Izvor: Nezavisne Novine, 24.Jul.2016, 20:02   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Pero Pavlović: BiH je rudnik zlata

Često volim reći da je Bosna i Hercegovina rudnik zlata u dokumentarnom sadržaju i materijalu za film. Prije svega, zbog nevjerovatnih okolnosti koje su nam svakodnevnica, ali i zbog manjih ulaganja sredstava u odnosu na igrani film.

Tako kaže za "Nezavisne" Pero Pavlović iz Banjaluke, reditelj dokumentarnog filma "Svetlana", koji će svjetsku premijeru doživjeti na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu (SFF).

Kao snimatelj je radio mnogo filmova, dok su njegova >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << rediteljska djela višestruko nagrađivani filmovi "Ljudi smo, zar ne?" i "Zvuk tišine".

Iako je pred publikom tek sa trećim autorskim filmom, odnosno "Svetlanom", ovo je drugi put da se nalazi u takmičarskoj selekciji najvećeg filmskog festivala u BiH i regionu, odnosno prvi put s filmom u dokumentarnoj formi.

Stručna javnost njegov autorski pristup ocjenjuje analitičnim, sa dramskim i psihološkim senzibilitetom za kulturu prostora i kontekst vremena koji umjetnički istražuje.

NN: "Svetlana" je priča o životnim izazovima i neizvjesnosti. Zašto ste odabrali ovu temu i kako je realizovana?

PAVLOVIĆ: Glavni junak filma je Milan, čovjek koji je na putu od komunizma do kapitalizma skrenuo sa tračnica i sticajem nesrećnih okolnosti se našao u međuprostoru u kojem se snalazi na sebi svojstven način. Njegova životna priča je veoma teška, nabijena emocijama i životnim iskustvima koja su bila uglavnom okrutna. Spas od sjećanja na teško djetinjstvo, a poslije i na cijeli život, pronalazi u konstatnom radu i čekanju Svetlane, osobe koja mu je jednini pravi, kako on kaže, istinski drug. Meni je danas posebno drago što se Milanu ukazala prilika da se njegov glas čuje na ovakav način. Čovjek je koji to zaslužuje, jer posjeduje životne vrijednosti, koje su kod nas, zbog svakodnevnog medijskog trovanja, jednostavno izumrle. Zbog njega je vrijedilo uraditi ovakav film, jer je Milana kod nas jako mnogo.

NN: Tragali ste dugo za tom temom?

PAVLOVIĆ: Saznao sam za njega preko kolege snimatelja Dejana Grujčića, koji je za potrebe televizije radio prilog o njemu. Dugo sam tragao za adekvatnom temom i imao sam nekoliko drugih, koje mi nisu odobrene, jer nisu ispunjavale neke vizualne elemente na osnovu kojih bih se ja mogao izraziti. Pošto sam studirao na Katedri za kameru, moja priča je trebalo da posjeduje prije svega estetsku vrijednost i da se više bavim formom slike, a ne sadržajem. To mi je bio najveći problem, jer je jako teško snimati i režirati film. Zadatak mi je da se bavim formom, a smatram da bez sadržaja to ne funkcioniše.

NN: Pored svjetske premijere, film je i u takmičarskom programu. Kakva očekivanja imate od prikazivanja na SFF-u?

PAVLOVIĆ: Iskreno, moja očekivanja su ispunjena. Prvi put sam učestvovao u takmičarskom programu sa igranim filmom, a sama činjenica da sam i drugi put u takmičarskoj selekciji, koja je ove godine možda i najjača, za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. Sa druge strane, uvijek postoji i mora postojati neka vjera da će film postići više. Pogotovo kada se uzme u obzir da je ovaj film na neki način drugačiji od ostalih, a na koji, to vam neću otkriti još.

NN: U BiH su ekonomska ulaganja u film veoma skromna i rekla bih da film nije dovoljno prepoznat kao resurs, u umjetničkom i industrijskom smislu. Sigurno Vam je potrebno mnogo strpljenja i truda da u takvim okolnostima realizujete jednu kvalitetnu dokumentarnu priču?

PAVLOVIĆ: Ja često volim reći da je BiH rudnik zlata što se tiče dokumentarnog filma. Zbog nevjerovatnih okolnosti koje su nam svakodnevnica, ali i zbog manjih ulaganja sredstava u odnosu na igrani film. Međutim, kad se uzme u obzir da kod nas i ne postoje sredstva, osim onih na papiru, uzalud i trud, a i strpljenje. Znate, i jedno i drugo je potrebno da bi se uradio dobar film, ali je takođe činjenica da se film ne može raditi "na mišiće". Ljudi koji bi trebalo da prepoznaju moć filma u umjetničkom, a svakako i u industrijskom smislu, sumnjam da su kompetentni i sposobni za to. Vidite da su nama prioriteti neki vašari, seoski klubovi, malo asfalta pred izbore, dok su filmski festivali kao "Kratkofil" ili "Animafest", stavljeni u treći plan. To pokazuje i krah "Flastera". Dakle, sama činjenica da se navedene kulturne manifestacije gase ili da su već ugašene, nama dovoljno govori i o svijesti i o sposobnosti.

NN: To otežava i edukaciju ili obrazovanje publike, što opet ima posljedice i na opštem planu...

PAVLOVIĆ: Da, pa filmski festivali na kojima bi trabalo da se stvara i gradi ta svijest, nažalost ne postoje, zbog čega je i znanje veoma skromno. Jednostavno, gledaoci, odnosno stanovništvo, uskraćeno je za tu vrstu privilegije da pogledaju neki dobar dokumentarac. Mi na raznim TV stanicama imamo uglavnom nemoralne sadržaje sa lakim zabavnim karakterom, dok je njihova proizvodnja jednostavno - jeftinija od filma.

NN: Dugo godina ste snimatelj, prvo na BHT-u, a zatim na AJB. Koliko je profesionalno inspirativno i izazovno raditi u medijima, posebno na prostorima BiH?

PAVLOVIĆ: Imam sreću da radim u TV kući kao što je Al Jazeera, pa su moji uslovi za rad vrhunski, najbolji na našem prostoru. Generalno, izazova je sve manje, ali profesionalac treba ostati. Nekada je ovo bio poželjan i jako ugodan posao, sada je prilično težak, stresan i u velikoj mjeri degradiran. Kako je TV kao medij napredovao, posao snimatelja postajao je sve teži, zahtjevniji, obuhvatio je i sve ono što je nekada radilo pet ljudi, doslovce je percipiran kao fizički radnik. Nadređeni ne vladaju materijom TV estetike i nisu svjesni koliko je to važno za stvaranje jednog stilskog jedinstva, odnosno identiteta TV kuće u kojoj radite... Bitno je samo da se vidi i da se čuje, a kada ste mašina za proizvodnju nečega, inspiracija tu ne postoji.

Nastavak na Nezavisne Novine...