Intervju sa Vladikom Artemijem za Pravoslavni glas

Izvor: KMnovine.com, 06.Jun.2015, 11:34   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Intervju sa Vladikom Artemijem za Pravoslavni glas

Prenosimo deo intervjua sa vladikom Artemijem za Pravoslavni glas u čijem zadnjem broju ćete moći da pročitate ceo intervju.




Vladiku Artemija smo posetili 15. maja 2015. g. i razgovarali sa njim o značaju ovoga čina, o tome kako je do njega došlo i kako dalje. Taj razgovor u celosti prenosimo čitaocima „Pravoslavnog glasa“.

P.G: Iako je već dosta rečeno o hirotoniji horepiskopa staroraškog i lozničkog vladike Nikolaja, >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << predlažemo da razgovor počnemo na tu temu.

Episkop Artemije: Na crkveno-narodnom saboru održanom 26. aprila, prisutnom vernom narodu podeljen je tekst „Reč o hirotoniji novopostavljenog horepiskopa Nikolaja staro-raškog i lozničkog. Jeste li videli taj tekst? Jeste li ga pročitali?“

P.G: Naravno. Pročitali smo i nama je sve jasno. Ali zbog onih koji nemaju taj tekst, koji ga nisu čitali? Koji nisu mogli da toga dana dođu u Loznicu? Kojima su, posle čitanja, ostale neke dileme i nejasnoće?

Episkop Artemije: Tamo je sve rečeno, ali možemo da u razgovoru pojasnimo… Nisam ja to planirao. Razgovarali smo na našem eparhijskom savetu i ja sam izašao sa jednim pitanjem: Da li naša borba za čistotu prave vere, za Istinu Božiju, za predanje Crkve i crkvene kanone treba da prestane kada Artemije umre, kao što mnogi to priželjkuju i najavljuju i govore: „Kad Artemije umre to će propasti!“?
I, odgovor je bio: „Ne! Treba da se nastavi!“
Ako treba da se nastavi, ne može se bez episkopa nastaviti. Dok ste vi, moji monasi, još u životu, vi ćete se boriti na svoj način. Ali posle vas?
Prema tome, ako treba da se nastavi ta borba, a treba, mi smo za to, ja sve ovo što se sa nama desilo smatram da je to po promislu Božijem, i taj progon sa Kosova, i odlazak u egzil i sve to… Zapravo se radi o borbi za čistotu prave vere. O tome sam ja pisao u onom mom odgovoru patrijarhu Irineju, vi se sećate toga… Da je u pitanju samo Artemije, da je to lična stvar, to bi davno bilo rešeno. Ne bi postojao problem. Problem je mnogo dublji. To je pitanje vere, pitanje zaista Crkve.

Oni govore, oni žele da govore: „Artemije je napustio Crkvu, izašao iz Crkve.“ Artemije je ostao u Crkvi i bori se da ostane u Crkvi. Za Artemija je Crkva od svetih apostola pa do danas. Svi svetitelji Božiji su Crkva Božija. Nebeska Crkva. Crkva su svi oni koji su Bogu ugodili životom svojim, to je Crkva. Dakle, sveti Zlatousti, i sveti Vasilije i sveti Maksim Ispovednik i sveti Marko Efeski, vladika Nikolaj, otac Justin, svi su oni Crkva. Ja želim sa njima da budem, želim da ostanem sa njima u jedinstvu. A oni poimaju da je Crkva sadašnja jerarhija. Isključivo. Zato govore: „Zvanična crkva kaže to i to…“ Ne postoji zvanična crkva. O njoj se nigde ne govori kao takvoj. Ni u Simvolu vere, ni u predanju otaca, nema „zvanične crkve“. Postoji jedna sveta, saborna i apostolska Crkva, a ne zvanična crkva.

Te, prema tome, ako treba, a treba, svi smo saglasni sa tim, da se nastavi ta borba kao što je nastavljena i u vekovima kada je jeres znala da traje i po sto godina, Arijeva jeres, … Crkva se svo vreme borila sa tim, nije nikada prestala borba, niti je jeres uspela da sve pokori… Isto tako ikonoboračka jeres kada je bila, sto dvadeset godina je ona uznemiravala Crkvu, pokolji bili užasni, mučenja, kao u vreme Dioklecijana, recimo.

Crkva je izdržala borbu i pobedila i ostala ona Crkva koja je bila saglasna sa svetiteljima pre od tog vremena, jer priziv svetih otaca na svetim Vaseljenskim saborima je bio i jeste i treba da bude. Inače, nema Vaseljenskog sabora, ako nema toga.
„Sledujući svetim ocima, donosimo tu i tu odluku“. Nikako u suprotnosti sa svetim ocima, sa prethodnim saborima, sa prethodno donetim kanonima… ne, nego sledujući njima i samo pravimo korak napred, ali na njihovoj stazi. To je kao što u biološkom životu otac želi da njegova deca nastave tradiciju te kuće kako je on i njegov otac, njegov deda… nasledio. On na tome nastoji i tako vaspitava svoju decu. I želi da se to nastavi.

Tako i ja želim da ostanu naslednici iza mene koji će nastaviti to, po mojoj dubokoj veri, bogougodno delo i časno delo. Tu smo se složili.

Odluka nije odmah doneta. To je bilo samo pitanje. A onda je došla zajednička odluka: Postićemo nedelju dana i moliti se Bogu, pa da ponovo razmotrimo to pitanje. Umesto nedelju dana, bilo je dve nedelje. Tek posle Nedelje Pravoslavlja mi smo ponovo razgovarali i onda smo i konačnu odluku doneli, a na osnovu kanona. Znam ja jako dobro šta kažu kanoni kako se episkopi biraju… Kako se rukopolažu, dva tri episkopa… Sve je to normalno u normalnim prilikama.

Ali, postoje kanoni, videli ste i sami to, koji govore po potrebi Crkve. A to je bilo upravo u borbi sa jeresima u trećem i četvrtom veku, dok je Crkva bila gonjena da su episkopi postavljali horepiskope… Episkop je, recimo, u nekom gradu… a tada je grad od grada bio mnogo dalje nego danas, sredstva komunikacije mnogo teža nego danas… E sada, da bi mogla da se Crkva bori i da taj narod se čuva na pravom putu, kanoni dozvoljavaju da episkopi postavljaju sebi saslužitelje, sa nazivom horepiskopa, episkop u manjem mestu, u selu, u manjem mestu. Hora to je mesto ili selo, horio.

I, mi smo videli, da smo mi danas u istoj toj situaciji u kojoj je tada Crkva bila, gonjeni, jeres koja pruža sve dublje i dublje korene… Dakle, danas se nalazimo u istoj toj situaciji. I onda smo na osnovu tih kanona odlučili da umesto episkopa postoje horepiskopi koje postavlja episkop grada i oni njemu odgovaraju. Oni imaju potpunu episkopsku blagodat, ali nemaju vlast upravljanja koju ima gradski episkop, nego su zavisni od njega. Zato ima tamo predviđeno i vrsta delatnosti tih horepiskopa, šta ne mogu bez saglasnosti nadležnog gradskog episkopa da rade. Budući da sam ja episkop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski, danas u egzilu, mi smo onda rešili da postavljamo horepiskope sa titulama mesta iz moje eparhije, ne bilo gde. Zato smo uzeli raška, ili novopazarska, ne bi hteli taj naziv. Staro-raška smo uzeli i spojeno sa mestom gde on danas može i treba da živi, odredivši i oblasti koje bi njemu pripadale. Iako neki kažu, ne meni, ali kažu: horepiskop je za selo, a ne za pola Srbije. Međutim, po broju vernika, jeste selo.  Ali, suština je ta.

A naravna stvar, Crkva se uvek prilagođavala uslovima ne narušavajući svoju suštinu i svoj osnovni cilj i  namenu… Meni je jedan sveti starac, starac Sofronije iz Eseksa, u jednom razgovoru, bio sam kod njega, pa sam ga nešto pitao za šta sam mislio da nije po kanonima, a on kaže: „Znate, kanoni su pisani za normalne prilike. U vanrednim prilikama kanoni se prilagođavaju, ostajući u punoj snazi.“ Niko nije ukinuo kanone. Ali, moramo da prođemo između Scile i Haribde. Iako je po zakonu plovidba brodom da ide pravo, ali ovde ne može da ide pravo, mora da se snalazi. Cilj je da stigne na cilj, ne da se razbije o neku stenu u moru.
I tako smo onda odlučili, rešili i izabrali prvoga kandidata, što znači da će biti još… i hvala Bogu, treba da bude. Nadam se da će biti uskoro.

I onda smo odredili dan hirotonije. Ali i da to bude u tajnosti, da nam ne bi se onemogućilo na bilo koji način. I na nedelju dana pre hirotonije imali smo sabor starešina mojih katakombnih manastira, nastojatelja i nastojateljica. Njima smo saopštili tu vest da bi znali da tada i tada dođu i da povedu svoju bratiju…  Ali, i oni su obavezni da, čak ni bratija, niko ne zna… I tako je bilo.

Možda je neko naslućivao. Što se skupljaju u Loznici? Šta to ima tamo? Pa je onda puštena vest, treba Sara da dobije naprsni krst…

P.G: Dolaze mironosice sa Kosova…

Episkop Artemije: Bilo je istina, ali kao izgovor… Dakle, sve u svemu, to je, hvala Bogu, održano do toga momenta, do toga dana u tajnosti… i onda kada je došla Nedelja mironosica mi smo taj čin obavili, na način kao što se hirotonija vrši.

P.G: Otac Nikolaj uživa veliki ugled u narodu. Vest o njegovoj hirotoniji je primljena sa oduševljenjem i sa radošću.





Episkop Artemije: Da, on je još u Crnoj Reci, a bio je tamo starešina osamnaest godina… od 1992. do 2010. g., a posle u egzilu on je nastavio… imao je dosta svoje duhovne dece i stekao  je u narodu jedno poštovanje kao duhovnika i smatrali smo da on treba da bude prvi.

I naravno, da svakome na početku treba neka obuka, neko privikavanje, pa smo ga poslali nedelju dana da služi svaki dan u Ljuljacima sa mojim arhiđakonom koji poznaje dobro službu, i nadam se da je on ušao već u način služenja, ponašanja i tako dalje…

P.G: Ovo je očekivan potez. Očekivali smo. Nismo znali vreme kada će se to dogoditi.

Episkop Artemije: Ko god shvata našu situaciju i našu borbu, prirodno je očekivao.

P.G: Zahvaljujemo Vam se na bogougodnom razgovoru i na tome što ste pored mnogobrojnih obaveza odvojili vreme za ovaj razgovor.

Pravoslavni Glas br. 24
(april/maj 2015.)


Izvor: FB Reporter
Pripremile:KM Novine

Pogledaj vesti o: Vladika Artemije

Nastavak na KMnovine.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta KMnovine.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta KMnovine.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.