Budući penzioneri kopaće po kontejnerima

Međutim, kako u svakom zlu ima barem zrnce dobrog, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad penzijskih fondova došao u središte pažnje javnosti.

Penzioni fondovi su novcem svojih članova dokapitalizovali Ledo, kako bi Ledo novcem hrvatskih građana mogao od Agrokora da kupi srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica.

U toj operaciji Agrokor je dobio stotine miliona kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, Todoriću su dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je počela penziona reforma i uveden tzv. drugi stub.

Ideja za uvođenje drugog penzionog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj penzionera i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sistem, a za jednog penzionera od svoje plate izdvaja jedan radnik, penzije će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stuba, u koji bi radnik izdvajao deo novca iz plate - 5 odsto - koji bi bio isključivo njegova imovina, poverena na upravljanje penzijskim fondovima koja bi kroz više decenija, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije i osigurati da budući penzioner ne zavisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno od njihovih uplata u prvi stub.

Gde je pošlo naopako? Država je preusmeravanjem dela uplata u drugi stub smanjila dotok novca u državni penzijski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela pozajmljivati od novonastalih penzijskih fondova.

Novoosnovani penzijski fondovi koji upravljaju drugim stubom, umesto da novac plasiraju u kvalitetne vrednosne papire – deonice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inostranstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosleđivali novac državi.

Time smo, umesto prave reforme penzijskog sistema, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova penzijskih fondova, odnosno budućih penzionera, malo toga promenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz "upravljanje" tim fondovima.

Veći deo imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju "smeće"

Penzijski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći deo uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih penzionera novac drži u fondovima "kategorije B" koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosleđuju državi, i za to "upravljanje" naplaćuju milionske naknade.

Osim što građani na neki način preko penzijskih fondova pozajmljuju novac državi koji će na kraju kao poreski obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju "smeća", nemaju investicioni rejting, tako da je glavnina novca za penzije u drugom stubu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala "ulaganja". Kao što smo već spomenuli, novac članova penzijskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primera bilo je i ranije.

Tako su pre sedam godina penzijski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim finansijskim problemima, kupovinom obveznica ulupali ukupno 24 miliona evra.

Slična "ulaganja" imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 miliona kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako penzijski fondovi ne prestanu da glume upravljanje imovinom, a zapravo se bave finansiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće penzionere čeka vrlo neizvesna budućnost i kopanje po kontejnerima.