Izvor: SandzakPress.net, 08.Okt.2015, 19:58   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Sjećanje na heroje: Rahmetli Senad Džino

Kad me detonacije ustaških granata iznenade na ulicama moga grada, kad kroz sumaglicu, strahom izazvanu, vidim kako ljudi trče u skloništa, kad slušam zlokobni zvuk zlikovačkih projektila iznad mene i moga grada, učini mi se da čujem iz daljine njegov smireni glas i kao da ga vidim, obasjana prozirnom nestvarnom svjetlošću, uzbuđena i ustreptala, nekako iznad zemlje. Ne govori, ali meni se čini kao da ga čujem, kao da poručuje svima nama, kao da kaže: „Ne bojte se, neće dugo, i mi >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << smo uz vas.“ Vidim ga, svejedno što mi oko zamagljuje strah, smirena i odlučna, vidim i u uglovima njegovih usana skoro neprimjetno podrhtavanje smijeha. Vidim , i oćutim u samom sebi, rahmetliju, šehida Senada Džinu, ratnika i junaka, čovjeka kog čovječnost, odanost, plemenitost u ovim zlehudim vremenima svrsta na čelo kolone onih koji pođoše pravim putem u bitku za spas Bošnjaka i ove zemlje, njihove jedine RBiH. A imao je samo 24 godine. Kad krenu zlotvorska, ratna mašinerija na ovaj narod i državu, kad neizmjerna mržnja proključa u dojučerašnjim komšijama, kad počeše, ubijati i gradove i sela i sve što se miče i diše, a ne misle kao oni, Seno ustade i stade sa svojim istomišljenicima pod bijelu zastavu sa „zlatnim ljiljanima“ da se suprostavi, da odbrani nedužni narod od onih koji pobjegoše u brda, od onih koji još uvijek pokušavaju zatrati trag Bošnjaka i sve što podsjeća na njih. 1992. godina, mjesec april, njegov dvadeseti dan. Senad Džino je već borac protiv neprijatelja Bosne. Smiren i odmjeren, jasan i korektan, izvanredan planer i organizator, čovjek od povjerenja izrasta u pouzdanog starješinu koji je uvijek na čelu svoje jedinice, uvijek prvi, uvijek gdje je najteže. U bitkama na Pazariću, Igmanu, Tisovici, po opet na Igmanu, u presudnim danima agresije HV i HVO na Jablanicu, u svim akcijama za njeno oslobađanje, izrastao je Senad Džino, i potvrđivao svoju veličinu, ljudskost i borbenost, posebno odlučnost i nepokolebljivost u presudnim trenucima. 15. april 1993. godine. Iznenada, sa brda oko Jablanice, topnici Hrvatske vojske i HVO-a, otvaraju žestoku artiljerijsku vatru po Jablanici i njenim selima s namjerom da je okupiraju i pokore, i pripoje njihovoj državi, tzv. Herceg-Bosni. Trenutačno iznenađenje i zaprepaštenje, i naroda i Armije RBiH, 44. brdske brigade i jedinice SJB. Brzo su se organizovale i zaposjele položaje gdje se očekivao udar agresorskih postrojbi. U jednom danu tri udara, tri naleta zapjenjenih Bobanovih i Tuđmanovih ustaša. Prvi udar je odbijen, i drugi slomljen, treći, najžešći ustaše izvode na području kote Oskoruša, na jedinicu koju predvodi zamjenik komandanta 44. brdske brigade Senad Džino. Uraganska vatra odjekuje dolinom Neretve. Zamjenik komandanta 44.brdske brigade Senad Džino sa svojim borcima to sudbonosno veče, dočekuje najelitniju agresorsku jedinicu, nekakve njihove specijalce, a među njima bi i specijalaca iz elitnih jedinica Hrvatske vojske. Odlučnom akcijom razbijaju ih i nanose značajne gubitke u živoj sili. To veče na padinama Oskoruše ostade desetak bojovnika, neuporedivo više ih je ranjeno, ustaški napadi ne prestaju, oni iz daljine, artiljerijski razaraju Jablanicu i njena sela. Privremeno okupirano spaljuju, narod progone. Slobodne teritorije razaraju kukavički, iz daljine, topništvom. I djeca ginu na asfaltu Jablanice, u avlijama seoskim. Brutalnost rata i zločini ustaša neupamćeni i neviđeni na ovim prostorima. Julska pripeka kakva samo zna biti u dolini Neretve. Rat je, granatiranja traju skoro svakodnevno. I na ulicama Jablanice se gine. Zamjenik komandanta Senad Džino je na položajima, u obilascima jedinica i boraca u izviđanjima. Ponekad ga sretnem i na ulici i u zgradi Komande. Uvijek u uglovima usana titraj osmjeha, a u oku bljesak odlučnosti. Pokret energičan, korak odlučan, i uvijek za svakog ohrabrenje: „dobro je, biće bolje!“ Dvadeset sedmog jula na čelu svoje jedinice upada munjevito, odlučno u ustaški osinjak u Doljane. Za tili čas, neshvatljivo brzo, Doljani su oslobođeni. Ustaše i oni domaći izrodi, a i oni koji dođoše iz Zapadne Hercegovine i iz Hrvatske, obezglavljeno bježe. Mnogo ih ostade na prostorima Doljana, a u Doljanima sve muslimansko spaljeno i srušeno. Ni džamije nema, a gdje je bila i mezarje oko nje, cestu zlikovci sagradiše. Ratni plijen ogroman, navukli krvoloci u jazbine svoje svega, mislili dovijeka ostati. Zakratko im bi, i ovdje, u Doljanima, a biće i svugdje gdje poganim šapama uprljaše ovu Bošnjačku zemlju. Vrati se Senad Džino sa svojim drugovima, sa svojom jedinicom još uspravniji, i veći, a opet isti, smiren, skoro neprimjetan. Razularene ustaše sa Kućana, sa Slatine, sa kota Majna, Križa i Duvnica razaraju sela na južnim padinama Bokševice. Svakodnevno iz njihovih jazbina po Rodićima, Šabančićima, Mrakovu i Žuglićima padaju razorni projektili. Ruše kuće, ubijaju i ranjavaju nedužne civile, 16. septembra zamjenik komandanta Senad Džino sa svojom jedinicom je na padinama Bokševice. I jedinica Stanice javne bezbjednosti je u akciji. Silovito, iznenada kreću borci Jablanice u akciju, u silovit juriš. Nikakva prepreka nije ih mogla zaustaviti. Razbijaju ustaške zlikovce na kotama: Majan, Križ i Duvnice. U silovitom naletu oslobađaju Tošćanicu i Lizoperce, stjeruju bojovnike u Hudutsko, kuće-bunkere. Pred selom Senina jedinica na trenutak stade. A onda, zaneseni bitkom jablanički heroji, odlučni na sve, jurnuše naprijed. Skrivene cijevi „sijača smrti“ i snajpera iz bunkera-kuća ustaških zlotvora otvaraju uragansku vatru. Jablaničani kreću naprijed. Na čelu streljačkog stroja je njihov komandant, njihov drug i prijatelj, njihov Seno. Kao i uvijek, i sudbonosnog 16. septembra, prvi u jurišu je zamjenik komandanta 44. brdske brigade Senad Džino. Dočekuje ih zlikovački rafal na prilazima selu Hudutsko i to s leđa, a u leđa čovjeku puca nečovjek, izrod, nitkov, zlikovac. Zamjenik komandanta zastade, uspravi se pod usijanim mlazom čelika, a onda prelomljen, polahko pade. Teško ranjenom pritrčavaju borci. On još uvijek smireno opominje i upozorava. Oči zamagljuje siva koprena. Teško govori, u uglu usana crvena nit slila se niz bradu. Seno klonu na rukama boraca, prijatelja i drugova. Senad Džino junački na prilazima Hudutskog pogibe, a imao je samo 24 godine. Suze njegovih saboraca, muke suze, kvase njihova, suncem opaljena lica. Za trenutak tajac, a onda još silnije i odlučnije krenuše na juriš. Do komandanta, na Hudutskom pada još njegovih pet boraca, heroja ovog kraja i ovog naroda: Ibrahim Čilić, Haris Honđo, Šemsudin Begović, Đemal Šćuk i Mustafa Slatina. Šehida Senada Džinu, zamjenika komandanta 44. Brdske brigade, borca, druga i prijatelja, prerano istrgoše, iz 44.brdske brigade. Prerano Seno, zlatni ljiljane, komandire i komandante, čovječe, druže i prijatelju, suviše rano, ostasmo bez tebe. Iza tebe osta ogromna praznina, nenadoknadiva, ali ostade, ovdje u Jablanici i svugdje dokle si stigao, dio tebe, nešto što će podsjećati na tebe, tvoj prepoznatljiv pečat ostavio si svugdje gdje si bio, dokle si došao, posebno među borcima, među svim građanima, na ulicama Jablanice. Bio si i ostao do kraja odan svome narodu i rodnom kraju, svojoj državi, za spas naroda i njegov obraz, za ovu državu dao si sebe u cvijetu mladosti, u 24-oj godini života. Živio je sa istinom, i umro sa istinom. (Bosnjaci) Pogledajte vijest na izvornom sajtu: Sjećanje na heroje: Rahmetli Senad Džino

Nastavak na SandzakPress.net...