Mihajlo Mihajlov, dugogodišnji borac za slobodu izražavanja i kritičku misao, jedan od najpoznatijih političkih zatvorenika u komunističkim državama, profesor književnosti na više evropskih i američkih univerziteta, sahranjen je u subotu, u prisustvu rođaka i prijatelja, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu
„Otišao je najbolji od nas, beskompromisni >> Pročitaj celu vest na sajtu e-Novine << borac protiv nacionalizma", rekao je na poslednjem ispraćaju Mirko Đorđević, sociolog i prevodilac više Mihajlovljevih filozofskih dela. Đorđević je naglasio da je Mihajlov bio „pobunjenik bez mržnje prema svojim progoniteljima“ i da je bio religiozan, „ali ne crkveno, nego bez posrednika“.
„Miša Mihajlov je bio višestruko značajan, između ostalog i zbog toga što je u svom emigrantskom periodu komunicirao sa pripadnicima srpske, hrvatske i muslimanske emigracije. Bio je faktor objedinjavanja opozicionog delovanja emigracije u odnosu na komunistički režim. Imao je tu sposobnost da može sa svakim, naravno, uz uslov da se ti ljudi služe demokratskim sredstvima u borbi protiv totalitarizma“, rekao je u svom oproštaju publicista Petar Lađević, Mihajlovljev dugogodišnji prijatelj.
Na komemoraciji u Centru za kulturnu dekontaminaciju Mihajlovljev branilac i prijatelj Nikola Barović podsetio je da je i u zatvorskim okolnostima Mihajlov bio hrabar i prkosan. Podsetio je na to da su Mihajlovu na Zapadu zamerali „nedovoljnu kritičnost“ prema režimu u Jugoslaviji, budući da je „otpor pokazivao samo onima protiv kojih je, u svojoj zemlji“.
„Vjerujem da ćemo, ne samo mi koji smo imali prigodu da ga upoznamo, nego i svi oni koji spadaju u duhovnu zajednicu koja prelazi granice ideologija i kultura, državne i etničke granice, i oni koji će doći nakon nas, pronaći način i motiv da njegovo životno djelo valoriziramo“, rekao je Lino Veljak, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
O Mihajlu Mihajlovu govorili su i Olivija Rusovac, Nastasija Radović, Dragomir Olujić i Peđa Ristić.
Mihajlo Mihajlov rođen je u Pančevu 1934. u porodici ruskih emigranata, a prvi put je uhapšen u Zadru 1965. zbog zbirke eseja Leto moskovsko čiji je prvi deo objavljen u beogradskom časopisu "Delo". Na intervenciju tadašnjeg ruskog ambasadora hapšenje je tražio jugoslovenski predsednik Josip Broz Tito. Nekoliko godina posle izdržane kazne, ponovo je u Novom Sadu osuđen na sedam godina zatvora zbog "neprijateljske propagande". Drugu robiju zaradio je nizom tekstova u listu The New York Times.