U poslednjih desetak dana dvoje ljudi umrlo je štrajkujući glađu - Borivoje Vučinić iz Šapca i Milivoje Stamenković iz Niša. Iako su i jedan i drugi, tražeći pomoć, zakucali na vrata svih nadležnih institucija, uglavnom su nailazili na odgovor da u njihovom slučaju ništa ne može da se učini.
Koliko su nadležni u Srbiji spremni da zažmure najviše se videlo u slučaju Borivoja >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << Vučinića, koji je sa 30 kolega iz Fabrike „Zorka nemetali" stupio u štrajk glađu, jer su bili nezadovoljni socijalnim programom i otkazima radnika kod kojih postoji opasnost od nastanka invalidnosti.
Posle njegove smrti svi su brže-bolje krenuli da peru ruke, a posebno sindikati čija je suština postojanja upravo zaštita prava radnika.
Vučinić nije izdržao gladovanje i umro je posle 16 dana štrajka. Iako su se ovi radnici obraćali za pomoć Inspekciji rada, Arbitraži za mirno rešavanje radnih sporova, sudu, pa i sindikatima, dakle svim nadležnim institucijama, pomoć nisu dobili.
- Ništa nismo mogli da učinimo jer su dobili otkaze, pa se vode kao nezaposlena lica. Na njih ne može da se primeni Zakon o štrajku i u tom slučaju samo sud može da reaguje, a mi do pravosnažnosti presude možemo samo privremeno da odložimo rešenje o otkazu. Međutim, od suda nismo dobili nikakav nalog - kaže Danilo Nedeljković, načelnik Inspekcije rada Mačvanskog okruga, iako nas je na tu inspekciju uputilo Ministarstvo rada, procenivši da su oni kompetentni da govore o tome.
Ni Agencija za mirno rešavanje radnih sporova, kako kažu, nije bila nadležna u slučaju Fabrike „Zorka nemetali". Kada se ne radi o delatnostima od opšteg značaja, kao što su zdravstvo, elektrodistribucija ili vodoprivreda, reaguju samo ukoliko obe strane - radnici i uprava - pristanu na njihovu asistenciju.
- Mi smo alternativa sudu i naše presude imaju jednaku snagu. Uglavnom presuđujemo u korist radnika. Nama se obratilo desetak radnika „Zorka nemetala", među kojima je bio i Borivoje Vučinić, kao i još šest potencijalnih invalida koji štrajkuju glađu. Međutim, direktor fabrike Svetislav Pavlović nije dopustio da mi presuđujemo u ovom slučaju - kaže Dejan Kostić, direktor Agencije za mirno rešavanje radnih sporova.
Sindikati su se oglasili tek nakon tragičnih događaja. Deo radnika „Zorkine" fabrike bili su članovi Saveza samostalnih sindikata Srbije, a deo Sindikata „Nezavisnost".
- Ovi radnici verovatno nisu članovi našeg sindikata. Pretpostavljam da su nekad bili, jer smo pre dve godine posredovali između njih i rukovodstva. Ovo nije način da ostvare svoja prava. Trebalo je blokirati fabriku. Problem je taj što kod nas sudski sporovi ovakve vrste traju po nekoliko godina, a u svetu nekoliko meseci - kaže Ljuba Orbović, zamenik predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije, kao da u Srbiji osim blokada preduzeća i štrajkova gladi ne postoji nijedan drugi način da radnici reše probleme.
U Sindikatu „Nezavisnost" su objasnili da radnici nisu tražili njihovu pomoć, već samo podršku i da su angažovali advokate kako bi sudski rešili ovaj problem.
A da apsurd bude veći, jedan od advokata sa kojim je „Blic" juče kontaktirao nije ni znao da mu je klijent u međuvremenu umro.
Advokat iz Šapca i jedan od zastupnika radnika Fabrike „Zorka nemetali" Zoran Jelisavkić juče nije bio obavešten da je njegov klijent Borivoje Vučinić umro.
- Ja stvarno nisam čuo za to. Pravo da vam kažem, ovih dana nisam gledao televiziju ni čitao novine - kaže advokat Jelisavkić.
Umro posle 37 dana štrajka
Milivoje Stamenković (60) umro je posle 37 dana štrajka glađu, zahtevajući stan za kuću srušenu u NATO bombardovanju. Milivoje je bio u grupi od osam porodica koje su odlučile da se na ovaj surov način izbore za malo bolji život.
Bio je u teškom psihičkom stanju i na štrajk glađu odlučio se zbog odlaganja donošenja odluke o dodeli stanova onima koji su kuće porušene.
„Toliko je moj suprug bio uporan i toliko mu je smetala ta laž, nepravda. To nije moglo da podnese njegovo srce, što nema kuću, što ga lažu u štrajku", rekla je tada njegova supruga Ljubinka Stamenković.
Stojiljković: Štrajk glađu dokaz nemoći
- Štrajk glađu je vid ultimativnog pritiska kome radnici sve češće pribegavaju jer nemaju vere ni u šta drugo. To je najveći pokazatelj njihove nemoći. Ovakvi problemi na Zapadu se rešavaju uz socijalni dijalog jedne i druge strane i uz posredovanje sindikata ili države. Bez obzira na sva njihova opravdanja, morala je da reaguje Vlada, Inspekcija rada i Agencija za mirno rešavanje radnih sporova. Pa gde su bili mediji i nevladine organizacije - kaže Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih nauka.