Brzina kojom se na stranici Danasa već uhodani tandem (N. Radović/D. Bugarčić) obrušio na moj tekst „Naši mađioničari“ može iznenaditi samo onog koji ne poznaje rad po učinku a u inostranstvu. U takvoj brzini se, međutim, i talentovanijim autorima nužno potkradu sitnije i krupnije greške od kojih se one prve, zbog uštede prostora i nivoa diskusije, mogu zanemariti. One krupnije, nažalost, moraju se po ne znam koji put iznova detektirati i prokazati te otud i ovaj kratki tekst.
Naglasio sam još u brošuri „Paor sa bajonetom“ („Službeni glasnik“, Beograd, 2012) da su tzv. podunavske Švabe (njihov termin) živjele u ovdašnjim krajevima preko dva vijeka među pretežno srpskim življem bez ikakvih problema, a naročito bez ikakvog straha ili ugroženosti. Ispostavilo se da takav život, u kome njima i njihovima stoljećima dlaka s glave nije falila, 1941. godine (unutar Kulturbunda i znatno ranije) prestaje da bude idiličan. Nešto se naglo i radikalno promijenilo, odnosno došao je Hitler, tj. došao je vrag po svoje i nastao je ršum, užas, pogibija koja je trajala pune četiri ratne godine sve dok nepoželjni susjedi (ponajviše Jevreji i Cigani, ali i sumnjivi Srbi i ostali) nisu netragom nestali sa lica zemlje.
Naš slavni mađioničarski tandem uporno i znalački zaobilazi tu sitnu „sitnicu“ i bavi se KGB-om, Udbom, DB-om, Vojnom upravom i poratnim vremenom kao da su silne Hitlerove žrtve stradale pod Aleksandrom Rankovićem, Slobodanom Penezićem, Ivanom Rukavinom i ostalim, a ne pod Himlerom, Kajtelom, Lerom, folksdojčerom Sepom, Ajhmanom i ostalima. Znači gospodo (i ovo je posljednji put da vas besplatno podučavam), ne može se govoriti ni o kakvim posljedicama (Šinteraju ili Gakovu i drugim logorima) a da se prethodno ni jedno jedino slovo ne kaže o uzrocima tih zbivanja.
Jer, sve ako su ti nesretnici sa Šinteraja i postojali (a dopuštam da jesu), njih svakako sa ovog svijeta nisu ispratili oni što su prije toga nevini na osnovu rasnih zakona postreljani u Jabuci, Jajincima i na bezbrojnim drugim stratištima. A ne zaboravite, poštovana gospodo, da su Hitlerovi soldati upravo u tom pitomom Banatu ostvarili evropski rekord (među svim tad postojećim regijama!) u fantastičnoj sportskoj disciplini – u ubijanju domicilnih Jevreja. Taj procenat od 92,8 odsto uništenog življa nije postignut nigdje drugdje u Evropi, a postignut je, između ostalog, i prilježnim zalaganjem brojnih domaćih Švaba, koji su uspješnim cinkarenjem dojučerašnjih komšija iste stjerali u pliće ili dublje rake, jarke ili jame, ali svakako pod crnu zemlju.
I tu, na tom strašnom mjestu, dolazim do nečeg duboko ličnog a što me posebno tjera da se ovoliko natežem i mučim s ljudima, koji razloge konvertibilne prirode javnosti predstavljaju kao duboko moralni čin. Naime, među banatskim mrtvacima iz tog žalosnog vremena ima dosta moje bliske i najbliže rodbine. Sedamdeset godina nakon rata ne mogu da pronađem njihove kosti, ne mogu da im položim buket na grob, ni da zapalim svijeću, već moram da se suočavam sa budalastim i nečasnim argumentima. Zaista, zaista, nije zabadava Vuk Stefanović Karadžić davno zapisao – zlo je kad donje čelo trpeze besjedi. Ja bih rekao – bulazni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
