Ljubomir Živkov: O prvobitnosti

Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 26.Jun.2016, 03:23   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ljubomir Živkov: O prvobitnosti

Što se mene predškolskog tiče, muzika je bila sva durska: uspavanka za mnogo posleratno dete bile su „Tri livade", moja majka je odnekud znala celu pesmu „Bolen leži mlad Stojan", naučio sam i ja sve reči za moj prvi duet, naizmenično smo pevali prvi i drugi glas; radio još nismo imali, bećarac je nesmotria na poboljšanja oko kojih se postarao svaki svirac isto bio durski, e, jedne večeri dođe kod nas izvesni, a meni neizvesni Pantelić, ako i nije bio Pantelić, imao je tako zvučeće, >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << nefarkaždinsko prezime, ne znam odakle su se moj baba i on poznavali, uglavnom će čovek kod nas da prenoći: sede njih dvojica za stolom noću do neka doba, ja piljim u krug koji petrolejka pravi na plafonu, utomlennoe solnce, kad gost izvadi iz sakoa frulu i odsvira nešto što nisam nikad dotad čuo, uspravio sam se u krevetu kao bolesnik kad se pojavi vizita: „Koja je to pesma?" „More soko pije...": bilo je to moje uvođenje u mol.

Proći će još nekoliko godina, na socijalističkoj slavi će moj baba sa tamburašima iz Perleza pevati „Ciganka sam mala", imali smo znači molsku melodiju u kući, i tu i mnoštvo drugih, ali babi nije bilo naspelo da ih zapeva dok smo vukli đubre ili dok smo se vraćali iz Kurjačke kutine; iste večeri, 14. septembra, samo ne znam koje godine, čuo sam i Anču, babicu, otpevala je pesmu „Anica ovce čuvala", iznenadilo me je koliko lepo peva, a melodija i njen razvoj očarali su me još i više!

Pa dobro, koliko se stvari sećam koje su mi se desile prvi put? U Farkaždinu je bio pevač šlagera Vojin Popović, bio je nekome rod, više ne znam kome, možda Šljakovima, uglavnom su me doveli da čuje radio-pevač kako ja pevam, i gost iz Beograda poklonio mi je svoju ploču, izvinio se što je već napisao posvetu za nekog drugog, ali ima samo tu jednu kod sebe, docnije će se tako mala ploča zvati „singl", ali bila je to prva ploča koju sam držao u rukama i koja je bila moja. Povremeno sam odlazio u stražnju sobu, gde je ploča u krasnom omotu stajala pored kutije od cipela u kojoj su bile slike: gramofon nismo imali, i niko od naših rodova nije imao, tako da ću pevanje darodavčevo čuti tek negde oko moje velike mature, kad će naša estrada uveliko imati druge i drukčije zvezde.

Voleo sam da pišem, i da čitam doduše, ali su svi resursi bili ograničeni, knjiga nije bilo napretek, zimi se rano smrkavalo, lampu su moji, kao i svačiji, palili kad se baš moralo, a gasili su je čim su uzmogli; voleo sam da pišem mastilom, štilom i perom, ali i penkalom koje mi je nakratko ustupila učiteljica Nada i izvinila mi se rekavši da svaki rukopis drukčije utiče na pero, i da je na snazi pravilo: jedno nalivpero, jedan korisnik! Pisao sam i kažiprstom po vazduhu, te su se moji zabrinuli za moju duševnu ravnotežu, ali sam zaista video reč koju sam napisao i pitao se kako bih je još mogao napisati, a da bude cela u jednom potezu.

Prvu hemijsku dobio sam od trgovačkog putnika kod kojeg je moja dobra mati mora biti napravila dobar pazar, poklon mi se činio kao perpetuum mobile: skineš poklopac i pišeš koliko ti drago. Teško mi je palo kad sam na svesci počeo da ostavljam tek bledi trag, ubrzo potom i nikakav; po savetu ondašnjih samozvanih stručnjaka grejao sam hemijsku, skinuo joj kapić i duvao odozgo, da ugrejem i lično poteram to gusto mastilo ako ga jos ima na zidovima: ništa. Čuvao sam je godinama, u nadi da će industrija početi da pravi uloške za nju, ali do toga istorijskog trenutka još će mnogo vode proteći Tamišom.

Od trgovca sam dobio i plastični češalj koji nije mogao da se skrja! Nijedan zubac, ni onaj njegov hrbat, pokušavali smo da ga prepolovimo po sredini, uvrtali ga, vraćao se ćutke u fabrički položaj, nosio sam ga u školu gde su se izazovu odavali učenici starijih razreda, šta ćeš ako ga neko ipak skrja, mislio sam, izgubićeš i ugled i češalj, pa neka, ionako se njime nisam ni češljao, znaću da nauka i tehnika još nisu proizvele idealan materijal, eto, još o ono doba sam naučnu spoznaju stavljao iznad privatne svojine.

Serijal "Dopisnica iz Banata" možete pratiti svake subote na Prvom programu RTV u 19.15.

Sve dosadašnje priče Ljubomira Živkova možete pronaći u sekciji BLOG.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Radio Televizija Vojvodine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Radio Televizija Vojvodine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.