Izvor: RTS, 29.Mar.2015, 07:47 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ranjeni identiteti Bosne i Hercegovine
Dvadeset godina posle kraja rata u BiH, njena tri konstitutivna naroda, traumatizovana teškim ratom i imobilizovana lošim mirom, i dalje žive u "trajnoj prelaznoj fazi" ili "pseudonormalitetu", koji se odlikuje ambivalentnim stavom prema novoformiranoj državi.
U knjizi "Ranjeni identiteti – Borba za status žrtve u posleratnoj Bosni i Hercegovini" nemačko-austrijski sociolog Ana Mijić uzima pod lupu >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << etničke interpretacije rata i mira, krivice i odgovornosti.
Da li Mijićeva u svojoj knjizi otkriva bilo šta sistematski novo, nešto što svi voljni i nevoljni učesnici istorijskih zbivanja na tlu Bosne i Hercegovine od kraja osamdesetih godina do danas nisu znali, videli, osetili na vlastitoj koži ili počinili na tuđoj?
Gledano na taj način, odgovor ispada negativan. Ali, dobra sociološka istraživanja, u onim slučajevima kada sa obe noge stoje u empiriji, i inače imaju sklonost da nastupaju pod maskom trivijalnosti, dok u suštini ogoljuju pogled na uznemirujuću prirodu nekih društvenih fenomena.
U konkretnom slučaju, naučni poduhvat Mijićeve može se predstaviti kao matematička formula: najpre se utvrđuju odnosi između ličnog i kolektivnog identiteta – puta tri, a zatim se svaki od tako iznutra konstruisanih identiteta stavlja u odnos prema druga dva.
Njen najvažniji zaključak: sve strane pripisuju sebi harizmatičnu titulu moralnog pravednika zarađenu kroz status kolektivne žrtve druge dve grupe. Oba društveno stabilizovana mehanizma, i samoviktimizacija i na osnovu nje stečena samoharizma, jesu ekskluzivno nacionalni, znači temeljno različiti.
Kako Bošnjaci, Srbi i Hrvati takođe s obe noge stoje u svojoj empiriji, oni su potpuno svesni toga da niko od njih nema monopol na ekskluzivnu interpretaciju događaja iz poslednjih četvrt veka, niti je prilika da bi u dogledno vreme neko od njih uživao u tom luksuzu.
Svaka od te tri grupe stoga pribegava nizu strategija sa ciljem da podupre nacionalno isključive narative kako se ne bi srušili pod pritiskom paralelnih konstrukcija: neutralizacija suprotnih argumenata, pariranje logike iz drugog "tabora", dupla relativizacija (i kod "tvojih" ima loših, ali su "drugi" još gori), preskakanje tema koje se ne uklapaju u sliku o "svojima" i "tuđima".
Ono što Ana Mijić na četiri stotine strana dokazuje jeste sledeće: ta serija sitnijih i krupnih neutralizacija, školskim rečnikom – sedenja na ušima kad drugi govori, nije namerna, ali ni nesvesna.
"Niko ne gine, a svi umiru"
Empirijski materijal čini trideset narativnih, anonimizovanih intervjua koje je autorka vodila u različitim krajevima Bosne i Hercegovine između 2007. i 2009. godine. "Narativno i nestandardizovano" znači da se istraživač posle uvodnog pitanja praktično povlači iz konverzacije, ne gnjavi potpitanjima i pušta intervjuisanu osobu da priča "iz srca" o svemu što je muči.
Od tih 30 razgovora, za knjigu je odabrano šest, dva po naciji: "nacionalista" i "dobri pastir" (Hrvati), "patriota" i "jugonostalgičar" (Muslimani) i "analitičar" i "dobar čovek" (Srbi).
U analizi materijala Mijićeva nije žalila truda i izabrala je apsolutno najzahtevniji metod koji cirkuliše unutar društvenih nauka, takozvanu "objektivnu hermeneutiku". Tamo se svaka najsitnija reč, jezički banalna konstrukcija ("Zdravo", "Bok", "Đe si, šta ima?"), svaka pauza ili ponavljanje podvrgava interpretaciji čitavih timova "hermeneutičara", koji se nedeljama i mesecima cirkularno vraćanju na početak da bi krenuli dalje.
Ako za neistrenirani pogled spolja to izgleda neozbiljno, treba reći da su dobri interpretatori-hermeneutičari u stanju da razumeju veze između pojedinca i njegove socijalne grupe bolje od svakog psihologa.
U tom smislu, knjiga Mijićeve zaslužuje da bude prevedena na jezike bivše Jugoslavije, da nađe put do svih društvenih fakulteta na tom prostoru. Ona je odličan "kuhinjski recept" za sve studije koje nastaju sporovozno-detaljnim kvalitativnim istraživačkim metodama, mimo kvantitativnih statističkih postupaka.
Nema te statistike koja može da uhvati sve društvene nijanse one tuge kojom jedan od intervjuisanih ("patriota") opisuje posleratno stanje u Bosni: "Ovde niko više ne gine, a svi umiru."
"Moralna alhemija" bosanske svakodnevice
Problem "Ranjenih identiteta" nije u metodu, nije u interpretaciji, nije ni u dobrom delu zaključaka, već u neupitnosti kojom je politička korektnost fiksirana kao analitički okvir.
Pre tri godine je bečki Standard komentarisao tada još samo disertaciju Mijićeve rečima da "ona na kraju ipak zaključuje kako raste mlada generacija koja ne robuje nacionalističkim klišeima". Prevedeno, sunce na kraju mora da svane, a mladi moraju da se uzmu, sve ostalo je nedopustivi razvoj događaja.
Ta vrsta spoljnog, evropski-službenog optimizma nigde ne dolazi do izražaja u knjizi. Iako se niko od njenih sagovornika ne bi mogao nazvati zamornim pesimistom, niko od njih i ne peva pesmu svetle budućnosti – oni znaju sa čime se nose. A da li to zna Ana Mijić?
Neke reference na širi kontekst joj sigurno promaknu – kada "analitičar", na primer, načne razliku između "zaboravljanja" i "opraštanja" ona se trudi da shvati moguća značenja, ali bez razumevanja da je to diskurs koji se osamdesetih godina iz Srpske pravoslavne crkve preselio u medije, on je "usvojeni" motiv.
Najveća zamerka je da se ona čak trudi da zaobiđe relevantnost religije u izjavama koje daju njeni sagovornici. To ne znači da ona bira ateiste za sagovornike, naprotiv. "Dobri pastir" je katolički sveštenik iz Posavine, "dobri čovek" je bogobojažljivi pravoslavni vernik ("Mile iz Doboja"), koji veru koristi kao etički korektiv da bi se distancirao od "paravojski iz Srbije".
Ali, religija kao linija simboličkog i realnog razgraničavanja među tri nacije prvi put se pojavljuje tek na 336. strani i to više kao neko iznenađenje, u smislu – zar oni (sagovornici) stvarno misle da je religija tako bitna? Ili – zašto oni Bošnjake nazivaju muslimanima?
"Interesantno je da on izjednačava naciju i religiju", piše Mijićeva na jednom mestu za "patriotu". I nešto dalje zaključuje kako njeni sagovornici "verovatno sučeljavaju hrišćansku i muslimansku religiju kako bi legitimisali vlastite pozicije prema inostranstvu".
O tome da bi religija imala važnu, možda čak najvažniju ulogu u povlačenju simboličkih granica uzduž i popreko Bosne, ni reči, iako svi sagovornici daju dovoljno jasne izjave, čak i rangiraju vlastitu "toleranciju" drugog. "Bliži mi je Hrvat nego Musliman", kaže "dobar čovek", dok "dobri pastir" opisuje Srbe (i samo njih) "kao braću" koja su jednog trenutka zastranila. "Patriota" iz Mostara se ljuti zbog monumentalnog krsta na hrvatskoj strani jer on "zauzima prostor" i u neočekivanom logičkom skoku postavlja isključivo reprezantativno pravo na podizanje džamija u tom prostoru.
Ali, Evropa ne želi da sluša priču kako je linija razgraničenja u Bosni religiozna, pa je onda ni Ana Mijić ne priča, čak i kad njeni sagovornici to rade. Iz evropske perspektive, lakše je razumeti nacionalistički "primordijalizam" nego religiozni – za prvi ima nade da će se, kad-tad, emancipovati, za drugi – teško.
Neman zvana rat
Takođe, autorki je nelagodno kada njeni sagovornici spominju "Muslimane" i "muslimane", jednom kao naciju, drugi put kao religiju, i naglašava u interpretaciji da je "njihovo korektno ime Bošnjaci". Nema dvadeset i pet godina da je "njihovo korektno ime", ustavno ime, glasilo Muslimani. Od kada je postalo pejorativno bosanske Muslimane nazvati muslimanima, u kom procesualnom činu i kom ideološkom okviru je došlo do te socijalne promene ni reči.
Naravno, u ratu – ali to nije jednosmerna ulica. I inače su pasaži o ratu, način na koji sagovornici spominju rat i na koji se njihove izjave analiziraju, najbolji delovi knjige. "Rat" je kod svih šest neman, živo biće, subjekt koji se pojavio iz pakla, uzeo svoj danak i onda se povukao u jazbinu da čeka neku novu priliku.
Taj stav prema ratu kao glavnom glumcu antičke drame Mijićeva naziva "jedinim zajedničkim imeniteljem" koji danas spaja tri konstitutivna naroda dejtonske Bosne. "Rat" kao živi akter na socijalnoj bini je istovremeno "milost koju oni poklanjaju jedni drugima", u smislu milosti da "na rat prebace svaku odgovornost za sve loše što su učinili jedni drugima". "Rat" je postala zajednička formula kojom jedna etnija daje priliku drugim dvema da sačuva obraz i čast.
Krivi su "rat" – i "međunarodna zajednica". Eksternalizacija krivice i prebacivanje odgovornosti na međunarodnu zajednicu je još jedan, premda skromniji zajednički imenitelj bosanskih tugovanki.
Rat je bio "jednostavan", a mir postao kompleksno "produžavanje rata političkim sredstvima", zaključuje Mijićeva u izvrtanju Klauzeviceve teze.
Iako vidi "moralnu alhemiju" u akciji, kojom Bosanci (skupni termin koji se u knjizi koristi za Bošnjake, Srbe i Hrvate) stabilizuju odvojene grupne identitete, nešto izmiče njenoj pažnji: nemaju Bosanci toliko problem sa međusobnim kulturnim, pa i religioznim identitetima, već sa činjenicom da oni prvi put u modernoj zajedničkoj istoriji nastupaju u političkim, državnopravnim kategorijama, čime potencijalno postaju predmeti hijerarhizacije.
.jpg)
