojati. Uostalom, ni realna budućnost železnice ne dovodi se u pitanje. Jer, železnica, koja je kao tekovina 19. veka protutnjala kroz 20. vek tutnji, evo, i u 21. veku. Tutnji, dašta nego tutnji... I još ovo. Železnica je Lajkovac učinila svetskim mestom. Zato što je i sama železnica svetski fenomen. Sva ona mesta do kojih se mogla izvaditi vozna bileta, svetskim se mogu smatrati! Uz to ide i činjenica da prvobitni Lajkovčani nisu ni znali da su Lajkovčani - dok ime svoje varoši nisu od konduktera, koji je sa papučice, jednog od dva vagona prvog voza, po "pravilu službe", glasno uzviknuo ime železničke stanice, napisano na bileti.

UMETNOST ĆE PRETRAJATI DOBRO je što književnost, za koju javna pažnja sve više oseže, ipak ima poklonike kojima ona nešto znači, kao što je i nama nekada značila - kaže Beli Marković.
- To je pouzdano jemstvo da će književnost, umetnost uopšte, svakako pretrajati. Mnogi mladi ljudi koji književnom svetu dušom pripadaju, najozbiljniji su zastupatelji nade da će tako i biti... Da, reč je o onima koji uveliko dokazuju da su dobre škole pohađali i da su ih profesori njihovi pravim stazama uputili...

* Kako provodite svoje penzionerske dane?

- Kao i svaki Lajkovčanin mojih godina, u ispunjavanju dnevne penzionerske rutine, u nabavci hleba i novina, a i u razmišljanju o minulim danima. Budućnost nije u mom vidokrugu. Smatram da je čak pomalo nezgodno, ako ne i ružno, da čovek donosi konačne zaključke o prošlim danima. O tome će suditi neki drugi ljudi. U najboljem slučaju, može se primiti poneki memoarista, iako je "izglancao" svoj lik i delo, ali ja memoarist, zasigurno, neću biti. Niti ću mlađima govoriti kako su naša vremena bolja od njihovih bila.

Svaki čovek u svom vremenu ima svoju sudbinu i mogućnost da se samerava sa ljudima iz drugih vremena. Uglavnom, čitam. U mojoj lektiri sve je više knjiga koje ponovo iščitavam. Pratim, razume se, i novu književnost. Ima zanimljivih knjiga, na neke od takvih uputi me i konkurs za nagradu "Meša Selimović", koju upravo "Večernje novosti" dodeljuju.

Zahvaljujući Gradskoj biblioteci u Lajkovcu, retko mi koja nova knjiga promakne. Ali, ko može baš svaku knjigu da pročita?...

* Kritičari su podavno zaključili da je jezik glavni junak vaših knjiga?

- Jezik je zapravo junak svake dobre književnosti.Odnosno, književnosti nema bez jezika, koji u sebi sadrži sve slojeve pamćenja, suštinu. Na piscu je da reči probere tako da stare zvuče kao nove, a nove pak da podsete na nešto davnašnje... Kao pisac o kom su već napisani neki važni tekstovi, koji su danas značajan deo moje bibliografije, doživeo sam i preživeo vreme u kojem se smatralo da sam od književnosti potpuno odustao. Međutim, u krajnjem sagledavanju, dugi zastanci su i nužni, jer i pisci su živi ljudi, i oni imaju neko svoje vreme sumnje i pribiranja. Ne znam kako da shvatim te svoje zastanke, jedino što znam je da nikada nisam pisao zato da bih pisao, a pisao sam isključivo onda kada sam od onoga što je u meni bilo nateran da pišem. To što bih započeo, kako bi u mojim Ćelijama rekli, dugo se crvoljilo i nikada ne bejah siguran da će od toga nešto biti, sve dok pisanije moje ne počne noću da me budi, a kad počnem noću da ustajem, kako bih pridodao, ili uklonio, makar jednu reč - e, tada sam siguran da će od toga nešto da bude. Odnedavno, budim se noću, eto!

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije