Izvor: Nezavisne Novine, 04.Jul.2015, 10:09   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zulić za NEZAVISNE: Umjetnička strast isključuje zaradu

Konceptna fotografija na jedinstvenoj lokaciji mi je najdraža. I to čitav proces - od vizualiziranja i pronalaska lokacije, pripreme kostima i ostalih rekvizita, do postprodukcije. I to uglavnom samo za jednu, eventualno dvije fotografije, od koje rijetko bude finansijske dobiti!

To je u stvari sva poenta umjetnosti, po mom mišljenju - ne možeš raditi na projektu bez strasti koja nema veze s materijalnom dobrobiti. Moraš to raditi zato što voliš i samo zato, riječi su Deana >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << Zulića, rođenog Sarajlije, koji je prije dvije decenije odselio u SAD, gdje danas uživa reputaciju vrsnog umjetnika komercijalne, ali i konceptualne fotografije.

Posljednjih osam godina je profesionalac, ispred čijeg su se objektiva našle brojne slavne ličnosti, od soul i R&B pjevačice Džoš Stoun do "Viktorijinih" anđela Alesandre Ambrosio, Marise Miler i Mirande Ker. Bio je učesnik rialiti šoua "Amerika u potrazi za modnim fotografom", a radovi su mu objavljeni u časopisima "Marie Claire", "New York Times", "JPG Magazine", "Seattle Magazine" i drugim.

Da Amerika nije samo rad i znoj, već da postoje i Holivud i Frenki boj, kako je pjevao Džoni Štulić, dokazuje i životni i profesionalni put ovog umjetnika, u čijem studiju u Dauntaunu u Los Anđelesu nastaju fotografije koje pričaju priču o dosanjanom američkom snu.

NN: Školovali ste se na Institutu umjetnosti u Sijetlu. Dokle sežu počeci Vašeg interesovanja za "lijepo" i šta je presudilo da krenete tim putem?

ZULIĆ: Diplomirao sam 2007. u Sijetlu i mogu reći da je taj grad vjerovatno jedan od najljepših koje sam ikada vidio. Pacifički sjeverozapad, gdje sam proveo više od 15 godina, je stvarno nevjerovatan - od okeana, jezera i planinskih lanaca do ugašenih vulkana, sve se može naći u tom dijelu sjevernoameričkog kontinenta. To je jedan od razloga mog interesa za fotografiju, jer sam s prijateljima često išao u ribolov ili na planinarenje i jednostavno nisam mogao ostati ravnodušan na te prirodne ljepote. Ubrzo sam zamijenio ribarske štapove fotoaparatom i tako je sve počelo.

NN: Vaši radovi donose atmosferu filmskog seta. Ujedno, imaju jak i prepoznatljiv karakter, iako se fotografijom bavite nekoliko godina.

ZULIĆ: Oduvijek sam bio veliki obožavatelj filmske umjetnosti i definitivno nalazim inspiraciju na velikom ekranu. Uvijek mi je cilj ispričati fotografijom neku priču, što je u suštini znatno teže nego u filmu - iz prostog razloga što imamo samo djelić sekunde, za razliku od vremena trajanja filma ili serije. Zato je proces kreiranja koncepta jako bitan - i ja uživam u njemu, trudim se da zadržim taj neki prepoznatljivi karakter mojih radova, što nije baš lako s obzirom na to da se moram maksimalno posvetiti komercijalnoj fotografiji, kojom ipak plaćam račune!

NN: Ispred Vašeg objektiva su bile i mnoge poznate ličnosti. Koliko je inspirativno i izazovno raditi s njima i da li Vas, možda, više privlači rad s javnosti manje znanim modelima?

ZULIĆ: Slikao sam neke poznate ljude i bila su to lijepa iskustva. Živeći u Los Anđelesu, čovjek se navikne na to sve. Moj studio je preko puta Staples Centra, gdje igraju LA Lakersi i Clippersi i postalo mi je sasvim normalno otići na utakmice o kojima sam kao dijete sanjao. Mislim da je najbitnije tretirati te ljude kao i sve ostale, iz mog iskustva oni to najviše i vole. Prednost rada s njima je u tome što su oni iskusni i ne smeta im biti u centru pažnje ili ispred objektiva. S druge strane, kad se radi o personalnim projektima, uvijek tražim dosta karaktera u subjektu i to mi je najbitnije.

NN: Koliko su Vam bliske druge sfere umjetnosti, što se tiče inspiracije, ali i pukog užitka?

ZULIĆ: Definitivno volim umjetnost - od filmova do povremenih posjeta muzejima i galerijama, a bez muzike mi ne protekne nijedan dan. Tu često i nalazim inspiraciju, a imam i prijatelje koji su uspješni umjetnici (muzičari, fotografi, glumci...) i uvijek mi je zadovoljstvo naći se s njima. Jedna od mana ovog načina života je da nikad ne znaš kad su sljedeći posao i plata. Kad stvari ne idu kako treba, čovjek počne sumnjati u svoje odluke i zato je jako bitno znati ljude u istoj, kreativnoj industrijii, koji razumiju tu borbu i znaju kako se vratiti na pravi put.

NN: Pročitala sam negdje da su Vam uzori neki od najvećih umjetnika ikad, poput Van Goga i Dalija, ali i Vaš otac. Zašto je on Vaš junak?

ZULIĆ: Moj otac nas je, nažalost, napustio prije nešto manje od godinu dana, nakon teške borbe s bolešću. On je također bio fotograf i veliki borac, dosta sam od njega naučio - i dobro i loše (smijeh). Mislim da su moji roditelji odradili fantastičan posao i poslali sestru, koja je doktor, i mene na pravi put. Pokazali su nam šta je dobro, a šta loše, a zajedno smo svi i kroz rat prošli u Bosni. Što bi se reklo, sve šta sam prošao dugujem njima!

Rad Deana Zulića možete pogledati na deanzulich.com.

NN: Prije dvije decenije ste otišli iz BiH. Možete li zamisliti da se to nije dogodilo i da danas živite ovdje - imate li uvid kako bi to izgledalo?

ZULIĆ: Dosta mi je trebalo da se nađem, nema šta nisam radio dok se nije desila fotografija, a u svijetu slobodnih umjetnika nikad se ne zna šta nosi sutra, ali to je moj izbor i dok ide dobro je. Da sam ostao? Sam bog zna. Ne znam da li bih završio u svijetu fotografije, ali nikad ne isključujem mogućnost da se vratim jednog dana, bliže porodici i korijenima. Možda bi to bio i neki novi izazov. Tačno sam negdje na pola puta - 20 godina tu i 20 ovdje, a nikad se ne zna šta donosi život.

"Jedna od najdražih fotografija mi je 'The Wedding Day'. U pitanju je bio kreativni projekt ekskluzivno produciran za "Bosnian born",  izložbu koja je proputovala svijetom, a jedna od moje dvije fotografije je našla i put do "Boston Globe" novina. S timom sam otišao na lokaciju izvan LA, a dok smo vozili jedna djevojka je stavila masku Merilina Mensona s druge strane lica, da se ne ošteti. Kad sam to vidio, znao sam da to moram uključiti u moju viziju, koja je već sadržala pištolj, veo i cvijeće, kao glavni dio priče. Čim sam škljocnuo, znao sam - to je to!"

"Čisto sumnjam da ikad ima kraja novim avanturama u svijetu fotografije i to je i jedan od glavnih razloga što sam završio u tom svijetu - nijedna fotka nije ista. U prošlosti mi je sve znalo dosaditi nakon izvjesnog vremena, ali to definitivno sada nije slučaj. Dakle, nema stajanja."

Nastavak na Nezavisne Novine...