Bezvizno zimovanje  

Prošle su gotovo dvije decenije dok braća sa Balkana ponovo ne uzbudiše ovdašnju javnost. Posebno je teško u Belgiji. Ovih dana javljaju da će tamo doći do prave humane katestrofe. Toliko se očajnika prijavilo u red za azil da ova država više nema mjesta ni u zatvorima da smjesti stotine onih koji će najvjerovatnije zimu provesti pod vedrim nebom. U Švedskoj slično. Raja iz Srbije i >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << Makedonije posebno navalila na zemlju sa najvišim standardom u Evropi. Više od 5.000 nosilaca putnih isprava vlada u Beogradu i Skoplju pokušava da dobije dozvole boravka

Prvi dani u izbjeglištvu nikada se ne zaboravljaju. Smjetilo nas te jeseni 1993. godine u veliki azilantski centar u gradu Zwolle, gotovo u središtu Holandije. Dok sam izgubljenim pogledom kružio po odajama bogatim raznim ljudskim rasama i bojama kože, trznu me glas jednog od službenika za prijem zalutalih u novi život.

- Gospodine, eno tamo sjedi još jedna porodica iz Sarajeva.

Uzbuđeno krenem ka kutu u kojem se smjestilo dvoje odraslih i, činilo mi se, desetak djece.

- Hej, i ti si Sarajevac? - dočeka me veselo čovjek tamnije puti.

Upoznavanje i odmah sumnja.

- Iz kojeg ste dijela Sarajeva? - pitam.

- Kako kojeg? Iz Sarajeva, brate! - odlučno će glava porodice.

- Baš iz grada?

- Ma, majke mi, šta ti imam lagati - nastavlja.

- Dobro, reci mi koja rijeka teče kroz Sarajevo?

- Kako koja - pa - Dunav, brate!

- Jesi siguran?

- Joj mene, budale! Sava,brate, Sava!

Zbližio sam se poslije sa velikom romskom porodicom negdje sa juga Srbije.

- E, jesi čovek, svaka ti čast, brate! Nisi nas izdao ovima što propituju. Znaš, možeš proći jedino ako kažeš da si iz Bosne ili još bolje iz Sarajeva. Svi te odmah sažaljevaju, pomažu. Dobijanje azila ti ne gine.

Imao je desetero djece sa sobom i ženu, naravno. Kaže da živi kao bubreg u loju. Svake sedmice primao je nekoliko stotina ondašnjih guldena džeparca za mnogobrojnu obitelj. Ubrzo mi se pohvalio da je kupio i automobil.

- Eno ga tamo u drugoj ulici. Ne smiju ovi da ga vide, pitaće odakle mi pare.

Znao je iznenada nestajati po desetak dana. Primjećivao sam da se tada mnogobrojna porodica znala dobro smanjiti. Boga pitaj gdje li je lutao. Kada bih ga ponovo sretao obavezno bi dobijao flašu Džoni Vokera sa crnom etiketom. Pričali jednom šta ko voli, a ja se pojadah da odavnio nisam pokvasio usne sa od prije rata omiljenim mi pićem.

- Nisam zaboravio kako si nam pomogao"

- Ma, šta sam to učinio?

- Kako šta, pa nisi im, brate, rekao da ne dolazimo iz tvog jadnog Sarajeva.

Dani su tekli, prijateljstvo je postajalo jače. Jednom između gutljaja "vatrene vode” započe, činilo mi se, fantastičnu priču.

- Znaš ono kada me nema i kada ovdje ostane manje naše djece , ja ti tada kružim po Evropi. Idem od Norveške, Švedske, sve do Španije. Samo bježim od Njemačke kao od ljute guje. Tamo su najopasniji. Znaš ti one njihove stroge ćate"

- Kakvoj Evropi? Dok smo u proceduri za azil nema mrdanja iz ovog centra - pokušavam da mu objasnim.

- To ti piše u nijhovim papirima, a u mojoj glavi ti je ovo. Prijavio sam se kao izbjeglica u svakoj od tih zemalja. I kod njih kao da je rat. Zbunjeni su, nemaju, što bi se reklo, pregled ćitaba. Tako da i ne znaju gdje si sve kucao da tražis azil. Jedino Švabe, mamu im, imaju pravu evidenciju. Rekla mi braća Cigani da bježim od njih... Moje je samo da s djecom moram biti na licu mjesta tad i tad da bih ponovo dobio lovu za pomoć azilantima..

Bila je to za mene nevjerovatna storija. Pripisao sam je njegovoj slobodnoj čergarskoj masti i sve nestrpljivije brojao dane kada ću i ja doći na red za ”A ”status koji ti nakon pet godina donosi holandsko državljanstvo... Dok sam se jednog dana vraćao iz besciljnih šetnji po srednjovjekovnom lijepom gradu, ugledah nekoliko policijskih kola pred našim centrom. Pomislio sam opet neki belaj među azilantima sa raznih strana svijeta. Moram priznati da su se ovdje najmanje svađale izbjeglice iz bivše nam zemlje. Priče među nama tekle su o svemu osim o politici. Ako načneš tu temu, znao si, dobićeš neprijatelja baš kao što je to tada bilo na onim dalekim balkanskim ratnim prostorima.

Onda sam ugledao dvije mlađe policajke kako pažljivo vode njegovu djecu. Mališani su glasno jecali.

- Šta je bilo? Kako je tata? - pitao sam uplašeno. Pojavio se u čvrstom klinču između dvojice golijata u uniformi.

- Uhvatilo nas, brate. Tjeraju nas natrag u Srbiju - objašnjava mi mrtav hladan. - Ma, neću ja dugo dole. Opet ću po azil u Evropu.

Photo: LA

Prošle su gotovo dvije decenije dok braća sa Balkana ponovo ne uzbudiše ovdašnju javnost. Posebno je teško u Belgiji. Ovih dana javljaju da će tamo doći do prave humane katestrofe. Toliko se očajnika prijavilo u red za azil da ova država više nema mjesta ni u zatvorima da smjesti stotine onih koji će najvjerovatnije zimu provesti pod vedrim nebom. U Švedskoj slično. Raja iz Srbije i Makedonije posebno navalila na zemlju sa najvišim standardom u Evropi. Više od 5.000 nosilaca putnih isprava vlada u Beogradu i Skoplju pokušava da dobije dozvole boravka.

Iako čelni ljudi Evropske unije čine sve da smire bijesno javno mnjenje riječima da tražioci azila iz bivše nam zemlje nemaju šanse da dobiju zeleno svjetlo, policijske strukture su na najvećoj fazi uzbune. Više je nego jasno da će u prvom valu bezviznog turizma iz BiH i Albanije biti veliki broj onih koji će pokušati da zaigraju na kartu lažnog traženja azila. "De Telegraaf”, najtiražniji holandski dnevnik prije nekoliko dana objavio je tekst pod naslovom "Stiže nam 1,3 miliona Albanaca”. Panika postaje veća kako se približava 15. decembar, dan zvaničnog ukidanja viza za Sarajevo i Tiranu.

I tih 90 dozvoljenih dana neprekidnog boravka bez vize u nekoj zemlji iz Šengenskog sporazuma, po mnogima, biće dovoljno da procvjeta rad na crno i razne vrste kriminala. Već se na internetu pojavljuju razni oglasi koji Bosancima i Albancima nude "mogućnosti” za što duži boravak u EU. Posebno se reklamira način kako tešku zimu, što je predviđaju meteorolozi, provesti u toplim objektima Zapadne Evrope u kojoj nikada ne manjka plina i struje. Kao najbolje je "izgubiti” sve dokumente, prijaviti se policiji i samo šutiti. Ne progovoriti ni riječi, kako ne bi otkrili iz koje ste zemlje. Dok nadležni organi napokon otkriju odakle stižete eto proljeća i ugodnih temperatura. Preživjeli ste minuse bez potrošenog eura, ako ne računamo uložena sredstva za biometrijski pasoš i putnu kartu. E, to da li ćete poslije opet imati pravo na pasoš bez vize, drugo je pitanje na koje još nema odgovora. Zbog lažnog traženja azila mogu vas samo protjerati, što znači da ćete kartu za povratak dobiti besplatno.

0 0

Dodajte komentar