Zanimljivo

SRBI U SVEMIRU: Vodimo vas na KEPLER! Na planetu na kojoj je moguć život!

Objavljeno: 24.07.2015 | 18:53Izvor: Telegraf.rs

Otkrivena je nova planeta - Zemlja 2! Spremite se, krećemo na put da se što pre iskrcamo na nju, preparcelišemo je, uknjižimo vlasništvo u katastru, overimo ugovor u sudu i postanemo gospodari novog sveta. Evo kako bi izgledalo to putovanje od Srbije do Keplera 452B

Ako je verovati naučnicima 2015. godina biće prelomna što se tiče daljeg opstanka života na ovoj planeti. I dok jedni čekaju da se obistini proročanstvo Maja (nije Nikolić, već drevno južnoameričko pleme – prim.aut.) i da se Zemlja “smakne” tamo nekog datuma, drugi već uveliko razmišljaju o alternativi i mogućnostima da se preselimo na neko lepše, čistije i bolje mesto. Poslednje vesti glase: Postoji nova Zemlja, ima svoje sunce, na njoj je moguć i život i nalazi se “samo” 1.400 svetlosnih godina od nas. Samo?

Da li je stvarno moguće preseliti se na nju i koliko je realno da na Novoj Zemlji postoji i Nova Srbija? (ne stranka, već država – prim. ur.)

Naravno, uslov za to je da nas, pre svega toga, ne posete oni koji su takođe zbrisali sa neke ultramegagiga udaljene planete misleći da je baš u ovom sokaku vasione mnogo dobro zezanje. Koliko je realna mogućnost i za jedno i za drugo, tj, ima li ikakve šanse da se preselimo ili da ugostimo dalje rođake E.T. – ja i ostale elijen bratije? Realno – nikakva!

Ali, kakvi bismo mi bili Srbi kad bi tako lako odustajali?!

Foto: Tanjug/AP/NASA

Foto: Tanjug/AP/NASA

Kepler 452B – Nova Srbija!

Najvažnija svetska vest protekle nedelje glasila je: Otkrivena planeta na kojoj je moguć život!Američka svemirska agencija (NASA) saopštila je da je teleskop Kepler potvrdio postojanje planeteKepler 452B, van našeg sunčevog sistema koja se nalazi u zoni oko svoje zvezde u kojoj je moguć život (planeta po sličnom imenu Kepler, samo drugog broja – 22B, koju su astronomi uočili 2009, bila je prva za koju je NASA bila u stanju da potvrdi da se nalazi u zoni pogodnoj za život).

Planeta Kepler 452B ima orbitu na gotovo idealnoj razdaljini od svoje zvezde (tamo nekog sunca), što upućuje na zaključak da na njoj može biti vode i da su temperatura i atmosfera prikladne da seiskrcamo na nju, preparcelišemo je, uknjižimo vlasništvo u katastru, overimo ugovor u sudu i postanemo gospodari novog sveta.

Foto: NASA

Foto: NASA

Ipak, nekako tek na kraju saopštenja ispisan je gotovo zanemarljiv podatak o njenoj udaljenosti od Zemlje – 1.400 svetlosnih godina. U prvi mah ne deluje toliko strašno, ali samo u prvi mah. Ako se malo upotrebi i mozak, promućkaju osnovna znanja iz matematike, astronomije i fizike, začini sa par grama logike, vrlo lako može da se skonta da je ova udaljenost frapantno nepremostiva. Naravno, ne i za nas Srbe.

Dakle, grubo uzevši u obzir da je u čitavom svemirskom „gradu“ naše „naselje“ – Sunčev sistem u bliskom komšiluku sa „naseljem“ u kojem je stacionirana „zgrada“ Kepler 452B, put do ovog komšiluka je moguć, ali samo u naučno-fantastičnim filmovima. Kako mi već decenijama živimo naučno-fantastično, Telegraf je odlučio da krene na ovaj daleki put. Ako Srbi već nemaju more na trećem kamenu od Sunca, zašto ga ne bi prvi zarobili, bez ijednog ispaljenog metka, na planeti na kojoj svega ima u izobilju. Pakujte se, polazimo!

Foto: NASA

Foto: NASA

Srbija do Plutona – za 12 godina! Šatro!

Kao poslednju stanicu od na „drumu“ koji se zaustavlja u našem „naselju“ (a na putu od Zemlje do Keplera 452B – Nove Srbije) , mnogi bi uzeli Pluton – donedavno jednu od planeta (izgubio ovaj status potpuno nepravedno i ničim iznuđeno 24. avgusta 2006, ali se nedavno slavno vratio u naše živote).

A koliko je Pluton daleko od nas i koliko će nam klope trebati za usput? E, pa toliko je daleko da je to prosto nemoguće i zamisliti. Ali, hajde da probamo! Zamislimo da krenemo na putovanje raketom i to ne daleko, samo do ruba našeg Sunčevog sistema (to je na rubu onog papira iz udžbenika u kojima je nacrtano sunce i planete koje se okreću oko njega). Odmah sledi loša vest. Sve i da se krećemo brzinom svetlosti (300.000 km u sekundi) trebalo bi nam sedam sati da stignemo samo do Plutona. A Pluton niti je na kraju Sunčevog sistema, niti je blizu kraja, a još jedno „niti“ glasi – niti je moguće putovati brzinom svetlosti, jer rakete putuju mnogo sporije (Vojadžer 1 i Vojadžer 2 su uspele da razviju brzinu od 56.000 km na sat ili samo 15 i po kilometara u sekundi).


Foto: Reddit

Foto: Reddit

Tu postoji još jedna vrlo bitna stvar, a tiče se onog što su nas pogrešno naučili u školama. Naime, nijedna mapa Sunčevog sistema koju smo ikad videli nije nacrtana ni blizu prave razmere. Profani su nas – LAGALIIII! Većina školskih karti prikazuje planete koje se nalaze jedna iza druge u komšijskom redu udaljene od Sunca. Spoljni džinovi čak bacaju senke jedni preko drugih na mnogim ilustracijama, što je neophodna varka da bismo ih dočarali na istom papiru. Neptun u stvarnosti uopšte nije tik iza Jupitera, već je pet puta dalje od Jupitera, nego što je Jupiter daleko od nas. Toliko je daleko da prima samo 3 odsto svetlosti koju prima Jupiter.

Čak i kad bi udžbenicima dodali mnogo presavijenih strana ili upotrebili neverovatno dugačak plakat-papir ne bismo došli ni blizu rešenja.
Evo zanimljivog primera: Na dijagramu Sunčevog sistema u razmeri, ako Zemlju svedemo na veličinu zrna graška, Jupiter bi se nalazio 300 metara dalje, dok bi Pluton bio dva i po kilometara daleko (i veličine bakterije, što bi predstavljalo problem da se uopšte vidi). U istoj razmeri nama najbliža zvezda (od svih onih kojima se noću romantično divimo gledajući u nebo) – Proksima Kentauri bila bi 16.000 kilometara daleko.

Čak i ako smanjimo sve toliko da Jupiter bude mali kao tačka na kraju ove rečenice, a Pluton ne veći od molekula, Pluton bi opet bio udaljen više od 10 metara. Dakle, trebalo bi nam otprilike 12 godina, pod uslovom da usput ne stajemo na svakoj stanici, kako to imaju običaj vozovi na trasi brzih pruga Srbije. Znači, daleko, ali ne i neizvodljivo za narod oji je iznedrio jednog Milutina Milankovića, koji je najbolje na svetu umeo da shvati zvezde a nije čitao horoskop).

Foto: Wikimedia/WP

Foto: Wikimedia/WP

 Stižemo na carinu – Ortov oblak!

Dakle, Sunčev sistem je baš ogroman. Kada bi konačno i stigli do Plutona, toliko bi se udaljili od matice da bi naše drago i toplo Sunce, od kojeg crnimo i koje nam život daje, bilo smanjeno do veličine glave na čiodi… jedva nešto veće od sjajne zvezde. A na stranu to što se i dalje uopšte ne zna šta sve postoji u našem Sunčevom sistemu i koliko bi nas smetova, ležećih policajaca, prepreka, kamenja i oluja dočekalo na tom putu „samo“ do Plutona. Ali, rekli smo, ne idemo samo do Plutona, već prvo do ruba Sunčevog sistema, pa potom i do tog tako novog i dragog Keplera 452B.

Pluton je možda poslednje nebesko telo označeno u školskim kartama, ali Sunčev sistem se ne završava tamo. U stvari nije ni blizu da se tamo završi. Nećemo stići do ruba Sunčevog sistema dok ne prođemo kroz Ortov oblak, ogromnu nebesku oblast lebdećih kometa, a Ortov oblak nećemo moći da dosegnemo, žao mi je, ali makar narednih 10.000 godina. Jer, još jedan obeshrabrujući podatak glasi: Iako u školskim mapama on stoji kao poslednja stanica našeg naselja, Pluton se nalazi jedva na pedesethiljaditom delu puta do ruba Sunčevog sistema.
Čak i put do Meseca (udaljenog 386.000 kilometara) za (obične, nenebeske) Zemljane predstavlja veliki poduhvat. Misija na Mars sa ljudskom posadom, koju je zagovarao gospodin Buš stariji u trenutku jednog predizbornog orgazma tiho je odbačena kada je neko izračunao da bi koštala oko 500 milijardi dolara, kao i da bi za rezultat imala smrt čitave posade.

Na osnovu onog što sada znamo i što razumnoj meri možemo da zamislimo, ne postoje ikakvi izgledi da ma koje ljudsko biće poseti rub našeg Sunčevog sistema – ikada! Osim nas! Srba!

 

Foto: NASA

Foto: NASA

Ali, koji bi mi Srbi bili nebeski narod ako bi sad baš odustali zbog „tamo nekih daljina“. Dakle, krećemo dalje se prema Kepleru, pravo kroz Ortov oblak. O njemu se sa sigurnošću zna samo da počiva negde iza Plutona i da se proteže dve svetlosne godine u dubinu kosmosa.

Osnovna jedinica mere u Sunčevom sistemu je AJ („astronomska jedinica“ i nema apsolutno nikakve veze sa inicijalima autora ovog teksta), i ona predstavlja srednju udaljenost od Sunca do Zemlje. Pluton je udaljen 40 AJ od nas, dok je srce Ortovog oblaka udaljeno oko 50.000 AJ. Ali, eto, stigli smo do njega, slalomom uspešno prošli između kometa i to sve naoružani fenomenalno jakim farovima, jer je naše Sunce sad već toliko daleko da više nije ni najsjajnija zvezda na nebu. Stigli smo do poslednje stanice u našem bloku, do same granice, dobili pečat u svoj galaktički pasoš i nastavili dalje – iza Sunčevog sistema.

A čega ima tamo? Pa, i ničega i koječega, u zavisnosti kako gledate na stvari.

Foto: VirginGalactic.com

Foto: VirginGalactic.com

A gde žive Vanzemunci?!

Kratkoročno gledano – nema ničega. Najsavršeniji vakuum koji su ljudi stvorili nije tako prazan kao praznina međuzvezdanog prostora, te nas čeka pozamašno ništavilo na putu do najbližeg komadića nečega. A naša najbliža komšinica u kosmosu jeste na prvoj stanici u komšijskom bloku – Proksima Kentauri, deo grupe od tri zvezde, poznate i kao Alfa Kentauri i udaljena je saaaaaaamo 4,3 svetlosne godine. To je u galaktičkim razmerama skokić za mlakonje, ali je opet sto miliona puta dalje od Meseca.

Da bi se do nje stiglo svemirskim brodom „Ratko&Radovan&Sloba 1“, „Draža 2015“ ili „Munze 8“, koji se kreće za nijansu brže od Vojadžera biće nam potrebno najmanje 25.000 godina. Do sledeće najbliže zvezde – Sirijusa morali bismo da prevalimo još 4,6 svetslosne godine. Znači, malo više nego još toliko. I tako bi to išlo ako bismo pokušali da skakućemo od zvezde do zvezde na našem putu kroz kosmos, a čak i kad bi sve to izveli, opet ne bi preterano skoro stigli ni blizu onog (prvootkrivenog) Keplera, Zemljinog brata blizanca, koji je bar dva i po puta bliži od ovog ka kojem smo krenuli.

Vanzemaljci na fresci u manastiru Visoki Dečani. Printskrin: Youtube / NLOsrbija

Vanzemaljci na fresci u manastiru Visoki Dečani. Printskrin: Youtube / NLOsrbija

Prosečna udaljenost između zvezda u svemiru je preko 30 miliona miliona kilometara. Što kaže Bil Brajson u “Kratka istorija bezmalo svačega”, čak i pri brzinama bliskim brzini svetlosti, to su čudesno velike udaljenosti i za nas nebeske Srbe. Naravno, „moguće“ je da neka drugavanzemaljska bića proputuju milijarde milijardi kilometara da bi se zabavljala tako što će izbezumiti od straha nekog jadnika u kamionetu u Arizoni, graditi piramidu u Egiptu ili saditi useve u krug u Viltširu, ali sve to izgleda malo verovatno. Da ne pričam da vanzemunce posebno ne bi zanimalo da plaše Zemunce koji šetaju s devojkom po Keju. A i pitanje je da li bi smeli.

Ipak, statistički postoji verovatnoća da tamo negde napolju ima i drugih razumnih bića. Niko ne zna koliko je zvezda na Mlečnom putu (naša galaksija) – procene se kreću od stotinjak milijardi do možda četiristotine milijardi, a Mlečni put je samo jedna od oko stočetrdeset milijardi drugih galaksija od kojih su mnoge daleko veće od naše.
Kako je to supeeeeer – možda smo samo jedna od miliona naprednih civilizacija. Nažalost, pošto je svemir tako prostran, prosečna udaljenost između ma koje dve takve civilizacije ne bi mogla da bude manja od 200 svetlosnih godina, što je mnogo više nego što zvuči kad se izgovori.

Foto: AP/Tanjug

Foto: AP/Tanjug

Da li je Kepler 452B neko već zauzeo pre nas?

I tako se vratimo mi na priču o našoj krajnjoj destinaciji – Kepleru 452B, koji se nalazi, kako beše – samo 1.400 svetlosnih godina daleko.
Prvo što moramo da se pitamo pre iskrcavanje je: da li je Kepler neko već zauzeo pre nas? Kad pre, pa zar ga likovi iz NASE nisu ugledali tek pre neki dan? Haaa, e tu leži frka!

Eto, recimo da tamo ipak ima nekog, nekih dobroćudnih domaćina koji jedva čekaju da im dođu braća i sestre iz Srbije, vredni, pošteni, neagresivni, politički korektni, načitani i sve u svemu – pravi ljudi za Kepler. I recimo da su toliko željni da nas dvore, timare i titraju, pa po vasceli dan čuče zureći u svoje teleskope posmatrajući krajolike od Horgoša do Dragaša, preko Domudinaca, via Rčmine, pa sve do Gornjih Pizdojevaca. Tik uz Koridor 10.

Printskrin: Yotube/gvozdenajafa

Printskrin: Yotube/gvozdenajafa

E, sve i da nas gledaju, oni ne vide vas i mene, već svetlost koja je napustila zemlju pre 1.400 godina. I dok sa onog bližeg Keplera 22B (udaljenog “samo” 600 svetlosnih godina) posmatraju Despota Stefana Lazarevića kako piše Slovo ljubve, vide ljude koji nemaju pojma ni kog je oblika njihova planeta, a kamo li da postoje tamo neke druge galaksije. A zamislite onda šta gledaju oni udaljeni 1.400 svetlosnih godina.

Ne vide Đokovića, Džaju, Tozovca ili Batu Živojinovića. Ne vide u kojoj seriji se sad muvaju Sloboda i Bosiljčić, nemaju pojma da li se Sima vratio kući kod Deska i šta u novoj reprizi reprize sprema Baba Riska… Ne znaju ni da je Zvezda bila prvak sveta. Niti ko sve to danas u Srbiji namešta utakmice. Nemaju pojma da smo se međusobno i obožavali, voleli i štitili, ali i klali, ubijali… da je brat udarao na brata. Ne vide čak ni Pupina ili Teslu, već neke klipane koji elektricitet proizvode trljanjem ćilibarske šipke o parče krzna. Vide Srbiju bez struje, bez nade, bez para, bez tekuće vode, kanalizacije, Srbe izmorene i jalove. Svaka poruka koju bi primili od njih (ukoliko bi slali uopšte narodu koji je nepismen) bila bi napisana rabošem, jer Vuk se još nije rodio, a ni Kliment i Naum, Ćirilo i Metodije se nisu izmućkali… Čestitke bi se odnosile na to kako imamo lepe konje. Suze rone, jer vide Zemljane koji uopšte i nemaju rakete, a kočijama ne mogu do njih. Čuj, kočijama, Ford Tabanusima.

Evo kako da rezervišete mesto u avionu, čuj mene, raketi!

Ali, ako bismo ipak krenuli već danas (jer Srbija nema vremena, idemo u budućnost) i putovali brzinom najbrže rakete (i nešto malo brže), do Keplera nam ne bi trebalo puno – samo negde oko 26.999.998 godina.

Tih 1.400 svetlosnih godina je udaljenost van našeg poimanja. Sve i da nismo sami u Svemiru, u svakom praktičnom pogledu zapravo – JESMO. A sve i da je na Kepleru moguć život, u svakom praktičnom smislu je veoma nemoguć za gotovo sve obične stanovnike trećeg kamena od Sunca.
Osim nas Srba, naravno.

Ali, zato mi Srbi i nismo obični! Pakujte se, uskoro polećemo!

P.S. Broj mesta u raketi je ograničen i zato će prednost pri rezervaciji sedišta imati svi koji do poletanja budu zapratili našu facebook stranicu – Telegraf.rs!

Srećan (nam) put!

 

 

 


Pratite najnovije vesti putem naše Facebook stranice, Twitter-a ili preko Android aplikcije na vašim telefonima.

  Facebook Komentari
Pratite nas na facebook-u