Bakiru Izetbegoviću je zamalo uspjelo da pokvari sve ono što su unazad godinama mukotrpno, uz mnogo političkih kompromisa i odricanja, gradili pokojni Zoran Đinđić, rahmetli Sulejman Tihić, pa Boris Tadić, Čeda Jovanović, Adnan Terzić, Zoran Svilanović...
U svega nekoliko sedmica Izetbegović, koji u ovom trenutku i praktično i formalno utjelovljuje političkog lidera Bošnjaka, svojim odnosom prema datim događajima dobro je urušio tek popravljene konekcije bošnjačkog i srpskog naroda. Da bi sve bilo još poraznije, pa i opasnije, zbog pojedinih stavova, izjava i pogleda snosi najveću odgovornost za skrnavljenje svete dužnosti primjerenog odavanja počasti srebreničkim žrtvama.
Izetbegović je, naime, vatru koja je zapaljena samim činom hapšenja Nasera Orića najprije pokušao da ugasi benzinom. Potom je srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću (koji je institucija šefa države, sviđao se nekome ili ne) poručio da zbog hapšenja Orića ne dolazi u Sarajevo, a na kraju je imao ignorantski odnos prema srbijanskom premijeru koji je došao u Potočare da se nakloni žrtvama (što je bio nadasve hrabar potez Aleksandra Vučića).
I koliko su god mediji bliski Vučiću i srpskoj političkoj sceni ovih dana potencirali odgovornost samog Izetbegovića "i njegovih ljudi" za napad na Vučića, toliko istovremeno mediji bliski Izetbegoviću i bošnjačkoj političkoj sceni potenciraju priču o istinskoj namjeri Vučića "koji je, ili nije" prošao katarzu od Šešeljevog pratioca na ratištima u BiH, do pragmatičara koji istinski želi mir, prosperitet za oba naroda i države uključene u veliku zajednicu evropskih zemalja. I to su činjenice. Nesporne i neoborive.
Izvjesno je da će se Vučić i Izetbegović ponovo naći face to face, ovoga puta u Srbiji. I nema ništa značajnije u ovom trenutku od stiska ruku njih dvojice. Vučić, kao pragmatičan političar, elokventan i snalažljiv, odsudno ponavlja, govori i potencira da to silno želi. Izetbegović je to manje-više izbjegavao, ali su ga, bez ikakve sumnje, neke pametne glave iz njegovog okruženja (a moguće i poneki međunarodni "savjet") ubijedile da u ovom trenutku nema značajnijeg gesta, u ime budućnosti i prosperiteta vlastitog naroda.
Previše se ovih dana neke usijane glave bave pitanjem mogućnosti novog rata, koji bi za dva bliska naroda trasirao put kataklizme. Zato je zadatak svakog od nas da te i takve pošaljemo na smetljište prošlosti. Ako ništa onda zbog budućnosti naše djece.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.