Izvor: B92, 12.Apr.2014, 23:05   (ažurirano 02.Apr.2020.)

U Srbiji žive, ali srpski ne govore

Beograd -- Ni Ustav, niti zakoni ne obavezuju naše državljane da govore službenim jezikom. Od 15 manjinskih jezika kod nas, deset ima i zvaničnu upotrebu, pišu Novosti.

Ko govori samo srpski jezik na severu Banata i Bačke mogao bi da ostane i gladan i žedan. U kafiću u Malom Iđošu "bledo" su nas gledali kada smo zatražili kiselu vodu, na trafici u Oromu uzaludno smo objašnjavali na srpskom da želimo dopunu za mobilni telefon, a u Malim Pijacama niko na ulici nije razumeo kada >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << smo pitali za pravac, pišu Novosti.

Ni Ustav, ni zakoni ne obavezuju državljane Srbije da moraju da govore srpski jezik, iako je u najvišem pravnom aktu on upisan kao službeni. Mnogi predstavnici manjina prožive ceo vek a da ne prozbore ni reč na srpskom. To postaje posebno izraženo među decom koja uče maternji, ali ne i službeni jezik. Ovo je posebno izraženo otkada je Srbija 2006. godine usvojila i ratifikovala Evropsku povelju o manjinskim i regionalnim jezicima, koja garantuje službenu upotrebu manjinskog jezika. Isto omogućava i naš zakon, koji kaže da u svakoj lokalnoj sredini gde manjina čini više od 15 odsto stanovništva, ima pravo na ravnopravnu upotrebu oba jezika - da se školuje, traži pravdu, glasa ili uzima uverenja na maternjem jeziku.

"To znači da u lokalnoj zajednici gde im je jezik priznat kao službeni predstavnici te manjine mogu da ostvaruju sva prava na njemu. Ali ako dođu pred republičke institucije, moraju da se obrate na srpskom jeziku. Ukoliko ga ne govore, mogu sami da angažuju prevodioca", objašnjavaju u Ministarstvu pravde i državne uprave.

U Kancelariji za ljudska i manjinska prava Vlade Srbije pojašnjavaju da, čak i kada neka manjina ne čini 15 odsto stanovništva na teritoriji cele lokalne samouprave, može da ozvaniči upotrebu maternjeg u jednom naselju ili mesnoj zajednici, ako čini četvrtinu stanovnika.

"Statutom Autonomne Pokrajine Vojvodine regulisano je da je, pored srpskog jezika i ćiriličkog pisma, u službenoj upotrebi u radu organa i organizacija Autonomne Pokrajine Vojvodine i mađarski, slovački, rumunski, rusinski i hrvatski jezik i njihova pisma", kažu u Kancelariji. "Ustav određuje da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da na svom jeziku koriste ime i prezime, a Porodični zakon da roditelji mogu da traže da se ime deteta upiše u matičnu knjigu rođenih i na maternjem jeziku i pismu jednog ili oba roditelja".

Isto tako, tamo gde se manjinski jezik zvanično koristi, nalaze se dvojezične table sa nazivima naselja, ulica i institucija, javni natpisi, upozorenja...

Na teritoriji Srbije govori se 15 manjinskih jezika, od kojih deset ima i zvaničnu upotrebu - albanski, bosanski, bugarski, mađarski, romski, rumunski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski.

A koliko veliki otpor pojedini predstavnici manjina pružaju ka jeziku države u kojoj žive pokazuje i situacija među subotičkim osnovcima.

"Došla sam po dete na trening i dok sam ga čekala, čula sam nešto što je i meni i drugim roditeljima zaparalo uši - naši osnovci razgovaraju na engleskom jezik", priča u dahu za Novosti Subotičanka Ljiljana A., čiji sin Andrija ide u treći razred u srpsko odeljenje, dok njegova dva druga pohađaju nastavu na mađarskom jeziku. "Moje dete ne zna mađarski, a njegovi vršnjaci Mađari srpski pričaju tek pokoju reč. Nismo znali kako da reagujemo, i iskreno, sve nas je bilo sramota, jer kad smo mi bili deca svi smo znali i srpski i mađarski jezik".

Prava koja su zagarantovana

Službena upotreba manjinskog jezika znači da pripadnik manjine može da koristi svoj jezik u vođenju upravnog postupka, sudskog spora, u postupku izdavanja dokumenata i službenih evidencija. Može i da glasa, to jest da dobije glasački materijal. Zagarantovano je i učenje jezika u školi. Neke zajednice imaju celokupno školovanje na maternjem, dok neke samo uče elemente sopstvenog jezika i kulture.

Po mišljenju sociologa, reč je o problemu koji postaje sve vidljiviji u višenacionalnim sredinama.

"Srpski i mađarski jezik u Subotici su se oduvek učili ili u nacionalno mešovitoj porodici, ili kroz igru, druženje, na ulici i na igralištu", objašnjavaju subotički sociolozi. "Kada to izostane, što je danas čest slučaj, za decu koja nastavu pohađaju na mađarskom jeziku ostaju dva puta nedeljno obavezni časovi srpskog jezika kao nematernjeg u osnovnoj ili u srednjoj školi".

Ali višedecenijsko iskustvo pokazalo je da je malo ko naučio srpski u školi. Obostrane su žalbe da su planovi i programi za učenje srpskog, a i mađarskog jezika kao nematernjeg, nezanimljivi i neusklađeni sa uzrastom deteta.

"Na časovima obrađujemo "Most na Žepi" Ive Andrića, a posle škole oni ne umeju u pekari da traže hleb na srpskom jeziku", priča nastavnica iz jedne subotičke osnovne škole. "Nailazim na mlade ljude koji ne žele da nauče srpski, a za mene je nedopustivo ne naučiti jezik sredine i države u kojoj živiš".

Da su mlade generacije "izgubljene u prevodu" potvrđuje i nedavna izjava pokrajinskog ombudsmana. Naime, saopšteno je da postoji velika socijalna distanca između učenika različitih nacionalnosti, koja je uzrokovana nepoznavanjem jezika, kako srpskog kao službenog, tako i drugih jezika u službenoj upotrebi.

"Vršnjačke grupe se odvajaju zbog jezika kojim govore, a na taj način i prema nacionalnoj pripadnosti", upozorio je ombudsman.

Sa druge strane, i tamo gde razumeju, u poslednje vreme dešava se da predstavnici manjina dobijeno pravo zloupotrebljavaju. Najbolji primer su slučajevi iz sudnica u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju, u kojima Bošnjaci traže sudskog tumača koji će sa srpskog da prevodi na bosanski i obratno. I ne krše nijedan zakon time što tvrde da ne razumeju jezik na kome su progovorili i kojim su se jedino služili dok bosanski nije postojao.

Nastavak na B92...