Biljana Srbljanović - i dalje ista divljakuša

Najprevođenija dramska književnica, koja je tekstovima i stavovima redovno dizala veliku medijsku prašinu, već dve godine živi na Kavkazu sa suprugom Gabrijelom Kelerom, a postala je i ozbiljan hajker, pa se bez teškoća penje na vrhove preko 3.000 metara

Piše: Žaneta Apostolovski
Foto: Gloria press
Izvor: magazin Gloria

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 27.12.2010.

22:50

Default images

Poznata sam po tome što ne umem da primim kompliment. Šta god da mi čovek lepo kaže, ne znam da odgovorim prosto ‘hvala’, što je priličan društveni hendikep.

Mislim da je sumnja u sebe ono što čoveka pokreće da napravi nešto novo i bolje, bila to drama ili frizura.

Na francuskom ne pišem čak ni SMS-ove, toliko se plašim tog bizarnog pravopisa, a čak i kad mužu pošaljem poruku ‘dođi kući na ručak!’, ja to lepo uradim na srpskom.

Deca moga muža već su velika i sada se više družimo, mada me oni iz čistog štosa zovu maćehom, što je dosta smešno kad se nađemo u nepoznatom društvu ili kad se zajedno napijemo.

Ne mogu da kažem da me je baš brak promenio, jer nisam poštovalac građanskih institucija, ali sam život jeste.


Njene predstave izvode se u 160 pozorišta širom sveta, drame su joj prevedene na dvadeset pet jezika, a svojevremeno je bila najčitanija blogerka. Ali, i pored neospornog uspeha koji je postigla na profesionalnom planu, Biljana Srbljanović (39) pokazala je kako ume da bude i samo žena koja je zarad ljubavi spremna da ode čak i na Kavkaz. Nakon udaje za francuskog diplomatu Gabrijela Kelera mlada, zgodna i šarmantna spisateljica živela je u Parizu, a sada se, zbog njegovog posla, privremeno preselila u Azerbejdžan. Dama koju je ugledni američki magazin “News Week” svrstao među pet najperspektivnijih žena sveta u 21. veku, upravo je na Kavkazu završila novu dramu, a u međuvremenu je postala i ozbiljan hajker te se bez većih problema penje na vrhove i iznad tri hiljade metara.

Svaki vaš nastup u medijima, na tribinama, pa čak i na blogovima, po pravilu je uvek dizao veliku prašinu. Čini li nam se, ili ste se u poslednje vreme malo izmakli iz domaćeg medijskog života?
Prisustvo u javnosti za mene je važno ukoliko može da skrene pažnju na neke od veoma bitnih problema zemlje, društva u kojem živimo i da govori u ime onih koji nemaju priliku da budu medijski prisutni. Moji stavovi nisu stavovi većine, vrlo često izazivaju veliku agresiju prema meni, u stvari, prema mom pogledu na svet i to, naravno, veoma troši, a ponekad i jako boli. Moj privremeni život na drugom kontinentu dao mi je priliku da se maknem iz čitave te gužve i da malo više ćutim, što mi u ovom trenutku prija. Ali, ja funkcionišem u ciklusima, ćutim, ćutim, pa poludim.

Poznati ste po oštroj kritici savremenog društva i politički angažovanim tekstovima, jeste li ikada razmišljali da napišete ljubavnu melodramu?
A ja mislim da su svi moji komadi ljubavne priče, samo što to možda nije njihova jedina žanrovska odrednica. Pišem iz ljubavi, i ljudi o kojima pišem dosta toga rade iz ljubavi: čine najveće gluposti, životne promašaje, vuku pogrešne poteze i prave tragične greške. Moji komadi uopšte nisu politički, oni su lične priče o konkretnim ljudima koji žive u politički teškim vremenima. Politika me u komadima ne zanima, zanimaju me ljudi, porodični odnosi, lične sudbine koje trpe i političku sudbinu.

Drame su vam prevedene na dvadeset pet jezika i igraju se u pozorištima širom sveta. Na kojoj biste svetskoj sceni voleli da se postavi neki vaš komad?
"Comedie Francaise” je nekoliko puta uzimala opciju za moj komad, ali se uvek nešto na kraju izjalovilo. Nisam posebno luda baš za tim pozorištem, ali me nervira činjenica da mi je nekoliko puta promaklo, i sad bih volela baš samo to.

Pišete li isključivo na srpskom, ili se književno izražavate na još nekom jeziku?
Pišem gotovo uvek na srpskom, na engleskom nažvrljam poneki tekst za novine, kada baš nema vremena za prevod. Pisanje ozbiljnije literature na engleskom jednostavno potpuno menja moj stil: odjednom zvučim kao lik iz filma Hauarda Hoksa, u najboljem, ili kao novinar CNN-a u najgorem slučaju. Dok sam predavala u Italiji, predavanja sam pripremala na italijanskom. Ali to je lakše, jer znate da kako god da govorite taj jezik, nijedan Italijan vam nikada neće zameriti zbog greške. Na francuskom ne pišem čak ni SMS-ove, toliko se plašim tog bizarnog pravopisa, a čak i kad mužu pošaljem poruku ‘dođi kući na ručak!’, ja to lepo napišem na srpskom. U poslednje vreme najviše volim da pišem pisma na nemačkom. Moj glavni agent je u Nemačkoj, kao i najveći deo pozorišta sa kojima sarađujem, nekoliko bliskih prijatelja, čak i moja ‘najbolja bakuanska drugarica’, žena norveškog ambasadora Austrijanka je. Sa njima se dopisujem na nemačkom, mada mi to ponekad oduzme više sati čak i za prilično jednostavne mejlove. Ipak, baš volim tu vrstu mentalne gimnastike i od svih stranih jezika, sigurno najviše volim baš taj. I pored toga, mislim da ću uvek pisati samo na srpskom, jezik je za mene pre svega ritam, broj slogova, red reči u rečenici koji je samo moj, pa tek na kraju značenje. Volim srpski i mislim da je moćan jezik, iako poslednjih godina uglavnom čitam na francuskom, a razlog je sasvim banalan: transport knjiga u Azerbejdžan.

U jednom intervjuu rekli ste kako ste u životu sve postigli zahvaljujući buntu prema ocu i njegovom poimanju sveta. Po čemu ćete ga uvek pamtiti i kako ste podneli rastanak sa njim?
Rastanak je, u stvari, eufemizam za konačnu i hladnu smrt. To sam teško podnela i to je sasvim normalno. Tata je, ipak, bio centralna figura naše porodice, a ja sam mladost provela u večitom buntu i protivljenju, koje me je konačno i formiralo. Ja svoje traume lečim pisanjem, pa sam napisala komad o tom rastanku. Upravo sam ga ove nedelje završila i sad mi je nekako lakše.

Trenutno živite u Bakuu, dolazite li često u Srbiju?
Dolazim tokom prolećnog semestra, za mentorski rad na diplomskim dramama studenata FDU, tu sam za ispitne rokove i ponekim privatnim povodom. Za mene je taj odnos sa mladim piscima, studentima i diplomcima nekako najvažniji. Više nisam tako redovna u beogradskim pozorištima, propuštam važne stvari, jer prosto nisam tu, ali me taj rad i kontakt sa studentima drži u trajnoj i neraskidivoj vezi sa zemljom.

Da li i dalje ujutru na internetu prvo pročitate srpske novine?
Sada ujutru slušam radio, zbog razlike u vremenskoj zoni najpre slušam sinoćne vesti francuskog radija a onda programe kojima sam verna. Nedavno mi je prijateljica otkrila emisiju američkog javnog radija - ‘Ovaj američki život’, neverovatno inteligentne reportaže o običnim ljudima koji žive posledice velikih svetskih ekonomskih i političkih previranja. Slušam i B92, naravno, ta navika se ne menja, sajt peščanika i e-novina otvorim svakog dana. A novine samo preletim tokom dana i uglavnom se odmah iznerviram, pa što onda to sebi da radim?

Koja mesta obavezno posetite kad dođete u Beograd?
Beograd se tako brzo i lepo menja, vi toga uopšte niste svesni! Kada bi svi Beograđani imali šansu da se na duže sklone iz svog grada, sigurno bi ga više voleli i cenili. Ove jeseni sam otkrila iznajmljivanje bicikla na “25. maju” i vožnju do Ade i nazad. Pa ta količina ljudi koji se ozbiljno bave sportom i svojim zdravljem, to me fascinira, a to ranije nije bila tako uobičajena beogradska aktivnost. Volim, naravno, i neke restorane, volim da sa mamom šetam po knjižarama i radnjicama, da ručamo i nekom od hiljadu, kako to volim da kažem, novih restorančića, posebno na reci.

U glavnom gradu Azerbejdžana ste zbog posla vašeg supruga, francuskog diplomate Gabrijela Kelera. Da li vas je brak u nekom smislu promenio?
Moj muž će vam reći da nije, da sam i dalje ista divljakuša, beogradska šmizla koja ne trpi kompromise. Ja, naprotiv, mislim da se svaki normalan čovek menja s godinama, bez obzira na to da li živi sam ili sa nekim, i da su oni koji u životu nikad ništa ne promene, od stavova, preko pogleda na svet, pa do navika i ukusa, jednostavno zarobljeni u sopstvenoj sujeti i da je takav život beskrajno tužan. Ne mogu da kažem da me je baš brak promenio, jer nisam neki poštovalac građanskih institucija, ali sam život jeste.

Koliko ste spremni da se žrtvujete za osobu do koje vam je stalo?
Čujte, pa ja živim na Kavkazu!!! Šta ćete više?

ta za vas znači porodica?
Sa mužem imam pravu francusku rekomponovanu porodicu. U toj zemlji razvodi su uobičajeni koliko i sam brak, deca obično imaju po dve kuće i od toga treba napraviti prednost, a ne komplikaciju. Deca moga muža već su velika i sada se više družimo, mada me oni iz čistog štosa zovu maćehom, što je dosta smešno kad se nađemo u nepoznatom društvu ili kad se zajedno napijemo. Ipak, kad me neko pita za porodicu, ja po automatizmu počnem da pričam o svojoj mami, tati, sestri i njenoj porodici. Za mene je porodica ipak ono gde ste se rodili.

Koji biste period iz vaše prošlosti rado zaboravili?
Verovatno ih ima, ali sam već sve zaboravila. Ja imam tu gotovo biološku reakciju na ružne ili traumatične stvari. Kad otpatim, sve lepo zaboravim, bez najmanjeg napora, to jednostavno nestane sa mog hard diska a da se oko toga uopšte ne trudim. Ponekad drugarice pokušaju da me podsete na nešto što je moj sistem jednostavno izbacio, i ja se onda čudim: ma kad je to bilo, kako je to uopšte moguće? Inače mi je ona rečenica - oprostiti, ali ne i zaboraviti - jedan od najružnijih životnih principa koji čovek može da ima. Ako nešto oprostite, sebi ili drugima, onda zaboravite i stavite tačku na to, inače nikada i niste zaista oprostili. Ako vam se ista trauma dogodi ponovo, to je onda već pitanje vaše inteligencije. To važi i za politička i za pitanja društva, ali i za ona najličnija, najintimnija.

Šta vas najviše pogađa i izvodi iz takta?
Ne podnosim kada ljudi pristojno zastupaju nepristojne stavove, posebno mrzim kad se većina obruši na manjinu, kada se jači obračunava sa slabijima. Ali, nasilje prema životinjama dovodi me u stanje dubokog očaja i potpune mizantropije.

U jednom tekstu ste napisali kako niste naročito impresionirani kad vam neko kaže da ste pametni. Prijaju li vam komplimenti za fizički izgled?
Poznata sam po tome što ne umem da primim kompliment. Šta god da mi čovek lepo kaže, ja ne umem da odgovorim prosto ‘hvala’, što je priličan društveni hendikep. Ali moje najbliže okruženje je takvo, svi smo prilično strogi prema sebi, svet primamo sa ironičnim odmakom i nekako su nam komplimenti višak. Mislim da je sumnja u sebe ono što čoveka pokreće da napravi nešto novo i bolje, pa bila to drama ili frizura.

Iako funkcionišete na relaciji Srbija-Francuska-Azerbejdžan i dostupni su vam svi svetski kozmetički tretmani, negu kože poverili ste beogradskoj doktorki Biljani Đurđević?
Za mene je nega pitanje lične kulture i pre svega zdravlja. Pripadam generaciji modernih žena koje žele da izgledaju dobro i zdravo, i tu ne pravim nikakve kompromise, jednostavno me zanima samo ono najbolje. Imala sam dosta pozitivnih iskustava i sa američkim i francuskim estetskim dermatolozima, a onda sam, pre tri godine, konačno došla do doktorke Biljane Đurđević, koja važi za najbolje čuvanu beogradsku tajnu. Od onda sam njen najveći fan i priznajem da je doktorka jedan od razloga mojih dolazaka u Beograd. U nju imam beskrajno poverenje, izuzetno je obrazovana, veliki stručnjak u svojoj oblasti, permanentno se edukuje na svetskim kongresima, ali je pre svega pametna i suptilna žena. Ona tačno zna kako da učini da sijate iznutra. Pri tom je ordinacija za estetsku dermatologiju “LaDerma” jedina tog tipa u zemlji, a ja zaista mislim da treba dobro voditi računa kome poveravate svoje lice i telo.

Uvek ste imali izuzetno vitku liniju, bavite li se nekim sportom?
Fizička aktivnost je moje životno opredeljenje, to me čini zdravom, mentalno stabilnijom. Trčim, boksujem, vozim bicikl, sa mužem sam ozbiljna hajkerka i bez većeg napora penjem se na vrhove iznad 3.000 metara, a sve to smatram, pre svega, pitanjem psihološke stabilnosti. Nema boljeg antidepresiva od sporta.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

85 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: